Milovan Đilas danas je već pomalo zaboravljena osoba jer vrijeme kada je bio važna politička figura nestalo je u vrtlogu povijesti. Sjećanja koja su baštinila to vrijeme osuđena su na zaborav, u skrivenim dijelovima povijesti, daleko od pozornosti, gotovo zaboravljena. Zašto je to tako, teško je reći. Je li to pravedno? Vjerojatno nije, ali činjenica je da se danas malo priča o Đilasu, a o njegovom neobičnom i jedinstvenom životu malo tko danas nešto zna.
Nije prošlo tako mnogo vremena otkako je Milovan Đilas bio poznat u mnogim stvarima i kada je režim zahtijevao da se o njemu ne govori, kad je bio najveći apatrid jugoslavenskog socijalizma, zatvorenik bez građanskih i političkih prava, disident u doslovnom smislu te riječi. Još je više zaboravljeno da je Đilas, prije svoje pobune, bio najviši partijski funkcionar, Titov najbliži suradnik, revolucionar, jedan od najistaknutijih vođa narodnog ustanka u Jugoslaviji, a zatim osoba koja se hrabro suprotstavila stvaranju nove privilegirane i birokratske jugoslavenske upravljačke klase.
Milovan Đilas bio je jedan od rijetkih jugoslavenskih revolucionara koji je ostavio veliki broj knjiga s autentičnim sadržajem. U pokušaju da objasni svoj raskol, osim glasovite “Nove klase”, teorijsko-političkog djela, Đilas je napisao nekoliko izuzetno cijenjenih biografskih knjiga. U tim knjigama nije samo opisao svoj vlastiti život, već je prvi put javno govorio o osjetljivim i tabuiziranim dijelovima jugoslavenske povijesti.
Rođen je u selu Podbišće, kod Mojkovca u Crnoj Gori, u obitelji “glavara”, kako je sam pisao, u svijetu koji je i u njegovu djetinjstvu i mladosti bio definiran plemenskom kulturom. Đilas je zabilježio sjećanja na velike crnogorske ratove, one protiv Osmanlija i kasnije protiv Austrijanaca, osjećaj gubitka kolektivnog identiteta nakon ujedinjenja sa Srbijom. To je svijet potpuno zarobljen zakonima krvne osvete, epskim junačkim pjesmama i hajdučkim kodeksom, gdje je ubojstvo neprijatelja slavljeno čak i kada nije bilo časno.
Pogrom Bošnjaka u Sandžaku
Potresno je Đilasovo svjedočenje o ulozi njegova oca u zločinu nad Bošnjacima u Šahovićima, gdje je, prema nekim podacima, ubijeno gotovo 900 ljudi. Đilas je s potresnim opisima opisao događaje, svjedočeći kako se njegov otac, kao žandarmerijski časnik i sudionik događaja, sramio onoga što je počinio, odbijajući govoriti o događajima iz 1924. godine. Tek je mnogo kasnije priznao svom sinu da je od povjerljivog čovjeka saznao da su Boška Boškovića, crnogorskog vođu čija je smrt bila povod pogromu Bošnjaka, ubili sami Crnogorci, iz Kolašina.
“Besudna zemlja” govori o Crnoj Gori koja je nastajala kroz ratove, progone i krvoprolića, o državi koja je bila mala apsolutistička monarhija, podložna tiranskoj kući Petrovića, o ratovima u kojima su Osmanlije protjerivane iz Sandžaka, a muslimansko stanovništvo ubijano, pljačkano i protjerivano iz svojih domova. Đilasov otvoren pristup nije samo u opisima, već i u kvalifikaciji događaja, jer za njega to nije dio “herojske” prošlosti Crne Gore, već događaji koji se moraju razobličiti i nazvati pravim imenom.
Zločini nad muslimanima bili su poticani i opravdavani, smatrani povijesnom nužnošću, odjekom više pravde, što je Đilasu, kao uvjerenom komunisti, bilo potpuno besmisleno. Pogrom tog svijeta vidio je kao atavistički ostatak anahronih običaja, zločin počinjen iz mržnje i neznanja, kao prokletu sudbinu potpuno nezaštićenog i nerazumljenog svijeta.
Prije nego što je započeo svoje memoare, Đilas je bio osoba velike poduzetnosti. Nakon srednjoškolskog školovanja u Kolašinu i Beranama, otišao je u Beograd studirati pravo i filozofiju, ali se ubrzo pridružio Komunističkoj partiji i postao aktivni član i agitator. Zbog svog antidržavnog i komunističkog djelovanja bio je zatvoren i osuđen na pet godina zatvora, koji je služio u zloglasnoj Sremskoj Mitrovici.
Razlaz s Titom
Tijekom Drugog svjetskog rata bio je član Politbiroa Komunističke partije, zadužen za Crnu Goru i član Vrhovnog stožera. Godine 1942. postao je jedan od urednika obnove “Borbe” i odgovoran za propagandu i informiranje. Treba napomenuti da su tijekom Drugog svjetskog rata poginula dvojica njegove braće, sestra i otac Nikola, koji je prihvatio sinovljevu komunističku ideologiju.
U poslijeratnoj komunističkoj Jugoslaviji Milovan Đilas bio je jedan od najistaknutijih funkcionera komunističke vladajuće nomenklature. Svoje sastanke sa Staljinom i ulogu koju je imao u jugoslavenskom odbijanju da se povinuje volji SSSR-a opisao je u svojoj knjizi “Razgovori sa Staljinom.” Đilas je, u ime partije, napisao odgovor na rezoluciju Informbiroa i sudjelovao u svim najvažnijim partijskim sastancima na kojima su se donosile odluke o budućnosti zemlje, kao najbliži Titov suradnik.
Zašto je Milovan Đilas 1953. godine u seriji od 17 članaka objavljenih u “Borbi” kritički pristupio Komunističkoj partiji Jugoslavije, još uvijek je pitanje koje izaziva rasprave među povjesničarima. Već iduće godine održan je izvanredni plenum Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije na kojem je Đilasovo djelovanje osuđeno, s Titom koji je tvrdio da je Đilas “napao Savez komunista i svojim djelovanjem ga degradirao.”
U travnju 1954. godine Đilas dobrovoljno istupa iz partije, a zbog intervjua u “The New York Timesu” 1956. godine, osuđen je za antijugoslavensko djelovanje i kažnjen s tri godine zatvora. Nakon izlaska iz zatvora 1959. godine posvetio se pisanju, a kada je dvije godine kasnije objavio memoarsku knjigu “Razgovori sa Staljinom,” bio je ponovno osuđen na 13 godina zatvora, ali neće odslužiti cijelu kaznu. Pušten je iz zatvora sredinom 1966. godine i od tada je živio u Beogradu kao osoba bez građanskih prava.
Kritika komunističkih moćnika
Ključni Đilasov “zločin” bila je ideja iznesena u knjizi “Nova klasa” kojom jugoslavensko partijsko rukovodstvo optužuje da su se pretvorili u birokratizirane vlastodršce koji posjeduju društveni, politički i ekonomski život zemlje. Sredinom ’60-tih godina Milovan Đilas bio je najpoznatiji svjetski disident komunizma, a njegova knjiga “Nova klasa” bila je tiskana u nekoliko milijuna primjeraka i prevedena na 60 jezika.
Od osude i isključenja iz partije, pa sve do smrti, Milovan Đilas živio je povučeno i nikada nije uspio povratiti raniji politički sjaj i političku važnost. Krajem ’80-tih godina prošlog stoljeća postao je blizak sa srpskim nacionalističkim piscem Matijom Bećkovićem, pod čijim je utjecajem vjerojatno revidirao svoja stajališta o Crnoj Gori i crnogorskoj naciji. Od borca za autentični crnogorski identitet, Đilas je postao osoba koja je crnogorstvo svodila na zavičajni identitet, nacionalno se izjašnjavajući kao Srbin.
Umro je u Beogradu 20. travnja 1995. godine i pokopan je po pravoslavnom običaju u svom rodnom selu.