Nekoliko dana nakon što je Jelena Lovrić u Jutarnjem listu objavila besramni tekst o hrvatskim zločinima u Orašju, ne pojašnjavajući dovoljno o čemu se radi, odgovorio sam joj tekstom na portalu Narod“. Budući da je postojala opasnost da dovoljno neinformirani povjeruju kako su Hrvati Orašja napadali nedužne Srbe, moralo se jasno reći da su Srbi preko tri godine svim silama pokušavali zauzeti tu hrvatsku enklavu.
Fra Luka Marković l poskok.info
Zbog prevelikih srpskih apetita i želje za što širim koridorom između Beograda i Banja Luke, poginulo je mnoštvo nedužnih civila, ali i bojovnika koji su se hrabro suprostavili daleko nadmoćnijem protivniku. Plod te uspješne odbrane, pri čemu se nije razmišljalo puno o mogućim žrtvama, pokazuje se tek danas. Iako je uočljiv odlazak mladih ljudi iz oraške općine, zbog nefunkcioniranja države Bosne i Hercegovine, kao i zbog nesposobnosti lokalne politike da im omogući pristojan posao, Orašje je još uvijek prostor na kojem ima mladih ljudi i u kojem se slobodno živi.
Koliku je opasnost nosila sa sobom mogućnost padanja tog prostora u srpske ruke pokazuje se najbolje u tome da danas gotovo nema hrvatske mladosti u onim općinama koje su postale žrtvom srpske ili bošnjačke agresije (Derventa, Brod, Gradačac, Kakanj, Fojnica, Bugojno…). Odgovarajući Jeleni Lovrić nisam niti u jednom trenutku mislio na to kako u Orašju nije bilo maltretiranja preostalih Srba. Ali to se ne može usporediti sa zločinima koje su srpski napadači počinili nad nedužnom djecom i starijom populacijom. Normalno je da za maltretiranje Srba odgovaraju oni koji su to počinili. Ali zar nije bolno da za razaranje sela, stotine mrtvih Hrvata u oraškoj općini još uvijek nije odgovarao nitko od srpskih zločinaca? Zar ne bi bilo normalno da se u tim danima mogla čuti barem pokoja riječ odbrane od strane bošnjačkih političara u korist Matuzovića i grupe?
Naravno da bi bilo normalno kad bi se u Bosni i Hercegovini igrala poštena igra, kad bi se doista išlo za tim da se svi zločini osude, a nedužni optuženici spase. Što više optuženici iz Orašja imaju pravo vjerovati da bi pojedinim bošnjačkim političarima odgovarala njihova osuda.
Na taj način bi se uvriježilo mišljenje kako među vojnicima i časnicima HVO-a nije bilo iskrenih branitelja bosansko-hercegovačkog prostora. Što više bilo je među Bošnjacima i onih koji su upravo tada poput papagaja ponavljali kako treba procesuirati sve zločine. Danas, kad je uhapšen general Dudaković, svi su mišljenja kako se sudi nevinom čovjeku, iako mediji navode mnoštvo razloga zbog kojih bi to trebao izaći pred sud pravde. Naravno, pod uvjetom da su u Bosni i Hercegovini svi pred zakonom isti i da svi trebaju odgovarati za ono što su učinili.
Dudaković ima prljavog veša još iz vremena kad je bio odani vojnik JNA, one iste jugoslavensko-četničko armade koja je nemilosrdno pucala po civilima u Hrvatskoj. Matuzović i drugi optuženi iz Orašja su krenuli čistih ruku u obranu svoga kraja od JNA i četnika.
Pa ako je bilo nekorektnog ponašanja prema Srbima u pojedinim trenucima rata, mora se uzeti u obzir i stanje koje je tada vladalo u okruženoj enklavi. Teško je bilo i očekivati da se može imati apsolutnu kontrolu nad svim sudionicima obrane dok dnevno pada stotine srpskih granata. General Dudaković je za Bošnjake heroj odbrane Bihaća. Međutim Bošnjaci ne smiju zaboraviti da je to bio i general Matuzović za Orašje.
Otkuda drugačiji kriteriji vrednovanja Dudakovića u odnosu na Matuzovića? Iz tih različitih pristupa moglo bi se zaključiti kako za neke bošnjačke političare Orašje i nije dio Bosne i Hercegovine. Uostalom kad se zna da su se u Daytonu Posavine odrekli Izetbegović i Silajdžić u korist dobivanja prostora oko Sarajeva, kako tvrdi Mate Granić, ne treba se ni čuditi. Sjećam se kako me je 1992. jedan bošnjački intelektualac upitao da li u Münsteru ima naših. Kad sam mu s podsmjehom rekao da ih ima, shvaćajući na što misli, nadodao je da misli na Bošnjake. Mnogo toga mi je postalo jasno već kod nekih drugih susreta, pogotovo kod jednog velikog skupa bošnjačkih intelektualaca u dijaspori na kojem sam bio gost predavač.
Pa ipak duboko sam vjerovao da je takva i slična razmišljanja iščeznuti. Ali nakon vrlo neprimjerene hajke protiv HVO-a poslije osude hrvatskih generala u Haagu, nakon šutnje oko hapšenja generala Matuzovića, postalo mi je jasno da u Bosni i Hercegovini postoje četiri političke opcije. Pored one titoističke, koju zastupaju Komšići, srpske i hrvatske, također i ona bošnjačka koja govori puno o cjelovitoj Bosni i Hercegovini, ali potajno razmišlja o drugim mogućnostima.
O tome bi svi relevantni hrvatski politički čimbenici trebali ozbiljno razmisliti, kako oni u HDZ-u koji godinama mešetare obećavajući rješenje hrvatskog pitanja, tako i oni drugi koji su žedni vlasti i afirmacije, ne shvaćajući u kakav se rizičan posao upuštaju. Jer biti političarom u Bosni i Hercegovini danas nije isto što i u Njemačkoj ili Americi. Tamo i tupi političari mogu uspješno vladati, jer o njima ne ovisi ekonomija i sloboda pojedinca i naroda. Postoje uhodani mehanizmi demokracije i ekonomije koji i pored loše politike bilježe uspjehe. Bosna je kotao u kojem vrije.
To se pokazalo ponajbolje ponovno kod hapšenja Dudakovića. Svi imaju svoju istinu o pravednosti i svoju viziju države, u kojoj su jedni uvijek krivi, a drugi pravedni. Upravo u takvim okolnostima nužno je da Hrvati iznjedre na političkoj sceni najsposobnije i najplemenitije, koji nemaju ništa protiv one Bosne i Hercegovine koja garantira jednakopravnost konstitutivnim narodima, kao i svim građanima, ali isto tako one koji neće nikada prihvatiti Bosnu i Hercegovinu u kojoj će Hrvati biti diskriminirani, obespravljeni i gurnuti u položaj nacionalne manjine.
O tome bi dobro trebao razmisliti i Dragan Čović koji trenutno obnaša najozbiljniju funkciju u ime hrvatskog naroda. Hrvatima je dosta obećanja kako će sve brzo biti riješeno. Dosta im je i onih koji u lokalnim sredinama caruju, onim nesposobnjakovićima koji su uletjeli u politiku ne shvaćajući da su pozvani služiti, a ne gospodariti. Pet je do dvanaest. Vremena nema puno.
Hrvatska putovnica čini čuda. Daje priliku svakom nezadovoljniku da okrene leđa zavičaju. I protiv toga ne može čovjek imati ništa. To je ono što se zove individualnom slobodom. Ali s obzirom na prirodni priraštaj Hrvati nemaju puno vremena. Nemaju niti Srbi. Zato se ne mogu niti načuditi njihovoj političkoj tuposti na ustrajanju na nekakvoj pozamašnoj Srbiji. Ali u Bosni i Hercegovini ima i onih koji mogu igrati na vrijeme, koji mogu čekati.