Ja završio što sam imao. Pa me evo opet, htjeli vi to ili ne. Ima nekih ljudi koji se stalno vraćaju, kao bumerang u crtanom filmu. Ja vam dođem kao kakva možđana šikucija, mentalni poreznik, da isprevrćem što se isprevćati može, da izvalim kamen pa da ispod njega izađu kojekakve guje i akrepi za koje se nadamo da ih nema. Iskoristio sam vlastito odsustvo da složim svoja razmišljanja o ženskom životu jugoistočno od Slovenije, tamo gdje počinje Zapad, a prestaje ono što nije Zapad, to jest što nismo mi. Zapravo, tu pišem o ženskom životu jugoistočno od Zapada, jugoistočno od ženske sreće, barem one koju moderne žene smatraju srećom. Knjiga izlazi, ako meni Bog da, a Tajibu Šahinpašiću (mom izdavaču) Alah dozvoli, do kraja ove godine. Zapravo, do kraja ovog mjeseca. Ako ne, ako Bog da, do kraja januara. Najkasnije do kraja februara. Toliko o izvjesnosti u današnja vremena. Zvaće se “Ženska strana svijeta”. Pošto vi meni niste bilo ko, neka bih svoja razmišljanja iz te knjige već sada podijelio sa vama. Ne zamjerite što to i činim.
________piše: Veselin Gatalo l Glas Srpske
Žena, muškarac i strah
Danas kad nije dobro ni imati ni nemati, biti mlad ili star, kad svaki dan čovjek mora gledati TV ili slušati radio da vidi u kojoj i kakvoj državi živi, sva četiri stuba kuće se ozbiljno tresu. Ne trebam spominjati da tri od četiri stuba doma leže na ženi, a taj četvrti – muški, takođe katkad legne na ženu i izbije joj povremeno zrak iz pluća. Žena zna šta je život, sjeća se svakog straha, i onog ratnog kao i jučerašnjeg. Strah da joj se neko neće vratiti kući je uvijek prisutan. Lokalni čakijaš može skočiti u tramvaju na njeno dijete ili tog bilmeza od muža, probosti mu pluća ili jetra, pa eto belaja. Muž zaboravi ratu kredita dok poštar ne dođe sa upozorenjem da treba platiti. Zaboravlja on i da je pristao da bude žirant nekom još površnijem i neodgovornijem od njega samog. Žena uglavnom ne, ona čeka to pismo, upozorenje, ratu, globu, čeka kao vezana za željezničke šine, čuje upozoravajući tutanj pljenidbe televizora, veš-mašine, stana i svega onoga što muškarac i ne primijeti dok ne zafali. Dok on s pivom u ruci gleda utakmicu, ona se pita hoće li se nakon utakmice moći izaći napolje, hoće li pijani navijači gaziti ljude po ulici i hoće li njenom djetetu pasti na pamet da ide na utakmicu u Zenicu, Mostar ili Široki Brijeg i tamo nositi svoju ludu glavu pod kiše kamenja ili čak metaka. Kad se žena boji hodati ulicom, boji se onog što bi joj se moglo dogoditi, ali više zbog drugih nego zbog sebe same. Ako nije udata, boji se oca koji će je kriviti jer je došla u opasnu situaciju, majke koja će balkanski edukativno našamarati, prijateljica koje će je sadistički – užasnuto – nadmoćno – sažaljivo i pseudosaosjećajno pitati za pojedine detalje pljačke ili, ne dao Bog, silovanja… Žena i majka će se pitati ko će bilmezu od muža i nejakom potomstvu dalje kuhati i prati, ako njoj, ne daj Bože, nešto bude.
Ah, da, postoji maleni izlaz, kroz ekran TV-a, doduše. Postoji svijet gdje su problemi kakve samo jedna žena može poželjeti, bez rata kredita i ratnih fudbalskih mečeva sa oružanim obračunima i talačkim krizama, svijet u kojem i problemi imaju šarma. U tom svijetu preplanuli muškarci širokih ramena i čvrstih bicepsa jašu na ponositim konjima i tjeraju rogata krda za velike novce, u tom svijetu je najveći problem sumnja u ljubav i zločesta svekrva, lom noge pri padu sa stepenica i diskutabilno očinstvo. Tu muškarci vole svoje žene, strasno i bez zadnjih namjera. Nema opasnosti sudske pljenidbe i uličnih nereda, neizvjesnosti sutrašnjeg dana a hepi-end je zagarantovan. I nakon bankrota muževe firme, nekako sve opet krene kako treba. U svijetu latinoameričkih sapunica muškarci imaju ravne stomake, a žene ne gledaju mjesecima cipele u izlogu prije nego što ih kupe. Ne spominje se tu recesija i ne plaše žene i ljude novim ratom. Tu se samo muškarci potuku, bude malo krvi iz nosa i to je sve. Pomire se i popiju pivo skupa. I, kako jedna žena da ne voli latinoameričke sapunice? Kako jedna bh. žena da voli horore? Hm… Da sam malo zločestiji, rekao bih kako bosanskohercegovačke žene ne vole horore zato što u njima žive.
Šta je ženi na muškarcu privlačno?
Šta je to što ženu na muškarcu privlači? Po čemu ga bira? Zašto ostaju s njim, uprkos tolikim manama? Šta se ženama na muškarcima najviše sviđa? Jaka vilica? Bujna kosa? Bicepsi? Široka leđa? Ne. Nije to. Vudi Alen je jedan od dvadeset najpoželjnijih muškaraca Amerike, vjerovali ili ne. Mišići su mu kao deset dekagrama crijeva, ramena mu se mogu šublerom izmjeriti, ostaci kose su mu kao poderan otirač, nosi debele cvikere, maše rukama kad priča… Ima duha, što jest-jest, ali da je neki klasičan seks-simbol, baš i nije. Daleko od toga, složićete se sa mnom. Ili Hamfri Bogart? Seks simbol i dan-danas. Mantil bi mu nekako ispunio nedostatak muskulature, ali visinu nije nikako mogao dostići. Lice je imao nikotinsko, kao da non-stop spava u kolima i puši po pet kutija cigareta na dan. “Laki strajk” ga je, čini se, na kraju i ubio. To nije spriječilo izuzetno lijepu i inteligentnu ženu, Lorin Bekol, da ostatak života provede s nikotiniziranim žgoljavcem. Ili Al Paćino. I dan danas je, kažu žene, izuzetno “seksi”. Možemo i o starom lavu Šonu Koneriju, sad je, onako star, ćelav i ofucan, ženama puno privlačniji nego kad je bio mlad. Ili Robert Deniro. Taj krivi nos i facijalni grč usta na njegovom licu čini da mu usne izgledaju kao ožiljak, dušu dali za plastičnu hirurgiju. Klint Istvud je negdje na vrhu skale seksualnosti, (ja lično pitao, op. a.), on nije bio lijep ni kad je bio mlad, pogotovo sad. U filmu je pljuckao na mrtvace, žvakao duhan, bivao prljav i zao, higijenske navike (filmske) su mu bile takve da bi ga kakva naša domaćica metlom otjerala ispred vrata da nije, eto, seksi… Ili Žan Reno. Nos kao da nije njegov. Donja usna mu se jedva vidi. Klempav je. Podočnjaci su mu toliki da ih pri rijetkim brijanjima, garant poreže. Ali, eto, ubitačno privlačan ženama.
I ne samo to. Kad su bila gadna vremena, neposljedno poslije rata, kada bih išao u Trebinje, kupovao bih knjige pokojnog Milorada Pavića. Ne “Hazarski rječnik”, već one novije. Pod starost su mu knjige bile sve kraće, kojih 50-60 strana (zadnje i manje, nije jadan znao hoće li je stić’ završit prije nego što njega smrt stigne), tada ih nije bilo kupiti u knjižarama Federacije. Svaki put bih kupio nekoliko njegovih novih knjiga, između ostalog i za moju prijateljicu, Lejlu. Ja je pitam, onako, prijateljski “Bi li mu dala onako starom i grdnom?”. Ona bez razmišljanja kaže “Bi”.
Žena i brak
Hm, čujte, brak je… Sve, drage moje, zavisi od pripreme, tako i brak. Ako je majka pitala svoju kćer “Sine, hoćeš li da ti mama razbije jaje preko šnicle?”, bolje da se ne udaje. Biće joj preteško u braku. Ako ste dirindžile za starijom braćom i ostatkom familije, opet dobro razmislite. Neki majmun bi tu vašu sklonost ugađanju muškarcima lako mogao zloupotrijebiti. Dakle, ni u kom slučaju niste spremne. Ako ste udate, niste bile spremne. Niste dobile uputstvo za upotrebu s brakom, neće dobiti ni one koje se udaju poslije vas. Nema pravila. Kako god okrenete, nagrabusile ste. Ja se nisam udao (neki jesu), nisam čak ni žensko. Ali, to ne znači da ne volim pametovati. Ne zamjerite mi što to i činim. Hm, gdje sam ono stao? Aha. Kriterijumi su važni. Čuo sam jednu ženu kako kaže “Bio je dobar muž. Nije je bio, sve je pare u kuću dav’o”. Pa vi gledajte. Ta nesrećnica koja je to rekla, smatra da je ljubav pojam iz telenovela. Dakle, sretna je ako je muž ne tuče i ako sve pare ne ostavi u sportskoj kladionici. Još je gore ako ste žena koja zna šta hoće, ako očekujete ljubav, onu bespogovornu iz romana i sa Televizije, opet kuku-lele. Izletih ovo za kriterijume. Najbolji kriterijum, najisplativiji, je nikakav. Nema veze, idemo dalje. Brak je očekivanje neočekivanog. Tako ja mislim. Ako ikako mislim… I neočekivanje očekivanog. Umjesto očekivanog, dolazi neočekivano, očekivali neočekivano ili ne. Dakle, pobrinite se da neočekivano još prije braka postane očekivano, ili čak i ne postane brak – ako očekivano postane neočekivano neprihvatljivo. Prije braka mu doznajte sve mane, upoznajte mater i prijatelje. Čiji je i s kim je, dakle i kakav je. Tako da bude što manje neočekivanog. Čak i ako se udate za njega, doći će neočekivano.
I, da, pazite se onih koji silno brinu za globalno zatopljenje, nejednakost u društvu, državu, fudbalsku reprezentaciju, odnose Amerike i Evrope, kapitalizam. Taj je beskoristan cijelom svijetu, nesposoban da se suoči s problemom koji se postavi pred njega. Radije će rješavati problem rasizma u Londonu nego saslušati ženu kad je nešto muči. Eto, to je možda jedini koristan savjet koji vam mogu dati, dame moje. A ako se ne udate? Opet kuku-lele. Složenica “stari momak”, u ovom svijetu južno i istočno od Slovenije, zvuči neuporedivo ljepše nego “stara cura”. “Samac” je, već po navici muškog svijeta, bolji i prihvatljiviji izraz nego “usjedjelica”. I šta može jadno žensko tu? Da se uda i muž je siluje svako veče, drži je stalno bosu i trudnu, izvodi je iz kuće samo kad je zemljotres i svake joj godine pravi po jedno dijete, da nesretnica moli Boga da si kromanjonac nađe ljubavnicu i malo se skine s nje? Ili da se ne uda, da joj se sašaptavaju iza leđa i smatraju je čudakinjom, da na koncu života umre sama. Ili da se uda toliko sretno da ima sve što poželi i rijetko viđa muža? Pa, nekome je i to sreća.
Šta muškarci znaju o ženama
Neko je, pametan i proračunat, napisao knjigu “Šta muškarci znaju o ženama”. Knjiga tvrdo ukoričena, skoro pa luksuzna. Zgodna naslovnica, ime autora, dizajnerska slova… Kad se otvori – ništa. Genijalna ideja. Napisati praznu knjigu u znak priznanja autora da ništa ne zna o ženama. Kad muškarac debelo zgriješi, umjesto da prizna kako je sirov i nesposoban da se ophodi prema ženi, on jednostavno kupi takvu knjigu, pokloni je ženi i djevojci i ona tako zna da on zna da je pogriješio. Prizna koliko je neuk, neobaviješten, tup i glup, a da ne mora to izreći ni kupiti štogoć skuplje. Ja imam lošu naviku da govorim ono što znam o stvarima o kojima nešto znam, a i o onome o čemu ne znam puno, ali znam nešto. Neispisane stranice ženske sreće bi se, ipak, mogle ispisati, da ne živimo u ovoliko muškom svijetu. Kad čovjek napiše šta misli, to je kao neka ispovijest. Inače, dosta od ovoga je već objavljeno, ali jako davno. Mijenjao nisam, jer mi se čini da se pokazalo da sam u pravu. Ako vam knjiga dopadne šaka, pročitajte je. Ako u njoj nađete nešto o ženama što vam se ne sviđa, ne mora značiti da nisam, napisavši što sam napisao, bio u pravu.