Subota, 13 srpnja, 2024

Sarajevsko kozaračko kolo traje od Daytona, šteta što ga igra i Jakob Finci

Must Read

Sredinom svibnja godine Gospodnje 2020. sarajevska raja je na čelo nataknula crvenu titoističku petokraku. Usred glavnoga grada Bosne i Hercegovine (BiH), u kojem je pod opsadom tog i srodnih simbola ubijeno 11.000 ljudi, Sarajlije su zaigrale kozaračko kolo. Političku igranku u prepletu svojim izjavama protiv održavanja svete mise u sarajevskoj katedrali, za stradale od komunističkih zločina na Bleiburgu i drugim stratištima nakon Drugog svjetskog rata, poveli su predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović, gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović. Njima se pridružio i počasni građanin tog grada, Stipe Mesić, koji je zajedno s njima optužio kardinala Vinka Puljića za “revitalizaciju ustaštva” i održavanje “mise za ustaše”.

Nije dugo trebalo čekati bošnjačko upiranje prstom protiv Hrvatske, koja je ovaj put optužena za “izvoz nemira” u BiH. Bošnjački lideri su šahovski čekali krivu izjavu Zagreba o tom događaju. Kako nisu mogli dočekati, na osudu Hrvatske se ohrabrio reis-l-ulema Husein Kavazović, koji je uoči održavanja mise preko Puljića pomazio katoličku statističku grešku u Sarajevu, ali je istovremeno oštro naglasio kako “postoji politička odgovornost Hrvatske”. Nakon njega su gotovo svi drugi bošnjački akteri preuzeli istu retoriku.

_____ piše: Ivan Pepić | vecernji.hr

Zanimljivo je primijetiti kako su u sarajevskoj katedrali i crkvama 1995. godine nesmetano održane svete mise istim povodom. Žestokih reakcija bošnjačkih lidera nije bilo. Naprotiv, tad su neki od njih sudjelovali u cijelom programu simboličkim bacanjem vijenaca u Miljacku. U tom je razdoblju to bilo oportuno, jer je svibanj 1995. bio uvod u kraj rata, pa su bošnjački lideri računali na pomoć Hrvatske i Hrvata u BiH u sukobu sa srpskim snagama.

“Istorijska prilika”

S druge strane, četvrt stoljeća nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, hrvatski faktor postao je nepoželjan u ostvarenju bošnjačke unitarne države. Tako danas Reuf Bajrović i Emir Suljagić, inače u izvrsnim odnosima s nekim savjetnicima Željka Komšića, koji su otvoreno prijetili Hrvatskoj slanjem “vehabija na more” i “političkim ratom”, zagovaraju Miloševićevo izborno pravilo “jedan član, jedan glas”. Nakon što su bošnjački parlamentarci nametnuli članove u Središnjem izbornom povjerenstvu BiH (SIP), ključnom tijelu koje odlučuje o provođenju i implementaciji rezultata izbora, vještom manipulacijom i izborom politički podobnih Srba i Hrvata, poput Komšićevog savjetnika Željka Bakalara, bez konzultacija s hrvatskim strankama, Bajrović i Suljagić u članku u sarajevskom listu Oslobođenje 16. travnja tvrde da je stvorena “istorijska prilika” za “slanje hercegbosanske politike u povijest” (čitaj: konačnog rješenja, brisanje konstitutivnosti Hrvata u BiH). Bajrović i Suljagić smatraju kako treba “stvarati činjenice na terenu kad god je to iole moguće”. U tome svakako spada pisanje alternativne povijesti, uključujući onu o apsolutnoj nevinosti Bošnjaka-Muslimana i krivnji Hrvata za zločine u Drugom svjetskom ratu. Obzirom na nametnute članove, SIP je tako postao ključna institucija koja bi nacionalističkoj simbiozi panislamista iz SDA i bošnjačkoj kopiji kemalista, okupljene oko Izetbegovića i Komšića, na općim izborima 2022. trebala omogućiti izbor najmanje jedne trećine izaslanika hrvatskog kluba Doma naroda Parlamenta Federacije BiH (FBiH), što će biti dovoljno za preglasavanje i izbacivanje Hrvata iz vlasti FBiH, a vjerojatno i BiH.

Konačni podli cilj ocrnjivanja Puljića i mise je, dakako, mobilizacija međunarodne zajednice za dodatno gaženje političkih i građanskih prava Hrvata u BiH, ovaj put u obliku kršenja slobode vjeroispovijesti i religije. S tim ciljem bošnjački političari instrumentaliziraju svaki događaj u organizaciji institucija s hrvatskim, a sad češće i katoličkim, predznakom.

Sarajevska ambasadokratura

Etnički očišćeno Sarajevo, u kojemu je triput manje Hrvata nego prije rata, očito je zaboravilo što je bît svete mise. U ratu koji traje drugim sredstvima takva činjenica ne čudi, jer su još živi svjedoci koji se sjećaju kad su hrvatski branitelji Sarajeva, u jeku “dobrovoljne transformacije” brigade Kralj Tvrtko HVO-a u “lahku brigadu” Armije BiH, bili prisiljeni gutati krunice, trpjeti uništavanje vjerskih i nacionalnih simbola, te fizička mučenja. Samo u srpnju 1993. došlo je do pojedinačnih napada na 130 vojnika HVO-a, od kojih su neki ubijeni i nestali. Otad su Hrvati službeno postali građani drugog reda.

Nakon rata, demokraciju u BiH guši ambasadokratura: vladavina veleposlanika i trećerazrednih diplomata, često u sukobu s vlastitim administracijama, čiji su izvori informacija pristrani novinari, nerijetko sa stažom u strukturama Armije BiH ili oko režimskog Oslobođenja, stipendisti mirovnih studija u Bologni, koji su primani na programima više zbog poslijeratnog povećanja kvota za područja zahvaćena ratom nego zbog zasluga, i desetci lokalnih Bošnjaka djelatnika veleposlanstava s vremenski ograničenim ugovorima, koji su predstavljeni kao “poznavatelji prilika”.

Dva su događaja potvrdila kako funkcionira ambasadokratura u doba ograničavanja vjerskih sloboda. Prvi se odnosi na Twitter-osudu američkog veleposlanstva u Sarajevu. Među glavnim agitatorima napada na kardinala Puljića i zabranjivača vjerskog obreda našao se “poznavatelj prilika” Plamenko Muratović koji je, prema još neopovrgnutim pisanjima medija, lokalni zaposlenik američkog veleposlanstva i nekadašnji pripadnik Armije BiH. Tu pronalazimo klasičan primjer neobjektivnosti tog veleposlanstva. Drugi se odnosi na malu delegaciju diplomata, koju također brifiraju “poznavatelji lokalnog jezika”, predvođenu šeficom Misije OESS-a u BiH Kathleen Kavalec. Ona je na isti dan održavanja mise za žrtve Bleiburga gotovo provokativno položila cvijeće za žrtve fašizma iz Drugog svjetskog rata u Spomen-parku Vraca u Sarajevu.

Jakob Finci i Jakov Bienenfeld

Pored klasičnih muratovića i ambasada, ovaj put jedan od najgorljivijih zabranjivača bio je Jakob Finci, predsjednik Židovske zajednice u BiH i nekadašnji izvršni direktor Soroševog Otvorenog društva za BiH. Finci je danima tvrdio da se misa održava “za one koji su krivi za žrtve u Drugom svjetskom ratu”. Nije dugo trebalo nerezidentnom izraelskom veleposlanstvu da oštrim priopćenjem podrži Fincijev stav. Doduše, on je kasnije reterirao priznajući Puljiću ulogu koju je imao za vrijeme rata u BiH, kako bi nakon mise izjavio da misa “ne remeti ništa”. Prava je šteta što je Finci propustio istim žarom osuditi klanjanje dženaze u odsutnosti, kojoj je pristupilo tisuće vjernika u džamijama diljem BiH, Muhamedu Mursiju, lideru Muslimanskog bratstva, organizaciji koja desetljećima potiče i financira protužidovski terorizam te najavljuje nestanak Židova u Izraelu.

S druge strane, neki drugi ugledni Židovi koji vuku korijene iz Sarajeva, a kojima su stradali desetci članova obitelji u ustaškim progonima i logorima, ne bi osudili Hrvate i katoličke vjernike, niti bi ugrozili njihovo pravo na sjećanje na žrtve komunizma. Jedan od njih bio je Jakov Bienenfeld, ugledni član Židovske općine Zagreb, koji je u suradnji s hrvatskim vojnim i političkim vrhom od studenog 1992. do proljeća 1993. iz opkoljenog Sarajeva izvukao 1.200 Židova i članova njihovih obitelji – gotovo cijelu židovsku zajednicu. S tom akcijom bio je upoznat i Jakob Finci, a mnogobrojne međunarodne židovske organizacije iz SAD-a i Izraela su zahvalile hrvatskom političkom vrhu.

Govoreći o “hrvatskom antisemitizmu”, Bienenfeld je u jednom razgovoru decidirano kazao: “da razjasnimo jednu stvar, Hercegovci nisu ustaše”. Štoviše, Bienenfeld je jasno govorio da što se tiče antisemitizma Hrvatska je “na najnižoj razini u Europi” te da u Hrvatskoj “nema ga nigdje”. Neshvatljivo je stoga kako je Finci mogao Puljića optužiti za rehabilitaciju ustaštva i potaknuti val prosvjeda židovskih organizacija i veleposlanstva protiv raspirivanja antisemitizma, u trenutku kad su odnosi između židovskog i hrvatskog naroda na najvišoj razini.

Za razliku od Fincijevog konformističkog stava, kao u drugim ključnim političkim pitanjima u skladu s većinskim raspoloženjem u sarajevskoj kotlini, Bienenfeld je o žrtvama komunizma govorio s punim pijetetom, tvrdeći da “spomenik na Bleiburgu ovjekovječuje i prikazuje zločine komunističkih vlasti učinjene nakon događaja na Bleiburgu” te da je negiranje tih zločina “povijesni nonsens”. Izjednačavati misu za žrtve komunizma s antisemitizmom ustaškog režima, kojeg Hrvati nikad nisu ni legitimirali ni izabrali na izborima, i o čijim se nametnutim rasnim zakonima nisu nikad mogli izjasniti, služi bošnjačkom obrascu dehumaniziranja Hrvata, i to na isti način kako su to radile jugoslavenske obavještajne službe u korist srpskog nacionalizma.

Takvo stanje traje od kraja rata. Radikalizacije će trajati sve dok bošnjački političari ne izbrišu Hrvate s političke karte. Taj je cilj postao javan i legitimira ga se u javnom prostoru, ovaj put na primjeru SIP-a, s tim da Hrvati u BiH nisu slijepi i neće prihvatiti status zimija.

Sve u svemu, bizarno je promatrati predstavnike bošnjačkog nacionalizma kako su “vezali zastave” s veleposlanstvima, nastojeći amaterski prikazati Hrvatsku i Hrvate u “izolaciji”, a zapravo prizivajući ambasadokraturu. Sindrom svojevrsnog identitetskog i političkog kolonijalnog mentaliteta?

- Advertisement -

14656 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

14.7K Comments
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последний

Otvoreno balkansko biciklističko prvenstvo na Blidinju

Organizatori manifestacije Blidinje Bike Festival, koja je danas sedmu godinu zaredom, prvi put kao događaj više razine odnosno kao...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -