U duhu nedavno obilježene godišnjice sporazuma Cvetković-Maček osvrnimo se malo na ulogu Vladka Mačeka u trenutcima sazrijevanja hrvatske političke misli.
Vladko Maček dijete oca Slovenca, majke čiji je otac bio Hrvat, a majka Poljakinja. Po zanimanju pravnik , član HPSS-a od osnutka stranke. Postati će zasigurno jedna od ključnijih , a i uzoritijih osobnosti u novijoj hrvatskoj povijesti.
Kao časnik sudjelovao je u I. svjetskom ratu, nakon rata preselio se u Zagreb . gdje je bio blizak suradnik Stjepana Radića .Tijekom izdržavanja zatvorske kazne (1919.-1920.) bio je izabran za potpredsjednika HPSS-a, a nakon izlaska iz zatvora 1920. za zastupnika u Narodnoj skupštini kao kandidat HPSS-a u Bjelovarsko-križevačkoj županiji.
Godine 1921. otvorio je odvjetnički ured u Zagrebu. Početkom 1925., nakon odluke Stjepana Radića o priključenju Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) Seljačkoj internacionali u Moskvi (1924) te primjene obznane i vladine odluke o zabrani rada stranke, bio je uhićen zajedno s ostalim članovima stranačkoga vodstva.
Premda u zatvoru, na izborima u veljači 1925. bio je izabran u skupštinu kao stranački zastupnik Srijemske županije. Nakon promjene političkog usmjerenja HRSS-a i preimenovanja u Hrvatsku seljačku stranku (HSS) te ulaska u zajedničku vladu, s radikalima, u srpnju 1925. bio je pušten iz zatvora.
U veljači 1927. bio je izabran za predsjednika Oblasne skupštine Zagrebačke oblasti, a u rujnu ponovno za zastupnika u Narodnoj skupštini. Nakon smrti Stjepana Radića (1928.) bio je postavljen za predsjednika HSS-a i ujedno supredsjednika, sa Svetozarom Pribićevićem, Seljačko-demokratske koalicije.
U početku je prihvatio uvođenje diktature , misleći da ona može voditi rješenju hrvatskoga pitanja, no ubrzo je postao njezin kritičar. Premda je nakon uvođenja apsolutističkoga režima rad HSS-a formalno bio zabranjen, u stvarnosti je, ponajviše zahvaljujući njegovu nastojanju, započelo jačanje stranačke organizacije te povezivanje HSS-a s ostalim građanskim Strankama u Kraljevini Jugoslaviji.
Pritom je HSS u svojim redovima okupio sve slojeve hrvatskog društva i stao na čelo općehrvatskog nacionalnog pokreta. U studenome 1932. dao je konačan oblik tzv. Zagrebačkim punktacijama, kojima je oštro osuđen kraljev apsolutizam i hegemonija Srbije te zatraženo preuređenje države na načelima složene državne Zajednice bez prevlasti jednog ili više njezinih dijelova nad ostalima.
Zbog toga je bio uhićen u siječnju 1933. i osuđen na tri godine zatvora, iz kojeg je pušten potkraj 1934. amnestijom kneza Pavla Karađorđevića. Na izborima 1935. i 1938. bio je nositelj zemaljske oporbene liste Bloka narodnoga sporazuma. Jedno od njegovih temeljnih političkih stajališta bilo je da se postojeća višenacionalna država, izložena srpskoj prevlasti mora preustrojiti, ako želi opstati.
Kako bi riješio hrvatsko pitanje u Kraljevini Jugoslaviji, ušao je u pregovore s premijerom Dragišom Cvetkovićem te s njime 26. kolovoza 1939. sklopio sporazum kojim je osnovana Banovina Hrvatska.
Pritom su predstavnici HSS-a ušli u vladu,a sam Maček bio je potpredsjednik. Po slomu i kapitulaciji Jugoslavije Nacistička Njemačka Mačeku nudi mjesto premijera u NDH koje on odbija.
Istovremeno je pozivao birače HSS-a na poštovanje i kooperaciju s Pavelićevim režimom i delegirao Juraja Krnjevića da predstavlja Hrvate u Jugoslavenskoj vladi u egzilu.
Maček je bio čovjek s vizijom , idejom, svijestan potreba naroda koji zastupa ali i okolnosti u kojima se te potrebe moraju izboriti. Svojim uviđajnim , ali i krotkim karakterom bio je u stanju izvagati između htjenja , ali i mogućnosti, sagledavajući ne samo potrebe druge strane nego i odnos snaga.
Vrijeme provedeno u zatvoru, kao i odbijanje participiranja u vlasti NDH oslikava čovjeka jasnih stavova, ideala , nepokolebljivog duhu vremena. Ali svakako ne i čovjeka nespremnog na kompromis.
Maček koji je shvaćao opasnost i potencijal ostvarenja hegemonijskih težnji srpskog elementa unutar države nije bio čovjek koji pod svaku cijenu urušavao i samu državu.
Fokus njegove borbe i misli onomu tko želi vidjeti ukazuje na borbu protiv određenog modela uređenja i odnosa unutar države, ali ne i protiv same države. Njegova nada u iskrcavanje saveznika, delegiranje hrvatskog predstavnika u vladu u egzilu pokazatelji su njegove političke, državničke pronicljivosti.
Odmjerena , racionalna, pragmatična politika uviđa prednost za rast jednog manjeg naroda u državi poput Jugoslavije, taj vid političke misli manifestiran i u SFRJ , dugoročno i dovodi do državotvornosti.
Država je složena društvena zajednica određena mnogobrojnim kako unutarnjim tako i vanjskim parametrima. Politika neovisnosti se lakše vodi s kulturološki bližim i socioekonomski ujednačenijim partnerom.
No Mačekova taktičnost i promišljenost od mnogih definirana kao politika čekanja u godinama rata mnogima nije odgovarala. Stoga je NDH vlast već 1941. odlučila da ga zbog neslaganja internira u Jasenovac. Nakon toga 1942. biva smješten u kućni pritvor sa svojom obitelji.
Zašto je Vladko Maček bio trn u oku NDH vlastima?
Što je to zapravo Vladko Maček učinio da bi ga se moglo smatrati neprijateljem države?
Ukoliko ustaški pokret ne gledamo kroz krajnji ishod njihovog djelovanja koji ih portretira kao monstruozne zločince, osvrnemo li se na njihov početak i ideju iz koje su izrasli, možemo li zaključiti da postoji nepodudarnost s Mačekovim stavovima ?
Veliki dio Mačekovog angažmana profiliran je borbom za veća prava političkog statusa Hrvata unutar kraljevine. Između ostalog Maček je robijao upravo zbog te ideje , protiveći se kraljevom režimu.
Ipak ne možemo reći da ne postoji razlika, itekako postoji , samo što nikako ne govori u korist ustaškog pokreta.
Za razliku od ustaša Vladko Maček je djelovao unutar civilizacijski zrelih društvenih okvira u borbi za ostvarenje te ideje. I to ne samo da je djelovao, rezultat njegovog rada je Banovina Hrvatska kao zasebna teritorijalna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije.
Teritorij je obuhvaćao dotadašnju Savsku i Primorsku banovinu te kotare u kojima je bilo više od 50 % hrvatskog stanovništva.
To su bili Dubrovnik, Travnik, Fojnica, Brčko, Gradačac, Derventa, Šid, Ilok i Međimurje. Banovina Hrvatska imala je površinu od 65.500 četvornih kilometara, što znači da je za 16 % bila veća od površine današnje Republike Hrvatske.
Nije obuhvaćala Istru, Baranju, i još neke dijelove današnje RH, ali je prekrivala znatan dio današnje Bosne i Hercegovine i jedan dio današnje Republike Srbije.
U nadležnost Banovine spadali su: poljoprivreda, industrija, trgovina, šumarstvo, rudarstvo, građevinarstvo, socijalna politika i narodno zdravlje, pravosuđe, prosvjeta i unutarnji poslovi.
Financijski položaj Banovine posebno je reguliran naknadnom uredbom iduće godine. Banovina Hrvatska imala je zakonodavnu, sudsku i upravnu autonomiju. Vrhovna upravna vlast bila je banska vlast na čelu s banom kojeg imenuje kralj na prijedlog Hrvatskog sabora. Za bana je imenovan dr. Ivan Šubašić te je bila prva i posljednja koja je nazvana po jednom od tri naroda.
Knez Pavle Karađorđević inicijator sporazuma predlagao je između ostalog zamjenu Banja Luke za Dubrovnik , smatrajući kako je grad na obali , grad s takvom povijesnom težinom atribut velike države.
Čemu naglašavanje ovih pojedinosti vezanih za sporazum? Jer upravo one kao i sam sporazum ukazuju na ono u čemu protivnici Mačeka prozivajući ga za neprijatelja države nisu uspjeli.
NDH je kao kvislinška tvorevina uspjela predati značajan dio svoje obale Italiji, izgleda da je Pavelić u borbi protiv velikosrpske hegemonije odlučio da ne želi imati bilo kakav vid slaganja s viđenjima koja dolaze od pripadnika loze Karađorđevića.
Za njega stoga to nije bio atribut ničega , pa zašto to onda i ne predati. No to nije sve kada si se odrekao obale tradicionalno identitetski, kulturološki hrvatskog podneblja odlučiš da izvršiš rekompezaciju dijelovima teritorija u Bosni na kojima Hrvata jedva da ima u tragovima.
Ali to čika Antiši i njegovoj kliki nije problem jer zašto destruktivna , iracionalna kolacija utemeljena isključivo na ideji zajedničkog neprijatelja ne bi bila ideja hrvatske opstojnosti i samostalnosti više od ideje očuvanja strateški bitnih hrvatskih teritorija.
Čak i ta teritorija za koju se de jure moglo smatrati da je neovisna i pod upravom Pavelićeve vlasti , de facto je bila njemačka vojna okupacijska zona. Nacističke vlasti koristile su NDH kako za prehranjivanje vlastite vojske , nekontroliranim crpljem resursa tako i za regrutaciju vojnika koji su služeći u Wehrmachtu slati na istočni front.
Kada uzmemo u obzir da većinu hrvatskog stanovništva čine seljaci utoliko je razmjer takvog vida represivnog aparata jasniji. No pored nacista i njihovih tortura, Pavelić je dodatno prezentirao nesposobnost svoje vlasti kroz nemogućnost kontrole vojnih sukoba.
Po izbijanju ustanka , značajan dio teritorija NDH je bio u konstantnom sukobu što je dovelo do otežanja svakodnevnog civilnog života.
Takva dinamika svakodnevnice rezultirala je sve većom nestašicom koja je prouzrokovala pljačku i zlostavljanje običnog seoskog puka, te dovela do sveopće neimaštine.
Sagledavši situaciju s obje strane , možemo vidjeti sličnosti u ishodišnim ciljevima, ali i presudne razlike u sredstvima koja se koriste u svrhu postizanja tih ciljeva.
Stoga s vremenom u neselektivnosti sredstava i ustaški ciljevi mutiraju u nepodnošljive , amoralne spodobe.
Je li se takav ishod mogao i očekivati?
Nemogućnost uviđajnijih poteza koji bi se možda izrazili kroz koaliranje s HSS-om zadržavajući status zasebnog političkog subjekta, neprihvaćanje i nesposobnost poimanja do tada postignutih rezultata zaključno s formiranjem Banovine ukazuje na to da su Mačekovim protivnicima osobni interesi bili iznad interesa naroda i države. Interesi koji su svoj ego izrazili u vidu monstruoznih postupaka koji su čak nadmašili i duh vremena.
Zašto je hrvatski narod odbacio Mačeka , a prihvatio Pavelića?
Je li narod kao takav bio sklon impulsima i motivima koji su vodili ovu zločinačku kliku ili je preveć submisivan pred tiranijom?
S obzirom na udio Hrvata u partizanskom pokretu , udio domobrana koji su svojevoljno demilitarizirali svoje zone djelovanja, narod prepušten tuđinu odsječen od domovine voljom poglavnika, mislim da se odgovor nameće sam od sebe.
Leo Medan l Poskok.info
WASHINGTON 1964-e : Na današnji dan umro je najveći hrvatski lider svih vremena