Zveckaju oružjem a i Srbi i Bošnjaci su potpuno nespremni za bilo kakav rat…
Niti jedna od dvije strane u BIH (ako Hrvate stavimo ovom prilikom po strani, jer će se vjerojatno voditi onom Alijinom da “ovo nije naš rat”) nije sposobna za veći sukob. Oružane snage BiH su u daleko lošijem položaju od Vojske Srbije.
One su nastale 2006. unificiranjem Vojske Republike Srpske i Vojske Federacije BiH, a današnje Oružane snage BiH su podijeljene po etničkim linijama između tri konstitutivna naroda.
Temelj im čine tri pješačke brigade, po jedna bošnjačka, hrvatska i srpska.
No, i njihove sastavne bojne jednako su etnički podijeljene te raštrkane diljem zemlje. Cilj toga je, dakako, bilo osigurati ravnotežu sila između konstitutivnih naroda, no to je plaćeno osakaćenim borbenim sposobnostima, koje su na razini Oružanih snaga zanemarive.
Kada bi došlo do novog sukoba, niti jedan od konstitutivnih naroda ne bi mogao računati na spremne postrojbe iznad razine bojne, te bi se većina snaga morala mobilizirati iz populacije.
Oružane Snage BiH (Vojska RS, ABIH, HVO stopljene u jednu vojsku s tri bojne) namijenjene su prvenstveno sudjelovanju u međunarodnim operacijama te je glavnina konvencionalnih sposobnosti izgubljena.
- Zrakoplovstvo je svedeno na jednu brigadu opremljenu transportnim helikopterima Mi-8 i UH-1, te višenamjenskim helikopterima Gazela, koji imaju i ograničene borbene mogućnosti, ali je neoperativnost letjelica vrlo visoka. Borbeni avioni, 13 zastarjelih jurišnika J-21 Jastreb i sedam jurišnika J-22 Orao, povučeni su iz službe prije desetak godina osnivanjem OS BiH i uskladišteni na banjalučkom aerodromu Mahovljani.
- Ti avioni su u lošem stanju i nisu godinama letjeli, no budući da se čuvaju u hangarima, izgledno je da bi ih se u slučaju sukoba dio mogao osposobiti uz pomoć Srbije, a u takvom scenariju bi ih ponovno koristila srpska strana.
- Oklopne snage kojima BiH raspolaže nisu organski dio brigada, već su koncentrirane u tenkovskoj bojni u Tuzli, kao dio brigade taktičke potpore.
- Takav ustroj izolira tenkovski element i onemogućuje njegovo pravovremeno korištenje u boju. Situaciju otežava činjenica da su tenkovi općenito u vrlo lošem stanju. Od čak tri tipa u BiH, AMX-30, M-84 i M60, samo su ovi posljednji operativni.
- U službi je nominalno 45 tenkova M60A3 TTS, no oni imaju visoke troškove održavanja, što vodi k vrlo niskoj ukupnoj operativnosti flote i slaboj obuci posada, te je vrlo upitno na koliko se ovih tenkova uopće može računati.
- M-84AB je pak povučen iz službe BiH prije više godina, a potpunu operativnost nikad nisu postigli ni francuski tenkovi AMX-30 koje su u 90-ima donirali Ujedinjeni Arapski Emirati.Oni su već bili u izuzetno lošem stanju zbog neadekvatnog održavanja, a o minimalnoj korisnosti u OS BiH svjedoči da nikada nisu prebojeni iz svoje pustinjske kamuflaže.
- Borbena vozila također su šarolikog porijekla, od jugoslavenskih M-80 i M-60, preko američkih M113 do zanemarivog broja francuskih AMX-10. Od relativno velike količine vozila, operativan je samo manji broj oklopnih transportera M113, što znači da većina vojnika ne može računati na oklopni transport, čime se dodatno umanjuje pokretljivost.
- Zbog rascjepkanosti i podijeljenosti sastavnih postrojbi, nedovoljne obuke, izostanka dovoljne količine operativnog oklopa i manjka brzih manevarskih formacija, jasno je da Federacija BIH bez HVO snaga i s Vladom Šantićem kojeg su ubili a koji je bio ključni logističar u naoružavanju sjeverozapadnih formacija ABIH, nema mogućnosti silom izvršiti ikakvu prisilu na Republiku Srpsku. Pitanje je kako će u tome mogućem ratu reagirati Kladuša i Cazin. Krajevi koje je SDA poubijala, masovnih ubojstvima zatvorenika, bez suđenja, a potom ta dva grada u potpunosti iselila te danas gore naseljava Arape.
Izbijanje sukoba značilo bi dugotrajni, krvavi i prvenstveno pješački sukob kojim se ne bi postiglo gotovo ništa.
Tvrdnje Srbije o spremnosti za rat su ipak nešto ozibljnije. Vojska Srbije raspolaže s daleko više opreme i ljudstva, a i organizacijski je dobro ustrojena.
Njene četiri mehanizirane brigade mogu djelovati nezavisno te organski sadrže topništvo, PZO i tenkove.
Vojska Ssrbije na raspolaganju ima i velik broj topničkih oruđa, vučnih i samovoznih, a topničke bojne organske brigadama mogu pravovremeno pružati potporu u napredovanju.
Pješaštvo je većinom mehanizirano, što u teoriji Vojsci Srbije daje bolje manevarske sposobnosti i brzinu napredovanja. No njihova borbena vozila M-80 su zastarjela i pružaju vrlo nisku zaštitu, no imaju bolju vatrenu moć od M113 koje koriste OS BiH.
Svemu tome podršku može pružati ratno zrakoplovstvo koje, premda devastirano, još uvijek ima 18 borbenih i školsko-borbenih aviona. (Da Tito nije poubijao pilote Kraljeve avijacije , među njima mnoge Hrvate i Slovence, danas bismo gledali neku drugu avijaciju Srbije. Jer je tim genocidom pilotska klasa Srbije, koja se jako sporo stvara kao društvena elita, morala krenuti s nule.)
Budući da tehnika Vojske Srbije datira još iz doba Jugoslavije, stvarna raspoloživost oklopnih snaga je niska, kao i operativna dostupnost aviona. Zrakoplovstvo ima samo tri prava lovca, MiG-ove 29, koji su još uvijek operativni.
Ipak, motivacija i moral Vojske Srbije su visoki u usporedbi s OS BiH, a obuka je intenzivnija.
Premda ni jedna od dvije države više nema obvezni vojni rok, Vojska Srbije može računati i na značajan rezervni sastav. Srbija svakako ima daleko veću borbenu spremnost od OS BiH, no za provođenje napadnih borbenih operacija, premda ograničenih, trebala bi joj duga priprema.
Ništa od Rusa
K tome se može čuti i uvjerenje da će Rusija braniti Republiku Srpsku, no riječ je o političkoj podršci, a ne vojnoj intervenciji. Treba imati na umu i da bi se u slučaju sukoba u Bosni njihove Oružane snage, kao i policije Republike Srpske i Federacije, neminovno rascjepkale po etničkim linijama, što bi dodatno osnažilo srpski položaj.
Premda su napetosti u BIH povišene već neko vrijeme, te je izgledno da će još rasti, izbijanje novog rata je za sada malo vjerojatno.
No u budućnosti ne treba zanemariti rizik od terorizma ili asimetričnih sukoba poput onih viđenih u Makedoniji, za što su izgledi također mali, ali ozbiljniji od mogućnosti općeg rata. Ipak, BiH ostaje bure baruta, i možemo se opravdano pitati jesmo li svjedočili paljenju dugog fitilja.
