Kako ćemo voljeti u novom svijetu? U ovom je trenutku, kad svi zajedno radimo na spasu što najbližih, što civilizacije kakvu poznajemo, tako da doslovno-ne-radimo-ništa, bogohulno i pomisliti da je ljubav sila koja ne poznaje restrikcije i brane, jer moramo #ostatidoma čak i kad to ne želimo (pa su se tako internetom razlile šale o frajerima koji će sad morati provoditi vrijeme sa svojim ženama, a ne s ljubavnicama ili ljubavnicima), čak i kad smo se našli u domu gdje nije onaj kojeg volimo (znam divne parove koji su trenutačno u dva grada, ili čak dvije države).
Kakva god vaša ljubavna situacija bila (bez osude, jer samo tako možemo preživjeti sva iskušenja ovog razdoblja), apsolutno sve je izazov: ako i jeste u ljubavi s partnerom s kojim živite, simbioza zna izludjeti čovjeka: potreban nam je, svima, prostor za disanje, za snagu da ponovno izmislimo sebe da bismo bili dobro (i dobri) u nekom odnosu.
Svijet više nije onaj koji je bio kada su se događale karantene zbog kuge ili kolere, svijet je uz puno kolateralnih žrtava bio na putu prema oslobođenju individualnih potreba; znamo točnije što sve smijemo biti, i zbog toga smo hrabriji u tome što jesmo – ali ta nas sloboda upravo sada košta i velikog dijela sposobnosti da podnesemo izolaciju onako kako bismo to mogli da nas pop kultura, moderna pedagogija i borba za ljudska prava nisu (i neka su!) tjerali da zagrizemo, kao u engleskom izrazu, kamenicu osobne slobode, osjećaja u grudima da nema straha, da nema granica, da nema sputanosti. Naravno, postoji jedan veliki sadržaj unutarnje slobode koju je mnogima od nas teško prizvati, kao u Shavasani, gdje, “samo”, moraš biti.
Ali, što je s razdvojenim ljubavnicama? S vezama na daljinu? Što je s onima koji nisu uspjeli na vrijeme prijeći državne granice, ili ne mogu putovati iz grada u grad? Može li online ljubav zamijeniti stvarnu ljubav? Kaže mi prijateljica koja je ostala u Hrvatskoj, a njezin partner u drugoj državi, kako im je ta vrsta komunikacije pomogla i da razbiju neke inhibicije koje bi, kaže, u stvarnosti imali, ne nužno (samo) u seksualnom smislu.
Tvrdi da je dugotrajna, beskonačna komunikacija koja se odvija tijekom cijelog dana, ali uz zaštitu koju fizička odvojenost nosi sa sobom, često “dublja” i slojevitija od one koja je prepuna dodira, doživljaja, senzacija i vanjskih elemenata koji zagušuju prostor intime. A osim toga, neke je stvari jednostavno teško reći u lice.
Treba nam zaštita odvojenosti da bismo bili dovoljno hrabri govoriti o stvarima koje su nam jako važne – prekidi, bolne točke, okrutna istina, želja za intimnošću, fetiši, nježnosti koje pretvaraju u fragilnu figuru, i ono najveće od svega – izjava ljubavi.
Zanimljivo će biti promatrati koliko će se veza tijekom ove izolacije baš zbog tog efekta, a i činjenice da je ljudska potreba za kontaktom nešto čega ćemo se odreći sa zadnjim dahom zadnjeg čovjeka, stvoriti, i hoće li to biti novi fenomen kao posljedica ove izolacije. Veze na daljinu, naime, za one koji ih mogu izdržati, često imaju taj element posebne povezanosti.
Riječi su opojne, ali i važne: one su mentalni konstrukti koji nas povezuju, a omogućuju da svatko od nas za sebe u njih učita ono što mu je potrebno. Paradoksalno, baš zbog nepostojanja elementa glasa, govora tijela ili energije koju baš svi možemo osjetiti, prostor opuštenosti i slobode, ali i varke u smislu uguravanja naših potreba i/ili očekivanja, mnogo je veći. Istražujući malo samu ideju tog fenomena veza koje će se za vrijeme izolacije održati ili čak i roditi, otkrila sam i neke poznate parove koji su započeli vezu privatnim porukama.
Urbana pop legenda kaže da su Priyanka Chopra i Nick Jonas mjesec dana izmjenjivali poruke preko Instagrama, nakon čega ju je na prvom susretu zaprosio. Bila istina ili frizirana vijest za meke tabloide, činjenica je da je ta vrsta kontakta, unatoč svojoj prirodi, silno povezujuća. No, hoćemo li tako tijekom karantene bježati od stresa simbioze s nekim s kim već dijelimo život? Hoćemo li se generacijski skrivati u kupaonicama i tipkati drugim ljudima, ili ćemo se naučiti voljeti?
Hoće li strah od potpuno nepoznatog učvrstiti brakove, ili će nas dugotrajni boravak u istom prostoru, pak, razdvojiti? Hoćemo li si moći priznati s kime želimo, a s kime ne želimo biti, nakon tog nevjerojatno bizarnog testa koji podsjeća na najpoznatiji televizijski reality show svih vremena? Biti kod kuće sa svojom obitelji – zvuči gotovo nevjerojatno da će to za neke ljubavi biti najveći test – mislim pritom i na zakonite, i na one zbog kojih se neki od nas skrivaju po kupaonicama tipkajući “samo da ovo prođe”. Hoće li nas karantena povezati na način o kojem nismo mogli sanjati, ili će samo stvoriti iluziju ljubavi u doba kolere (nezapamćene opasnosti koja je u Zagrebu popraćena i strašnim potresom, adrenalinskog šoka koji nas ostavlja bez riječi)?
Genijalna scena u briljantnom Inarrituovom filmu “Babel”, u kojem par na rubu razvoda, a i živčanog sloma, koji ne samo da je izgubio dijete i odlučio putovanjem u ruralni Maroko pokušati razriješiti traumu, osloboditi se osjećaja krivnje, ali i okrivljavanja onog drugog, zapravo se pokušavajući osloboditi mržnje jedno prema drugom, ali i prema životu generalno, završi ranjeno – ne samo metaforički nego i doslovno (lik žene koju glumi Cate Blanchett zalutali metak pogodi u nogu), u nekoj trošnoj kući, i tamo, uz katarzu svađe i riganje mržnje, vodi ljubav kao da će ih seks spasiti od zatvora vlastitih osjećaja, od zatvora u kojem se nalaze, i, u konačnici – i od smrti- i njezine, i njihove ljubavi. I u tom trenu, dok se kroz krv, suze i vrisak, spajaju, Inarritu nam priča o zatvoru iz kojeg nitko nikada nije uspio pobjeći: odnos.
Karantena je samo struktura koja nas je u njih vratila. Hoće li nas imaginarni spasiti? Hoće li se uspjeti pretvoriti u prave? A hoće li oni stari, koji su se dovinuli pomoćnim sredstvima (ljubavnici, putovanja, bjegovi), morati pogledati jedno drugom u oči i otkriti mogu li reći: volim te. Strah nije zanemariv faktor. Ekonomska nesigurnost, koja će za pet minuta zavladati svijetom, zalijepit će odnose odvratno pogrešnim ljepilom, a panika od nepoznatog – ali ne virusa, ni potresa – nego svijeta koji slijedi, također. Ostaje vidjeti kako će se presložiti ljubavni odnosi sad kad se svijet mijenja, pogođen kao kod Inarritua, slučajnim ali razornim metkom. Najgenijalniji od svih ispričao je priču u kojoj svijet ipak preživljava, zahvaljujući vođenju ljubavi. Da bar.
wpDiscuz