Što biste pomislili kada bi vam rekli da ste svoj životnu priču napisali već u vrlo ranom djetinjstvu, otprilike u predškolskoj dobi?
Možda biste pomislili da je to nemoguće. No, ako biste krenuli u analizu poruka koje ste upravo u tom periodu života dobivali od roditelja i roditeljskih figura, vjerojatno biste shvatili da upravo po tim obrascima živite. Kako je to moguće?
Rana iskustva u djetinjstvu određuju naš put
Prema teoriji psihoterapijskog pravca transakcijske analize dijete već od rođenja stječe određeno iskustvo kroz postupke i ponašanja roditelja – ta iskustva duboko se urezuju u njega iako ih se kao odrasla osoba ne sjeća. I upravo ta iskustva su važna i utječu na njegov život u budućnosti, na njegovu sliku svijeta, a potom i na samu njegovu životnu priču.
Kako to izgleda: zamislimo situaciju kada majka sustavno odgovara na dojenčetove potrebe – kada dijete plače, ona ga utješi; kada je gladno, nahrani ga itd. Dijete na ovaj način dobiva poruku da je sigurno i da može vjerovati majci: svijet je sigurno mjesto. U slučaju da ta ista majka ne zadovoljava djetetove potrebe, da ga pušta da plače ili da ponekad reagira, a ponekad ne, dijete može steći sliku o svijetu kao o nesigurnom mjestu gdje nikoga nije briga za tebe.
Ovdje je važno napomenuti da djeca ne razmišljaju racionalno i logično poput odraslih, već je njihova slika ipak drugačija od one koju imaju odrasli.
Dijete ne može samo sebi protumačiti kako je majka ta koja ne reagira adekvatno i kako je to možda zbog toga što ne zna kako, zato što ima zdravstvenih problema i slično – njegov zaključak je na razini emocija (osjeća prestravljenost) i prilično generaliziran (nije majka takva, svi ljudi su takvi).
Ovakvo iskustvo u djetinjstvu može dovesti do toga da jednog dana to dijete kao odrasla osoba ne vjeruje drugima, ne ostvaruje bliske odnose (“jer druge i tako nije briga za tebe“) ili nesvjesno bira partnere i prijatelje kojima zaista nije stalo pa na taj način potvrđuje svoje uvjerenje da druge nije briga.
I time potvrđuje svoju ranu odluku da drugima ne treba vjerovati i živi svoj životni scenarij u kojemu bliski i kvalitetni odnosi ne postoje.
Ovo je samo jedan od primjera kako dolazi do rane odluke koje osoba u odrasloj dobi nije svjesna – no koju može osvijestiti ako primijeti da joj se stalno ponavljaju iste nezadovoljavajuće situacije u životu (primjerice, uvijek završi s krivim partnerima kojima nije stalo do nje) ili kroz niz uvjerenja koja ima o drugima, a koja je prilično ograničavaju (npr. svi će te povrijediti prije ili kasnije pa je bolje onda ni ne započinjati odnose).
Možda osoba neće ništa znati o tome kako su njezini roditelji reagirali na njezine potrebe kada je bila beba, ali iz uvjerenja koja utječu na njezin život može saznati kakav je životni scenarij napisala u dječjoj dobi.
Roditeljske poruke
Osim iskustva koje dijete proživi, na njegovu životnu priču utječu i direktne i indirektne poruke roditelja i roditeljskih figura. Primjerice, ako roditelji žive u nesretnom braku i njihov je stav da sretni brakovi ne postoje, da je život u braku samo kompromis i žrtva, tada i dijete može živjeti s tim uvjerenjem te jednog dana odabrati partnera s kojim će brak također biti samo žrtva.
No te poruke čak ne moraju biti ni direktne: dovoljno je da dijete samo gleda roditelje koji tako žive i pri tome ništa ne poduzimaju te zaključi da su „svi odnosi takvi i da se tu ništa ne može“. U kojem će smjeru ići odluka djeteta – zapravo je vrlo individualno i moguće je da dvoje braće koji prožive istu obiteljsku situaciju donesu različite odluke: jedan može donijeti odluku, primjerice, da je „najsigurnije biti sam“, a drugi može odlučiti da je „svaki brak žrtva“.
Jedan će možda ostati samac i nikada neće ostvariti bliski odnos, a drugi će možda završiti u nesretnom braku. Oba su potvrdila svoja skriptna uvjerenja i nijedan ne živi život kako bi htio, već žive život pod utjecajem skriptne odluke i priče koju su „sklepali“ u djetinjstvu.
Može li se životni scenarij promijeniti
Kada bi vas netko pitao želite li i kao odrasla osoba vjerovati u bajke koje su vam pričali u djetinjstvu, vjerojatno biste rekli da ne želite. Isto tako, kada bi vas pitali želite li živjeti priču koju ste ispisali u ranoj dobi, kada niste imali previše informacija, iskustva i širine – vjerojatno biste također odgovorili da ne želite. I dobro je što ne morate.
Naime, iskustva koja ste u ranoj dobi stekli i poruke koje ste upili sigurno su jednim djelom odredili vaš put, no čim osvijestite da se u vašem životu događaju stvari koje ne želite, na dobrom ste putu da nešto promijenite.
Čak i kada mislite da se stvari događaju mimo vas i da nemaju veze s vama, postoji velika vjerojatnost da ipak imaju. Ako vam se čini da uvijek slučajno završite s partnerom koji vas povrijedi i ostavi te se to ponavlja iz veze u vezu – vrlo vjerojatno to nije slučajno i ima veze s vašim izborom upravo takvog partnera iznova i iznova. Kroz psihoterapijski proces se možda ne mogu osvijestiti sve rane odluke, no mogu se donijeti nove koje vode u jednu sasvim drugačiju životnu priču. Staru priču možete poderati i napisati novu – a da biste to uspjeli, prvi korak je da osvijestite što se događa. Drugi korak je želja za promjenom, a treći psihoterapija.
Iako je psihoterapija još uvijek tabu-tema, sve više ljudi shvaća da razgovor sa stručnom osobom zaista može doprinijeti kvaliteti života, ali i promijeniti njegov smjer ako on ne ide tamo kamo bi osoba htjela. Kao što se ne možemo sami ošišati, popraviti zub, izliječiti upalu – tako nam ponekad ni samo osvještavanje problema nije dovoljno da promijenimo svoje postupke i treba nam pomoć stručne osobe. Ako ste osvijestili obrasce koji vam se ponavljaju i unatoč znanju i dalje ne uspijevate drugačije – krenite na psihoterapiju. Promjena je moguća. Drugačiji put je moguć.