Onomu tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bolje bi bilo da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku – poručio je Krist svojim učenicima kad su ga priupitali tko je najveći u kraljevstvu nebeskom. Za svakog vjernika – ma, za svakog čovjeka – zločin počinjen nad djetetom nešto je posebno čudovišno i zaslužuje najstrožu kaznu. Prikrivanje, umanjivanje ili relativiziranje takvih zločina ne smije naići ni na trunku razumijevanja, neovisno o tome tko je počinitelj i iz kakvog okruženja dolazi. Tom optikom treba promatrati i posljednji slučaj svećeničkog zlostavljanja maloljetnika u Sotinu na krajnjem istoku Hrvatske.
Iako se iz izjava pojedinih klerika i društveno-političkih komentatora često stječe dojam da su svećenici svijet za sebe i da se u slučajevima zlostavljanja može reagirati na razne načine ovisno o dobroj volji i savjesti biskupa, to u stvari nije tako. Kazneni zakon i pravne procedure Republike Hrvatske te Zakonik kanonskog prava jasno propisuju što činiti nakon što se posumnja na počinjenje ovog strašnog zločina. U sotinskom je slučaju, kako je priopćila i Apostolska nuncijatura u Hrvatskoj, nadbiskup Hranić u pravnom smislu postupio ispravno, pokazujući pritom nedovoljno empatije prema žrtvama.
Također, Hranić je iskoristio diskrecijsko pravo da ne razriješi optuženog svećenika dužnosti unatoč preporuci da bi to bilo poželjno učiniti do rasvjetljenja cijelog slučaja. Prema vlastitim riječima, nadbiskup je procijenio da u svojoj dobi svećenik više fizički nije u stanju nikoga napastovati, što je jedno od bizarnijih objašnjenja u ovakvim slučajevima, te je odlučio zaštititi dostojanstvo optuženog svećenika “kojemu bi se srušio svijet” da je udaljen iz službe do okončanja postupka.
Na dodatnu traumu koju sama pojava zlostavljača može izazvati kod zlostavljanih i njihovih najbližih očito nije mislio. I iz ovoga je primjera vidljivo da se crkvena hijerarhija, nažalost, prečesto ponaša kao cehovsko udruženje ili sindikat koji uvijek inklinira solidariziranju sa svojim pripadnicima. Pa ako liječnici “pokrivaju” jedni druge, policajci također, zašto ne bi i svećenici?! Problem ovakvog rezoniranja leži u činjenici da svećenik nije javni nego Božji službenik i u svome se djelovanju mora voditi postulatima vjere, a ne pukim materijalnim pravima i obvezama.
Zlostavljanje maloljetnika nije tek sitni prijestup, maleno zastranjenje, materijalno oštećenje, administrativni propust ili financijska greška, nego težak zločin protiv čovjeka, njegove slobode i dostojanstva, a time i protiv Krista i Crkve kao Mističnog Tijela Kristova. Relativizacija ovog zločina – a pogotovo zataškavanje – Crkvu ne spašava, već najdublje ranjava. Svjestan je toga očito i sisački biskup Košić koji je, reagirajući na ovaj slučaj iz istočne Slavonije, nekoliko puta zlostavljanje okarakterizirao kao “zlo”, a sebe nazvao “mačem koji će nemilosrdno progoniti takve zločince”.
Mate Mijić
wpDiscuz
