U obilasku policajaca koji rade na zaštiti državne granice i suzbijanju nezakonitih migracija uz granicu s Bosnom i Hercegovinom, ministar Davor Božinovićprošlog se tjedna upirao da umiri građane u županijama koje su najizloženije udaru plimnog vala migracija s istoka, uvjeravajući ih da je Republika Hrvatska jedna od najsigurnijih država u Europi koja uspješno “upravlja migracijama”.
“Imamo rješenja za vraćanje percepcije građana o kontroli nad migrantima“, svojim je umornim, nazalnim glasom poručio ministar Božinović.
Nitko mu nije povjerovao – a najmanje građani Karlovačke županije, koji o plimnom valu ilegalne imigracije govore kao o opsadi i invaziji. Grupe lutajućih migranata ulaze ljudima u dvorišta, pa i kuće, učenici nemaju kako u školu jer migranti doslovno okupiraju javni prijevoz, a nekoliko dana prije Božinovićeva dolaska u taj kraj dogodio se i incident s desecima agresivnih migranata koji su zaposjeli vlak na relaciji Split – Zagreb pa ih je trebalo silom rastjerati i zaštititi putnike.
Pomirljiva retorika
Božinovićeva pomirljiva retorika nije umirila ni građane Slovenije, koji su razdraženi statističkim podatkom da se od ulaska Hrvatske u zonu Schengena broj ilegalnih prelazaka granice – utrostručio. Na istoku, stvar je još dramatičnija: oružani sukobi migranata tresu Vojvodinu, a tamošnja policija pokrenula je, navodno, veliku akciju nakon što je dvoje ljudi ubijeno. Istog dana kad je ministar Božinović deklamirao parole o suverenom “upravljanju migracijama”, Italija je priznala potpuni poraz, prihvativši pomoć Francuske u rješavanju krize koja se zaista može okarakterizirati jedino kao invazija – gotovo 7000 migranata stiglo je na talijanski otok Lampedusu, više nego što otok ima stanovnika. Nikoga zapravo nije iznenadilo što su ulice Slunja preplavili lutajući migranti čim su se ugasile kamere nakon Božinovićeva povratka u metropolu.
Radikalno liberalna politika Europske unije prema migracijama pokazala se otužno neučinkovitom. Nova je praksa da policija omogućuje besplatan prijevoz migrantima koji izraze namjeru zatražiti azil – voze ih do većih gradova i daju rok od 24 sata da se prijave u registracijske centre. Oni to uglavnom ne čine, već nastavljaju putovanje prema zapadu. Isti postupak primjenjuju i slovenski policajci, na što se sve žučljivije žali tamošnja oporba, prigovarajući vlasti da je policajce pretvorila u “taksiste koji samo prevoze migrante od granice do centra”.
Lančana reakcija obuhvatila je i Austriju, iz koje u posljednje vrijeme također stižu prigovori. Da je pristup EU-a promašen, potvrđuje statistika: samo prošle godine na europski teritorij ušlo je više od 330.000 ilegalnih migranata, što je čak 60 posto više nego 2021., ali i više nego ikad od velike migracijske krize 2015. S obzirom na to da je pitanje migracija postalo jedno od primarnih društveno-političkih pitanja u Europskoj uniji, zanimalo nas je u kojoj su mjeri umjetnost i kultura spremne otvoriti prostor za razmatranje ove teme i pristupaju li joj umjetnici na imalo drugačiji način nego što to rade lijevi političari i aktivisti.
Obilna sredstva
Odgovor je negativan: od filma preko književnosti do kiparstva, umjetnici koji svojim djelima propituju problematiku novih migranata ustvari su ponavljači floskula koje godinama slušamo od političara iz EU-a. Pristup je uvijek isti, crno-bijel, i uopće ne uzima u obzir konkretnu situaciju na terenu, recimo u Slunju ili Lampedusi. Migranti su u angažiranim suvremenim umjetničkim djelima gotovo bez iznimke prikazani kao nevine žrtve okrutnog sustava, sanjari koji samo traže priliku za bolji život svojih obitelji, a baš nikad kao agresivni okupatori sumnjivih namjera koji nemaju nakanu poštenim radom pridonijeti zapadnom društvu od kojeg zahtijevaju bespogovorno prihvaćanje. Istina je, kao što obično biva, negdje između ovih dijametralno sučeljenih ekstrema, no čini se da umjetnost još nije spremna baviti se istinom.
Umjesto toga, na ovaj problem gleda – kroz ružičaste naočale.
Dobar primjer pristranog, ružičastog pogleda na migrante nudi kanadski kipar Timothy Schmalz svojom monumentalnom skulpturom postavljenom u Vatikanu: posrijedi je skulptura znakovito naslovljena “Angels Unaware” (“Neznani anđeli”) koja prikazuje skupinu od 140 migranata iz različitih kultura i različitih povijesnih razdoblja. Blagoslovio ju je papa Franjo, a umjetnika je nadahnuo citat iz Poslanice Hebrejima: “Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!” Schmalzovi “anđeli” su muškarci, žene, djeca i starci, natiskani u jednu antropomorfnu masu. Već i sama ova činjenica pokazuje raskorak s aktualnom slikom migranata u Europi, među kojima su žene, djeca i starci – akutno podzastupljeni.
Paralelno s vijestima o eskalaciji nasilja kojem su počinitelji migranti, stižu i dotacije za kulturne projekte koji su posvećeni temi migracija. Uredbom (EU) br. 516/2014 uspostavljen je Fond za azil, migracije i integraciju koji pruža potporu djelovanju država članica: 385 milijuna eura njegova proračuna od 3,1 milijarde eura dodijeljeno je financiranju izravnih aktivnosti u razdoblju od 2014. do 2021. Projekt “Migrant Bodies”, u kojemu su sudjelovali hrvatski koreografi, dobio je iz fondova EU-a 200 tisuća eura za nešto što je opisano kao “zajedničko istraživanje usmjereno k identificiranju, razvijanju i propitkivanju novih i relevantnih aktivnosti za veću inkluziju izbjeglica i migranata u području plesa i drugih inicijativa koje koriste pokret”.
Ples za inkluziju
Inkluzivna plesna praksa usmjerena je i osmišljena za migrante i izbjeglice u zajednicama u kojima trenutno borave, omogućujući umjetnicima u projektu da “stječu nove vještine te da kroz rad s migrantima stječu i vrijedna iskustva za vlastite umjetničke karijere”. U praksi, projekt je omogućio migrantima da sudjeluju u nekim radionicama suvremenog plesa i da nazoče predstavama. Zanimljivo je i da se javnim novcem obilno financiran projekt bavio konceptom migracija u širem semantičkom zahvatu, obuhvaćajući “ne samo migraciju ljudi nego i razne migracijske fenomene u prirodi”.
Kad god su se hrvatski umjetnici u posljednjih desetak godina uhvatili u koštac s ovom temom, gotovo je bez iznimke to bilo uz obilatu dozu nekritičkog romantiziranja migranata, pozivanja društva na empatiju i neizostavnog signaliziranja vlastite moralne nadmoći. Takvom je projektu otvorila vrata i Rijeka za vrijeme provođenja megaprograma Europska prijestolnica kulture: na izlaganje je pozvan Babi Badalov, armenski umjetnik koji je na jednu visoku zgradu na Delti montirao svjetleći natpis: “Refugees will come”. Mogao se protumačiti kao prijetnja, zloguko pretkazanje ili, kako je to umjetnik zamislio, kao “vizualna poezija koja se razvija kao reakcija na brutalnost žice i batina s čuvanih granica i kao reakcija na sofisticiranost opresivnih normi”.
Kada govore o migracijama, umjetnici uvijek apeliraju na empatiju. Tako su, sudjelujući u “Šetnji suosjećanja i empatije” kroz London, svjetski poznati suvremeni umjetnici Ai Weiwei i Anish Kapoor kritizirali odgovor Europe na današnje izbjegličke krize, prozivajući je zbog nedostatka humanosti. Pritom je Kapoor pozvao Europu na “kreativniji odgovor” i pohvalio migrante za iznimnu kreativnost.
“Europa bi migrante trebala dočekati sa suosjećanjem, a ne bodljikavom žicom”, izjavio je tanzanski pisac Abdulrazak Gurnah, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2021.
Prije aktualne migrantske krize, osječke studentice s Akademije za umjetnost i kulturu, Dora Kujek, Lorna Kalazić, Tončica Knez, Rahela, Josipa Miković i Ema Lutring, izvele su performans u kojemu su prolaznici mogli izravno sudjelovati. Performans je bio koncipiran kao javno glasanje; svatko od prolaznika mogao je osobno odlučiti želi li pustiti migrante u Europu ili želi “da se oni vrate odakle su došli”. Za lokaciju performansa odabran je Trg slobode, tik uz poznati osječki kip Augusta Cesarca (popularniji kao Šetač), jer je taj književnik tijekom svojega života također bio migrant.
Globalni problem
Umjetnica Tanja Balač izložila je jesenas u Zagrebu svoj slikarski ciklus “Raseljeni”, čiji je naglasak “na poimanju žrtve, na osobnom i obiteljskom spram društvenog i političkog, kao i na individualnom spram kolektivnog, sve to stavljeno u kontekst globalnih društvenopolitičkih promjena obilježenih izbjegličkom krizom”. I ovdje su migranti prikazani plošno, jednostrano, kao ugrožena manjina nevinih nesretnika.
Kao što je suvremena umjetnost nezainteresirana za činjenice o nasilnom ponašanju ilegalnih pridošlica s Bliskog istoka i iz sjeverne Afrike, tako i mediji pristupaju ovoj temi oklijevajući i u rukavicama. Autocenzuru medija pojačavaju i svježe objavljene Preporuke za medijsko izvještavanje o migrantima i izbjeglicama, koje je u javnost uputio Centar za mirovne studije.
Zaključili su kako se izazivaju predrasude te osjećaj straha i nesigurnosti među lokalnim zajednicama “koje mediji perpetuiraju senzacionalističkim izvještavanjem i prenošenjem neprovjerenih informacija, a koje šire populistički i antimigrantski usmjereni političari”.
“U trenutnoj situaciji, umjesto širenja panike, uloga medija treba biti informativna, utemeljena na činjenicama i usmjerena na deeskalaciju umjesto potenciranja sukoba. Mediji bi trebali o svim osobama izvještavati na dostojanstven i human način, vodeći se etičkim načelima. Dodatno, prilikom izvještavanja o osobama koje migriraju u ili kroz Hrvatsku, nužno je da ih mediji prestanu nazivati ilegalnima ili nezakonitima jer je takvo etiketiranje pravno i činjenično netočno. Osobe ne mogu biti nezakonite”, upozorili su iz Centra za mirovne studije, upućujući redakcijama “Preporuke” Helene Popović, Krune Kardova i Drage Župarića Iljića.
Da zaključim tekst riječima s kojima je ministar Božinović okončao svoj prošlotjedni posjet graničnim policajcima: “Ovo je globalni problem i siguran sam da će se generacije koje će nas naslijediti na našim poslovima i dalje baviti ovim pitanjem.” Koga ovo ne bi utješilo?!