Published On: Sri, ožu 21st, 2012

IVAN ŠARČEVIĆ O ŠIROKOM: Puno sjećanja, previše prešućivanja

Može li Široki Brijeg postati simbol kulture i pismenosti, kako su mu namijenili prvotni franjevci, simbol vjere kao čiš¬ćenja memorije, kako traži Isusovo evanđelje?

Ako se simbolu promijeni smisao, njega se izopačuje. I mjesta mogu biti simboli.

Događaji i ljudi ih konstruiraju u simbole, naročito rat. Tako je i s hercegovačkim gradićem Širokim Brijegom. Za jedne, on je simbol hercegovačke pismenosti, fratarske i hrvatske povijesne žrtve, grad prosperiteta.

Za druge, je leglo ustaštva i fašizma, sumnjiva bogaćenja i kleptokracije. U tom konfliktu interpretacija nije lako naći odmjerenost, cjelovitu istinu, činjenice, a skraćena tumačenja izobilno koriste dnevna politika, vlastodršci i njihove sluge.

piše:  Ivan ŠARČEVIĆ l svjetlorijeci.ba

 

Veljača ide kraju, u Širokom. S Čabulje se spustila hladnoća. Pao snijeg. Na njega se nije naviklo. Danas se povlači, otoplilo je. Lištica se nabrala vode i od Borka moćno se kotrlja prema Blatu, ponire, preimenovana u Jasenicu stiže u Neretvu.

Veljača je za Širokobriježane sva u sjećanju. U tom su mjesecu 1945. dalmatinski partizani poubijali franjevce i mnoge druge. U tom je mjesecu 1947. poharano i opustošeno ono što je preostalo od širokobriješkoga simbola školstva i kulture, Franjevačke klasične gimnazije.

Za “čišćenje arhiva”, za matice i umjetnine posebno su se zanimali, još godinu ranije, sekretar i predsjednik Sreskog narodnog odbora, drugovi P. Leko i M. Šoljić.

U zadnje vrijeme podigli su Širokobriježani ogromni spomenik fra Didaku Buntiću s knjigom, spomenike Tuđmanu i Šušku. Kao gotovo svako veće mjesto u Hercegovini, i oni su uspravili Mikulićev križ u centru grada, križeve i hrvatske grbove rasijali po brdima.

Otvorene su i nove tvornice i firme koje dobro posluju i imaju relativno solidan broj zaposlenih. Košarkaški klub je godinama najuspješniji u državi. Tu su i druge sportske ekipe.

I u kulturi se bore, Likovna akademija prednjači. Velika je širokobriješka župa, oko 17 tisuća. Fratri su aktivni. Široki ima puno novih kuća i mnogo neplanske gradnje. Infrastruktura, posebno kanalizacija, kao da ne pripada nikomu.

Sporo se vozim na fratarski Brijeg. Na njemu nema posebnih promjena. Zapravo, još od početka, od 1846, kada je započela gradnja crkve i samostana, pa onda od 1930-ih kada su do vršeni gimnazija i konvikt, sve je zadano , sve teži monumentalnosti ali kontrolirano. Teško je nešto arhitektonski pokvariti. Može se popravljati i narušavati u detaljima.

Konvikt je na putu prvi. U njemu je sada Likovna akademija.

A onda se stupa na ogroman plato u zelenilu, i pred veliku crkvu s dva nedovršena tornja. Desno se nastavlja samostan, muzej, klaustar i pokraj samostana galerija.

Iza crkve. opet na širokom prostoru, zgrada gimnazije u obliku slova E, projekt Mostarca Miloša Komadine.

Silazim kratkim stepenicama do mjesta gdje su partizani bacili ubijene franjevce i zapalili ih. Bilo je to sklonište koje su fratri izgradili zadnjih godina rata.

Danas je mjesto jednostavno ograđeno, postavljen drveni križ, na zidu je popis ubijenih. Sjećam se kad je to bila samo u grmlje zarasla rupa. Prvi put sam tu bio prije tridesetak godina. U vrijeme još tvrdog komunizma, blizine Titove smrti i Udbine operacije “Proljetni mačići”, kojom su u zenički zatvor otposlali dvojicu naših visočkih kolega, Hercegovaca, “rušitelja države”(!).

Bilo je opasno i zastajati, a kamoli obilježavati to mjesto. Ni javno pričati o njemu. A pričalo se, polujavno i s većim pijetetom nego danas. I sjećanja sustižu. Bili smo treći razred visočke gimnazije – tercijani (i danas se tako zovu po klasičnom visočkom pravilu ).

Običavalo se za godišnju ekskurziju putovati i u majskom proljeću. Prvi razred (tironi) po Sarajevu, od Svetoga Ante na Bistriku, preko Baščaršije, Zemaljskoga muzeja do Ilidže. Drugi razred (sekundanti) vlakom do Vareš Majdana pa onda pješice na Bobovac i Kraljevu Sutjesku. A tercijani, vlakom niz Ivan i tunele do Mostara. Razgledanje samostana, staroga mosta i Tepe. Pa onda autobusom na Humac, na slap Kravice i konačno Široki Brijeg i izvor Lištice…

Ulazim u širokobriješku crkvu. U njoj sad govore o “komunističkim žrtvama” i oni koji su u prošlom režimu bdjeli da se o tome ne govori. On i nemaju svetinja, odnosno oni se služe svetinjama. Oni su čuvari vlasti.

Partizanski tenkovi pred Konviktom -08.veljače 1945.

Isti ljudi koriste se vlašću na isti način kao u onom režimu.

Doduše. danas više za pare, nego za ideolo giju.

Sjećam se kako nas je nekolicinu fra B. uveo u veliku neoromaničku crkvu. Doveo nas do mjesta u desnoj lađi, gdje su položene kosti ubijenih fratara. Bila je samo ploča. Ništa ukrašeno. Ne sjećam se što je sve fra B. pričao. Iz emotivnog šapata ostalo mi je da su nepravedno ubijeni i kratka molitva za miran pokoj dušama njihovim.

Potom smo otišli u fratarsku blagovaonicu. Pijemo sokove. Ima i smokava. loze i vina. Odgojitelji i profesori se pozdravljaju s fratrima. Među njima i pokoji starac. Drago im vidjeti nasljednike. Sjećaju se svojih visočkih godina. Pitaju gdje je ovaj. Kako onaj fratar. . .

Visočka siromaština, oduzet konvikt i dio sjemeništa stiješnjeni u malom prostoru, rano ustajanje. pa ajnpren supa, pa šutnje i šetnje na Visočicu, sjećanja naviru, oduševljenje, zahvalnost za zajednički provedeno vrijeme, za brigu bosanskih franjevaca da postanu maturanti. zreli… Ovdje bi bilo najbolje stati.

Jer kako uopće nastaviti pričati o Širokom Brijegu? Većina će kazati, pa nema se tu što pričati. Sve je poznato. Ipak, čega je ovo, i danas glavno mjesto franjevaca i katoličkoga svijeta u Hercegovini veći simbol – školstva ili hrvatstva?

Ili je za ovdašnje vlasti to jedno. Isto? No možda je ipak više simbol hrvatstva? Ali kojega i kakvoga? l tko to hrvatstvo ovjerava kao pravo?

Čini se da i danas vlada prešućivanje. Ima puno jedne priče i previše potiskivanja u zaborav vlastitih zabluda i pog rešaka. Postoje svjedoci koji drukćije pričaju od “službene” verz ije o “srcu hrvatstva”, drukčije i od one “komunističke” da je Siroki Brijeg samo “leglo nacionalizma”.

Neki šute, boje se, i pod “svojom” vlašću. Oni kojima je dodijalo prešućivanja kažu da ima povijesti Brijega i nekoliko ratnih godina prije dolaska partizana, kao i da su ne malim d ijelom fratri “uvezli ustašluk u Široki”. Nije to lako javno reći. Nasamo će mnogi s gorčinom odmah ivati na Pavelićevo razdoblje, ali u društvu se tako ne potvrđuje ident itet – hrvatski. Njime se maše kao osobnom zastavom .

Opet “hrvatska šutnja” Danas ne zatvaraju. Ne tuku. Ali društveno kažnjavaju. Izoliraju. Proglašavaju “izdajnicima” one koji se usude reći, samo postaviti pitanje što je s nekoliko stotina (priča se oko 400) ubijenih partizana u borbama oko Brijega.

Ako se ubijanje hercegovačkih franjevaca i preko sedam stotina nastradalih Širokobriježana svede samo na mržnju prema svemu što je hrvatsko postavlja se pitanje tko su onda bili dalmatinski partizani? Zar oni nisu bili Hrvati?

Ako se kaže da se sve dogodilo iz komunističke mržnje prema vjeri (odium fidei) i prema franjevačkom habitu, kako vole tumačiti nacional ideolozi franjevci i neki novi povjesničari obavještajne provenijencije i političkog katolicizma, kako je moguće da se među tolikim dalmatinskim partizanima nalazilo katolika i iz onih mjesta gdje su ih fratri učili i vjeronauku i hrvatstvu?

Njima je, uz mnoge druge. pripadao i Nazor koji nije napadao na Brijeg. ali je spjevao pjesme Mariji, koje se čitaju i u njezinoj crkvi na Brijegu. I šta će uopće Dalmatinci u Hercegovin i, da ne spominjemo Kupreško polje i Sutjesku?

Jesu li oni bili samo ubilačke marionete u rukama bezbožnih komunističkih vođa, mrzitelja Hrvata? Sve je veoma delikatno – i bolno. Kosti posukljale sa svih strana, ali ne progovaraju. Preostali svjedoci, ušutkani ili ustrašeni.

Neki ne govore, jer peru savjest, popravljaju životopis. A fratri. njih većina, kako reče Ionesco. više vole tvarnost, vole mrtvace. nego malo svjetla u povijesnom polumraku.

“Najkomotnije je zaboraviti vlastite pogreške. Još je komotnije tvrditi da ih n ije bilo. .. ili napadati druge za ono što smo mi loše učinili” (V. Gotovac).

Takav simbol Širokog Brijega bez mrlje, konstruirali su najviše politički ideolozi da operu savjest. Njega predstavljaju najvećom žrtvom za “integralno hrvatstvo”: svetinjom koju se ne smije dirati, simbolom hrvatstva odmah iza Zagreba.

Široki je žrtva za tisućljetno sanjanu hrvatsku državu” u njezinim povijesnim granicama: A gdje su i kada bile te granice? Pa zna se. ( Istočna je o na koju je još u 4. stoljeću rimski car Teodozije postavio na Drinu dok nije bilo ni Hrvata ni Srba ni Bošnjaka – ni Širokog. Kasnije je granica o na banovinska, sada je “treća” još se ne zna kojom “krivom Drinom” ide.

Vole neki Širokobriježani i Hercegovci kazati da su gotovo svi bili ustaše. A nisu.

U apokaliptičkim vremenima bili su kao i mnogi – vjerni i poslušni puk, Nisu bili ni partizani ni komunisti. Oni su to postajali. Postajali i poslijeratnim udbaškim kažnjavanjem, ucjenjivanjem i nagrađivanjem.

Ne mogu se opravdati partizanski i udbaški zločini. Pogotovo ne oni poslije rata,kada dolazi do nepodnošljive represije zato što je netko Hrvat i što mu je netko bio ustaša ili domobran. Potrebna je cjelovita istina. Nis u franjevci s Brijega pucali, točno je. i ubijeni su nepravedno, bez suda, ali fratarski su Brijeg još od 1942. zaposjeli ne samo ustaše nego i fašisti. Talijani. Ušli su u dio konvikta i ondje svraćali do kapitulacije Italije.

I nisu se na crkvenom, fratarskom Brijegu svako malo poslije mise održavali samo ustaški mitinzi, nego su Nijemci s ustašama, najprije sporadično, a od studenog 1943. stalno zauzimali i konvikt i gimnaziju i sjemenište.

Učinili su slično i na franjevačkom Humcu kraj Ljubuškog. Provincijal i uprava Gimnazije, u “svojoj” kući, oskudijevali su i učionicama i kreveti ma i hranom za đake. uzaludno su od “svoje” vojske tražili barem neku nadoknadu. Išli su i dalje. Obnavljali su u velikoj neimaštini čak kuću u Crnču kako bi barem 7. i 8. razred (klerike) premjestili s Brijega da ne prekidaju nastavu.

Radi istine važno je napomenuti da nije školovanje na Brijegu prestalo dolaskom partizana, nego još za NDH. Školska godina 1943/44. bila je sva isprekidana. Nastava se neredovito održavala. Skoro dvije trećine đaka uopće nije oci-su II komunističkoj represiji stradali nje-govi bližnji.

Zabluda se utopila u patnju. Patnja je opravd ala prešućivanje. Pre-šući vanjem narasla gluhoća. I u Crkvi. Prečulo se i poziv na kajanje (m ea culpa) i molbe pape Ivan a Pavla II. za čiš ćenje pamćenja. Za što kajanje? Koje čišćenje? Kojega pamćenja? Možda za grijehe neke prijašnje, srednjovjekovne Crkve, ako i te. Znači li išta pod atak da p rovincijal fra Leo Petrović u listopad u 1943. piše veli-kom župan u župe Dubrave u Dubrovn ik, Anti Buću, da mu pošalje žita jer na Bri-jegu ima nekoli ko stot ina gladnih ustiju, nakon što je dvojicu širokobrijeških pro-fesora poslao i oni “već puna dva mjeseca obl i e ć u po Zagrebu od Ministarstva do Minis tarstva” da “isposluju živež ne na-mi rnice za naše u če če zavo de” i “sav je trud dvoj ice profesora os tao uzaludan”?

Koje čišćenje pamćenja? “Zagreb” je bezgr(i)ešan. Hrvatska politika svetinja. Čak i onda kad u jednom od Pavelićevih ministarstava, onom za pravosuđe i bogoštovlje, radi širokobriješki profesor fra ll!

Palo je puno žrtava. Zabluda se utopila u patnju. Patnja je opravdala prešućivanj e. Prešućivanj em narasla gluhoća. I u Crkvi ajenjena, samo ih je deset po lagalo matu-ru u srpnju 1944. Školska 1944 /4 5. nije zabilježena, jer je “naša” vojska gotovo sve zauzela, jer su se vo d ile žesto ke bit-ke s partizanima.

Hram hercegovačke i franjevačke pismenosti i kulture postao je vojna utvrda i ratno stratište. Je li bilo protivljenja da se to nije smjelo činiti? Partizani su se osvetili. zločinački, i ništa ne mo že opravdati njihovu osvetu. Ali ako se tada i nije moglo oduprijeti da ustaše i nacisti zauzim aju fratarske (“svete”) prostore i okolnu zemlju, i od njih prave kasarnu, zašto se to kasnije, pa ni danas, ne može kritički sagledati?

Jesu li to Nijemci voljeli Široki Brijeg radi Hrvata ili zbog boksita? Jesu li se borili za njega radi hrvatske države ili da svoje snage neometano izvuku iz Grčke dolinom Neretve?

I je li “hrvatska” i Hitlerova vojska s fratrima dočekala partizane, hrabro se borila do kraja, ili je ipak u najtežem trenutku pobjegla prema Mostaru?

Uostalom, i poslije, kamo su se to uputili toliki širokobriješki Hrvati , tko je odveo “nacionalno svjesne” mladiče. koga su to išli braniti izvan svoga zavičaja, čak na Bleiburg, kad se i Poglavnik već bio “sklonio” na sigurno?

Palo je puno žrtava. I veliki se fra Dominik Mandić “korigirao” nakon što 40 Svjetlo rij~j ožujak 2012. Radoslav Glavaš, koji je od mah s osn ut-kom NDH -a napust io profesuru i otišao služiti Poglavniku usprkos Uputama svih provincijala (lipanj 1941) i Uprave Fra-njevačkoga reda iz Rima (srpanj 1941) da se franjevci ne bave takvim rabotama, da se ne bave političkom djelatnošću i ne sudjeluju u režimu NDH. Kako je moguće da se “prijatelj Crkve i franjevaca. “doglavnik ministar nastave” Mile Budak, hladno oglušio na “predstavku” poglavara franjevačkih klasičnih gimnazija (i dominikanske s Bola, osim visočke) da ih izjednači s državnim. ustvari da im pravedno pomogne u uzdržavanju? zar ne bi trebalo ovaj dio povijesti pisati iznova? Naravno. ne samo za Siroki Brijeg.

I to s uvažavanjem konteksta, i one druge, “neprijateljske” strane, te s više strpljivoga rada i metodičke znanstvenosti. Jer, dokle god se diskvalificira svaki zahtjev za činjenicama, za stvarnom revizijom historiografije. carevat će nacionalistički mit i srljat će se u nove zablude.

Potrebno je žrtvama dati ime i lice, staviti ih u njihov povijesni i društven i kontekst. Potrebno ih je pronaći. sahraniti, komem orirati, ali ne koristiti za dnevnu politiku, za borbu protiv današnjih nacionalnih protivnika, za osiromašenje Evanđelja, za opći lopovluk i beščašće, u konačnici za vlastitu. I lanjske godine objavljeno “troknjižje” na gotovo 2.000 stranica o Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu, kojim sam se i ovdje poslužio, uza sve validne dokumente, prašuma je kojom se prikriva puna istina.

Ne može fratarska ljubav, a pogotovo ne nacionalistička ideologija, nadomjestiti ni talent ni znanstvenost. Slično je i s akcijom proglašenja blaženicima 66 ubijena franjevca.

Jer, nisu samo franjevci poubijani i ne mogu istoga ranga “mučeništva” biti ubijeni fra Marko Barbarić – Lesko, koji je na Brijegu nepokretan ležao na smrtnoj postelji, i dr. fra Radoslav Glavaš koji je bio dio ustaškog aparata i čimbenik u “državnom teroru ” U sličnom smislu ne mogu se, m akar bila i samo dvojica, širokobriješki skojevci stavljati u popis ubijenih od partizana ako su bili ubijeni od ustaša-škripara , jer je zbog toga prerovnosni oznaš Mirko Praljak (otac haškog Slobodana) po naredbi glavnog iz Mostara, Nedže Borozana, žestoko kaznio 200-tinjak ljud i preselivši ih iz Mokrog daleko, po obodu Popova polja (ondje su bili tri teška mjeseca s 1946. na 1947). A ni Nedžo nije otpravljen na Goli otok zato što je “pedagoški preseljavao” Hrvate, nego jer je bio informbiroovac. U svakom slučaju, ne može nam od prošlosti ostati samo prazni ponos, zataškavanje i o pravdanje neodgovornosti i zla naših predšasnika.
Nedužne žrtve, a pogotovo ne zločinci prošlih vremena , ne mogu jamčiti našu današnju ljudskost, kršćansku ni fratarsku veličinu. Odlazim s Brijega. Ispod površine tinja zahtjev za punom istinom. Istina nadživljava, kažu uvjerljivo neki među onima koje sam susreo. Treba, doduše, još vremena, i cijena može biti visoka.

Čini se da se na Balkanu, i ne samo od Kosova, naučilo slaviti poraze, recentnu zabludu i zlo pokrivati prijašnjim patnjama. A u pitanju hrvatstva. i evanđelje je subverzivna riječ. Nacionalno katoličanstvo je samorazumljivo i prejako, nacija je bog, baš onako kako je nacionalističkom kristologijom Boban pisao kardinalu Kuhariću ( 1993) tumačeći mu da je Isus uložio amandmane na Deset zapovijedi, kad je kardinal u ratu u BiH zahtijevao od Hrvata da ih obdržavaju. Odlazim , a čeka me mučan posao. Šta napisati? Sve je tako osjetljivo i ranjivo.
Kako sastaviti reportažu o Širokom? Kako izmaći napasti kolektivne osude. Da pričam da je Široki smješten na 270 metara nadmorske visine, da se od 1991. grad udvostručio, s 5 na oko 10 tisuća, a općina s 27 na 30 tisuća žitelja, da su se sela prilično ispraznila ili da ima oko 60% neobrađenog zemljišta, ili o tome gdje su se sve iselili Širokobriježani, ili da u Širokom , za razliku od doline Neretve, i od Šuškova i Bobanova , ima posve malo “humano preseljenih” bosanskih Hrvata.

Možda bi bilo bolje pisati o nastavnim programima od početka širokobriješke gimnazije do danas.

U onom ratu je bilo lekcija o doprinosu arapske kulture, o islamu, Muhamedu i muslimanima, uvijek puno o povijesti Hrvata u Hrvatskoj, o “Vjekovnoj borbi Hrvata za baštinu Petra Krešimira, Mare nostrum Dalmaticum’ (ne Croaticum!), kako je glasila posljednja maturalna pismena zadaća iz 1944. u širokobriješkoj gimnaziji.

Bilo bi možda manje bolno pisati o Likovnoj akademiji. o bazilici u Mokrom , o stećcima u Uzarićima. drugim važnim lokalitetima, pa i o Čerigaju i odlasku hercegovačkih franjevaca iz Kreševa, iz Bosne , o onom kada “Fra Mato Ćorić (Beljo) skupiv kolo sebe hercegovačke klerike” i “kroz suze žalostnice uzdahnu: ‘S Bogom drago Kreševo! Niti mi više k tebi, niti ti igda k nama!'” Ili da pišem kako su osamdesetih godina fratri držali vjeronauk za preko 100 odjeljenja đaka, ili da je pred početak rata znalo dohodočastiti i do 100 tisuća mladih na Brijeg, a danas su tu najviše framaši, iako, kažu, još ima “komunista”. Važnije je ipak pisati o izopačenju simbola. O zabludama svake rigidne ideologije, ustaške pogotovo.

Ne brinem za one kojima je neupitna pozicija moći ili fratarluka, u koje hercegovački svijet u većini vjeruje. Ni za one kojima vlast osigurava veličinu, ni za one kojima je ustašluk i hrvatstvo profesija, ni za one koji su udbašili i lovili “male” a sada su postali “veliki” Hrvati. Nego što s patnjom i križevima koji ne uskršavaju. Koji se množe i cementiraju ?
Prolazim zaobilaznicom ispod fratarskog Brijega.Ondje je nekada stajala fratarska mlinica i fratarska hidrocentrala za brašno i struju na Brijegu. Ostavljam Široki. Što je ostalo poslije svega? Što su stvarno ovim ljudima u baštinu ostavili Pavelić, Luburić, Jure i onaj Boban, što nedavno „sveto trojstvo“ Tuđman-Šušak-Boban? Manje poginulih?- u ovom ratu preko sedamdeset, u onom preko sedamsto. Koliko je Širokom bogatih od onih „odabranih“ dvjesto Tuđmanovih obitelji? I kako se tko obogatio?

Ratne su mržnje prerasle u demonizaciju etničkih i religijskih drugih. Desetljećima proklinjani „srbokomunizam“ i „srboslaviji“ politički i ratni stratezi, u dogovoru s Miloševićem I Karadžićem izokrenuli su u nepotrebnu i krajnje štetnu „omrazu“ i rat prema onima koje se nekada besmisleno „pohrvaćivalo“ i nazivalo „cvijećem“. Te iste garniture, zajedno sa Vrhovnikom i njegovim trabantima, bosanske Hrvate su najprije desubjektivizirali, zatim izdali ili kupili, u svesrdnu pomoć njihove glupavosti i podatnosti. Sada ih novi makijavelisti omalovažavaju, u stvari ignoriraju ili koriste kao sredstvo, ali ne toliko za hercegovački lokal-patriotizma koliko za sebe i nekolicinu svojih poslušnika.

A kakva bi bila politika da nema „predmeta“ svoje mržnje? I u Širokom vlada partitokracija, politički se strančari, prekomjerno, i licemjerno se zaziva nacionalno ( koje farse, i crkveno) jedinstvo. U krugu od četrdesetak kilometara svi su današnji hrvatski ( hercegovački ) čelnici. Svi imaju svoje stranke, ljude i prostore u koje dolaze i koje zaobilaze. Ucjenjuju se, pogađaju, trguju, mire i svađaju. Hrvatstvo je unosno. Za razliku od prije, danas se gotovo svi naguravaju u njega. I „čisto“ se izvozi kao ( politička ) municija, u „stolni grad“ i u miješanu Bosnu.

Što je ostalo od prošlosti, što od tolikih žrtava, ljubavi, zabluda? Ostala je i dalje ljudska patnja, nepoznata mjesta stradanja nekih bližnjih, ostala je muka, briga da se prehrani obitelj, školuje djeca i čežnja da se već jednom smiri. Većini nije do priča, ni do politike, ali se kao i drugdje ljudi zapale i na koncu odlažu nadu u one od kojih ovise, materijalno a i duhovno. Ideologije mijenjaju imena mjesta od Širokog do Lištice, mijenjaju spomenike. Ostaje povijest poluistine, bezbrojne žrtve, pa i frustracije, jer opet se nije u Hrvatskoj. Hrvatska i dalje ostaje „perecija“ kako je u izljevu neuzvraćenoga patriotizma prezrivo naziva glavni hercegovački poskok-portal. A frustracije mnogima stvara i to što hrvatskom entitetu nitko da konačno nacrta „povijesne granice“ iako je danas življi nego Herceg-Bosna. Pri tome se samo rijetki pitaju za njegovu cijenu, moguće nove ( hrvatske ) gubitke?
Mrak je već pao. Cohen biblijski pjeva sa CD-a. Katarza se već nazire ispod površine. Uravnotežit će se sjećanje i prešućivanje. Zvuči moguće i istinito: Široki Brijeg- simbol kulture i pismenosti, kako su mu namijenili prvotni franjevci, simbol vjere kao čišćenje memorije, kako traži Isusovo evanđelje.

http://www.svjetlorijeci.ba

Vezani tekst:

Damir Šimić: Fetva efendije Šarčevića