Vikanje, ignoriranje i vrijeđanje trpi preko 65% djece

Nedavno je dovršen trogodišnji međunarodni istraživački projekt “BECAN – Epidemiološko istraživanje zlostavljanja i zanemarivanja djece”, čiji je cilj bio procijeniti izloženost nasilju djece u dobi od 11 do 16 godina u obitelji i među vršnjacima. Projekt je za područje Republike Hrvatske proveo Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a neke od rezultata projekta donosimo u nastavku.

U epidemiološkom istraživanju je sudjelovalo 3.644 učenika 5. i 7. razreda osnovne škole te 2. razreda srednje škole, polaznika 69 škola s područja cijele Hrvatske i 2.808 njihovih roditelja. Korišten je probabilistički uzorak iz populacija učenika različite dobi koji daje sve znanstvene pretpostavke za valjanu i nepristranu procjenu populacija. Istraživanje je provedeno u 2011. godini, a djeca su iskazivala koliko često su doživjela određene roditeljske postupke tijekom cijelog života i u protekloj godini tj. 2010. godini.

Izloženost djece nasilju u obitelji

Podaci pokazuju da je 65,8% djece tijekom prethodne kalendarske godine doživjelo neki oblik psihičke agresije (npr. roditelj je vikao ili se derao na dijete ili je ignorirao dijete tj. odbijao s njim razgovarati ili vrijeđao dijete nazivajući ga glupim, lijenim). Psihičko zlostavljanje je u prethodnoj godini doživjelo 21% djece (npr. roditelj je rekao djetetu da bi želio da je mrtvo ili da se nikada nije rodio ili je prijetio djetetu da će ga izbaciti iz kuće ili poslati da živi negdje drugdje). Tjelesno kažnjavanje (npr. šamaranje, čupanje za kosu, udarci po stražnjici) je doživjelo prethodne godine 41% djece, a tjelesno zlostavljanje (npr. udarce nogom ili udarce šakom u glavu) 23,6% djece. Pri tome se pokazalo da ona djeca koja češće doživljavaju tjelesno kažnjavanje češće doživljavaju i tjelesno zlostavljanje (korelacije 0,64).

Djeca koja češće doživljavaju tjelesno zlostavljanje češće doživljavaju i psihičko zlostavljanje (korelacija 0,53). To pokazuje da ista djeca doživljavaju više različitih zlostavljajućih postupakau obitelji te da tjelesno kažnjavanje može dovesti do eskalacije nasilja tj. do tjelesnog zlostavljanja.

Iako je u Hrvatskoj zabranjeno svako nasilje nad djecom te su poduzimane različite kampanje s ciljem zaustavljanja tjelesne kazne u odgoju, 32% roditelja sudionika istraživanja nije sigurna da postoji takva zakonska zabrana. U istraživanju je analizirano koje okolnosti pridonose nasilju nad djecom u obitelji kako bi se poduzele odgovarajuće preventivne aktivnosti.

Pokazalo se da je veća izloženost nasilju djece u obitelji povezana s većom izloženosti obitelji različitim životnim stresorima. Djeca su više izložena tjelesnom zlostavljanju u obiteljima u kojima  su prisutnije financijske poteškoće, nezaposlenost, nestabilna stambena situacija (preseljenje) i u kojima članovi uže obitelji imaju poteškoća s psihičkim zdravljem ili zloporabom psihoaktivnih tvari, posebice alkohola. Također, češće posežu za nasilnim odgojnim postupcima roditelji koji imaju narušeno tjelesno zdravlje, koji iskazuju da imaju psihičke poteškoće, koji imaju pozitivniji stav prema tjelesnom kažnjavanju, doživljavaju veću razinu stresa i percipiraju nedostatak podrške te su i sami bili izloženi nasilju u djetinjstvu.

Usporedba s podacima istraživanja Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba i Hrabrog telefona prikupljenih 2006. godine pokazuje da je tada manji broj djece iskazivao da je imao tijekom odrastanja iskustvo s tjelesnim zlostavljanjem (15,9%) ili psihičkim (16,5%). Stoga je opravdano pitanje je li porast prevalencije zabilježen u istraživanju 2011. godine odraz veće razine socio-ekonomskih stresora s jedne strane i manjeg ulaganja u mjere socijalne politike i prevenciju nasilja djece u obitelji s druge strane?

Izloženost djece vršnjačkom nasilju

Podaci o izloženosti djece nasilju u vršnjačkim odnosima potvrđuju da su različiti oblici psihičkog (npr. ogovaranje, prijetnje, izolacija, vrijeđanje „licem u lice” te internetom) i fizičkog nasilja (npr. udaranje, guranje) svakodnevnica u životima djece. Nasilno ponašanje od svojih vršnjaka jednom mjesečno ili češće doživljava 29,9% djece, dok 21,3% djece iskazuje da je nasilno prema vršnjacima. Pri tome dio djece u vršnjačkom nasilju sudjeluje i kao žrtva i kao počinitelj. Ipak, najveći broj djece, njih 63,8%, u prethodnoj godini dana nije bilo uopće uključeno u vršnjačko nasilje ili su ga doživljavali i činili nekoliko puta godišnje.

Rezultati provedenog istraživanja pokazali su da je doživljavanje i činjenje vršnjačkog nasilja međusobno povezano te da djeca koja više čine nasilje takva ponašanja i doživljavaju u većoj mjeri od svojih vršnjaka. Nadalje,količina počinjenog nasilja raste s dobi pa tako djeca u srednjoj školi čine najviše vršnjačkog nasilja, a djeca u 5. razredu osnovne škole najmanje. Nasilje doživljeno u obitelji također je povezano s vršnjačkim nasiljem pa su djeca koja su tijekom proteklih godinu dana doživljavala više tjelesnog i psihičkog nasilja te zanemarivanja od članova svoje obitelji, doživljavala i činila i više vršnjačkog nasilja.

Institucionalni podaci

Istovremeno s epidemiološkom studijom provodilo se prikupljanje podataka o prijavljenim slučajevima zlostavljanja i zanemarivanja djece iz nadležnih institucija. U Hrvatskoj su se ti podaci prikupljali analizom dokumentacije Centara za socijalnu skrb s obzirom da oni moraju biti upoznati sa svim slučajevima sumnje i prijave nasilja nad djecom.

Podaci o evidentiranim počiniteljima nasilja nad djecom pokazuju da su to najčešće očevi djece (69%), odnosno osobe muškog spola (81%), koje žive u braku ili izvanbračnoj zajednici (76%)  s majkom djeteta. Drugi najčešći počinitelj nasilja nad djecom u obitelji su majke djece (17%). Obzirom na radni status, podjednaki je udio nezaposlenih i zaposlenih počinitelja. Podaci pokazuju da je  40% počinitelja imalo iskustvo zlouporabe psihoaktivnih tvari, pri čemu je najučestalije zabilježena zlouporaba alkohola.

Kao završni dio projekta u Zagrebu će se 22. ožujka 2012. održati konferencija „Raširenost nasilja nad djecom u obitelji i među vršnjacima“, čiji je cilj prikazati osnovne rezultate dobivene istraživanjem te potaknuti zajedničko razmišljanje djelatnika sustava odgoja i obrazovanja i sustava socijalne skrbi koji neposredno rade s djecom kako ishode projekta pretvoriti u akcijsko znanje i potaknuti uvođenje nekih nužnih i održivih promjena u pristupu prevenciji i tretmanu ove pojave.