Skorašnje izbore za predstavnike u Europskom parlamentu, koji će se održati krajem svibnja 2014. i koji će utjecati na budućnost institucija EU, mnogi analitičari smatraju najvažnijim i najzanimljivijim izborima nakon prvih izbora za Europski parlament iz 1979. Tad su prvi put građani tadašnje EZ birali svoje predstavnike u Europskom parlamentu, koji nije imao iste ovlasti kao i današnji Europski parlament. Iako se često u javnosti to tijelo prikazuje kao nevažno, to je samo djelomično točno. Prije svega, nijedno zakonodavno tijelo nije nevažno, pa tako ni Europski parlament. Specifičnost donošenja odluka u EU, u kojoj su uključene sve institucije, prije svega Europski parlament i Vijeće Europske unije (Vijeće ministara), stvaraju sliku slabog Europskog parlamenta. Međutim, to će tijelo 2014. na prijedlog Europskog Vijeća (premijera i predsjednika država pojedinih članica) prihvatiti ili ne prijedlog za imenovanje novog predsjednika Europske Komisije. Nakon toga će potvrditi sastav Europske Komisije i drugih povjerenika. Bit će vrlo zanimljivo vidjeti prvo kompoziciju Europskog parlamenta, kasnije i špekulirati oko sastava Europske komisije: hoćemo li slušati klasičnu Barossovu „treba više Europe“, ili možda potpuno suprotan diskurs?
piše: Ivan Pepić
Iako se u očima velikog dijela hrvatske javnosti prikazala kao osoba koja štiti Hrvate od terora totalitarizama, Viviane Reding kao kandidatkinja na mjesto predsjednika Europske Komisije ovih je dana počela žešće nego ikad svoju kampanju te tako unijela strah u kosti svim Europljanima i većini Hrvata koji ni u ludilu ne žele ono što je predložila: Sjedinjene Europske Države. Reding je ustvrdila da treba formirati veliku federaciju čiju će izvršnu vlast predstavljati Europska komisija, a Europski parlament i Senat država bi trebali skupa činiti zakonodavno tijelo. Takvu ideju ne samo da većina Europljana neće podržati, nego će joj se usprotiviti. Val kritika koji je uslijedio na službenim stranicama i socijalnim mrežama (kao suvremenom načinu izražavanja stavova) bio je očit i žestok. Čak su i političke elite žestoko reagirali, a Cameron je jedan od njih. Upravo je tom gestom Viviane Reding izgubila mjesto predsjednika Europske Komisije. No, zašto su Sjedinjene Europske Države nemoguć proizvod? Zašto SAD da, a SED ne?
Vjerojatno je najjači argument da stvaranje federacija uglavnom proizlazi iz neke nužnosti. Nisu Amerikanci slučajno stvorili federaciju: nakon rata za neovisnost odlučeni politički model bila je konfederacija. Međutim, tadašnja Amerika bila je u nekoj vrsti izolacije, ekonomija nije rasla, dolazilo je do ozbiljnih socijalnih i političkih problema, pa je jednostavno bilo nužno centralizirati te probleme, prebaciti ih na višu instancu, a jezik, zajednička kultura, zajednički ciljevi i slična povijest stvorili su uvjete da se dođe do funkcionalne federacije. I tako su SAD danas, uz Švicarsku, vjerojatno najfunkcionalnija federacija na svijetu. Dakle, vrijedio je pristup „odozdo prema gore“, gdje su zahtjevi građana bili ti koji su doveli do odluke uspostave federacije. U Švicarskoj imamo sličnu situaciju: s jedne strane imali smo političku i crkvenu (katoličku) kastu koje su uživale povlastice zahvaljujući konfederaciji, a s druge strane nezadovoljstvo građana i nižih skupina ljudi koje je dovelo do građanskog rata 1847. pa do uspostave federacije 1848. I u ovom slučaju imamo pristup „odozdo prema gore“: nužnost da dođe do promjene, da se uspostavi funkcionalni sustav natjerala je mase da učine nešto kako bi se postojeće neprilike podijelile – centralizirale – i tako se samo uspostavom federacije moglo doći do funkcionalnog političkog sustava i mirnog suživota. Europska unija ne samo da nema potrebu postati federacija kao što su SAD i Švicarska, nego nema ni alat za uspostavu takve federacije. Nema konsenzusa, nema europskog građanstva (tek u ovih zadnjih nekoliko godina EU radi na uspostavu europskog građanstva kroz razne programe), ne postoji zajednički jezik ni zajednička kultura, ali ni politička volja kakvu su imali Amerikanci, a kasnije Švicarci. Ukratko, ne postoji onaj pristup „odozdo prema gore“. Ako slučajno dođe do uspostave velike federacije SED-a bio bi to pristup „odozgo prema dolje“, a takvi eksperimenti često propadaju – vidi SSSR, Jugoslavija, Treći Reich, Rimsko Carstvo i BiH. Netko bi mogao reći: „dobro, ali i mnoge unitarne nacionalne države propadaju“. Naravno! Ali u tim državama postoji taj nužni konsenzus koji uvjetuje opstanak države i u većini slučajeva raspad tih država ovisi o vanjskom faktoru, a ne o unutarnjem.
S pravom možemo reći kako Europska unija stvara ogromnu mašineriju birokrata koji žive daleko od europskih građana, stvarajući tako vlastitu kastu. Prijedlog Viviane Reding je rezultat te izolirane kaste koja je udaljena od osnovnih ideja europskih građana. A među tim idejama sigurno nećemo pronaći iznenadno buđenje u nekoj novoj državi koju će voditi neki mutni tipovi bazirajući se na san jedne povjerenice EU. Kad govorimo o EU, postoje razni političke teorije ili viđenja kakva bi ta EU trebala izgledati. Federalizam, institucionalizam, neofunkcionalizam… Samo su neki od glavnih pristupa EU. I feministice imaju svoju teoriju kako bi EU trebala izgledati. No, je li federacija odnosno centralizacija EU rješenje za bolji život Europljana? Sumnjam. Ono što odlikuje federacije je političko povjerenje, velika vjerojatnost da neće dođi do izigravanja i podmetanja kako bi se zaštitili interesi nižih vlasti. U federacijama postoji konsenzus na svim razinama, i u politici i u društvu. Federacije su sustavi u kojima se kreće od dogovora, a ne od sukoba.
Većina odluka u federacijama je donesena jednoglasno. Pokrajina Bavarska ne želi politički naštetiti pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija. Kao što ni švicarski Kanton Luzern ne želi nanijeti nikakvu političku štetu Kantonu Solothurnu. A toga u Europskoj uniji nema: nacionalne države u Europi oduvijek poznaju politički antagonizam i konfrontaciju. Interesi pojedinih naroda odnosno država u Europi su jači od federalističkog diskursa koji neki forsiraju čak bez razmišljanja o posljedicama. Kako bi mogle funkcionirati Sjedinjene Europske Države u kojoj se Francuska žali da BMW i Mercedes trebaju smanjiti proizvodnju, jer ih Peugeot ne može pratiti? Tko će u federaciji kontrolirati nametanja određenih politika, ako ih jedna država ne želi? Ili, zašto bi vanjska politika Velike Britanije trebala postati jednaka vanjskoj politici Njemačke, ako dođe do uspostave Ministarstva vanjskih poslova EU kao jednog od ciljeva federalista već od 2005.? Nisam siguran da će države htjeti mijenjati svoju kulturu, politiku, povijest i društvo za uspostavu kojekakvih federalnih institucija „odozgo“, u ime gospođe Viviane Reding.
poskok.info
wpDiscuz