Da je bosanskohercegovački čovjek imao imalo lakši život u poratnim godinama, ili da danas barem malo lakše živi, poruka načelnika Vareša na obilježavanju 24. godišnjice stradanja Bošnjaka u Stupnom Dolu, zasigurno bi zaslužila epitet historijske, te bila bi na naslovicima i u udarnim terminima svih ovdašnjih medija piše INS.ba
U ime nekoga…
“Nikad nećemo prestati tražiti odgovornost. Oni koji su radili u ime nekoga i u nečije ime nikad neće imati podršku u Varešu”, poručio je Čovjek.
Ime mu je Zdravko Marošević. Bivši je pripadnik HVO, kasnije i zapovjednik bojne, te član HDZ-a BiH. Njegovo ime treba biti upamćeno kao svjetla tačka u sumornoj bosanskohercegovačkoj poratnoj povijesti.
Jer, rekao je to na mjestu gdje su ujutro 23.oktobra 1993. pripadnici specijalne postrojbe Maturice iz sastava brigade HVO-a Josip ban Jelačić iz Kiseljaka, ubili su 38 civila. Među njima 17 žena i petero djece. Najmlađa ubijena je bila dvoipogodišnja Sabina Likić, a ubijeni su i trogodišnjaci Indira Žutić i Enis Likić.
Čovjek, Zdravko Marošević, nije došao tamo da bi dobio političke poene. Tamo njih nije bilo. Mogao bi, zapravo, dobiti prezir brojnih svojih sunarodnjaka koji drugačije vide našu tešku prošlost ili očekuju drugačiju budućnost ove zemlje. Pa, ipak, Čovjek, Zdravko, postupio je ljudski, iskreno… Došao je pred svoje komšije i odao počast nevinim žrtvama, svojim sugrađanima, i time poručio: “Ne u moje ime”.
I tada, i danas, i sutra.
“Ponavljam stalno, a to je moja generalna poruka za sve, oni ljudi i narodi koji ne pamte prošlost, ne pamte povijest, sve što se desilo i loše i dobro, oni nemaju šansu za budućnost. Stupni Do je tragedija bošnjačkog naroda, tragedija Vareša, sve nas je ta tragedija na jedan način vratila duboko nazad. Danas pokušavam da izađem iz toga, da vratimo osmjeh na lice, ali svakako da se sjećamo žrtava, da tražimo odgovornost. Nikad nećemo prestati to jer oni koji su radili u ime nekoga i u nečije ime zaista nikad neće imati nikakvu podršku u Varešu. Kao načelnik općine Vareš ću uvijek stajati uz svoj narod i za Stupnodolce koji su prošli težak put ali koji pokazuju da se znaju izdići iz te tragedije, u sebi je nositi, žaliti i patiti, ali svakako gledati u svijetlu budućnost”, kazao je Marošević.
Samo nekoliko dana ranije, simbolično, iz Bugojna, u kojem su se, prema presudama Suda BiH, dogodili ratni zločini nad Hrvatima, uz, također, teške zločine i nad tamošnjim Bošnjacima, reisu-l-ulema IZBiH dr. Husein ef. Kvazović je, također, poslao poziv sličan Maroševićevom:
“Bugojno može biti grad festivala, može biti grad susreta naše mladosti… Ovdje u Bugojnu u jednom trenu mogu da budu horovi i naših medresa, naših katoličkih školskih centara i pravoslavnih centara. To Bugojno može. To je bosanska tradicija. Istrajte na tome. Valja nam čuvati sebe. Valja očuvati sebe od drugih, ali valja nam isto tako čuvati i sebe od sebe, odnosno ne zaboraviti ko smo i što smo i slaviti Bosnu, miruh kakav je uvijek bio u njoj”, kazao je reis Kavazović.
Iako gotovo svakodnevno slušamo verbalnu artiljeriju bosanskohercegovačkih političara, te se pitamo kada će trenutak u kojem ćemo ponovo slušati i one prave topove, glasovi bivšeg pripadnika HVO-a Maroševića i bivšeg logoraša, danas poglavara IZBiH, Huseina ef. Kavazovića jesu ozbiljan tračak nade, da ovdje đavo, ipak, neće moći dobiti svoje.
Povijest Bosne
Jesmo li idealisti, da li previše očekujemo? Možda.
Jedno je jasno, ako bude više naših Zdravka i naših Huseina, možda, ipak, ima nade…
Jer, sve to samo potvrđuje onu istinu koju je tako lijepo objasnio britanski historičar Noel Malcolm u “Povijesti Bosne”, kada kaže da sukobi na tlu naše domovine nikada nisu bili rezultat međusobnih mržnji ovdašnjih ljudi, naroda, te da su gotovo uvijek bili posljedice poticaja sa strane.
Kako se to ne bi desilo, važno “učiti djecu da heroji nisu oni koji idu u rat već oni koji sve čine da do rata ne dođe”.
Hvala Zdravku Maroševiću što se, u ime svih nas, upisao među takve. Biti čovjek je jednostavno, zar ne?
wpDiscuz