U Hrvatskoj se već godinama priča o velikoj koaliciji između HDZ-a i SDP-a po uzoru na neke druge europske zemlje u kojima taj politički eksperiment uspješno traje, no do toga nikada nije došlo, ali se zadnjih tjedana o tome sve više u javnosti govori. Politička kriza u strankama, pojava različitih više ili manje populističkih trećih puteva, nedavno pad Vlade, ali i dugogodišnja recesija utjecali su na to da je danas gotovo nemoguće naći nekoga u političkim i ekonomskim krugovima tko bi se u neslužbenim razgovorima tome protivio.
Hrvatsku početkom rujna čekaju prvi prijevremeni parlamentarni izbori, a u slučaju da rezultat bude izjednačen između SDP-ove i HDZ-ove koalicije, sa po 20-ak mandata za Most i Živi zid, nije isključeno da će ljevica i desnica pod pritiskom međunarodnih institucija i kreditnih agencija dogovoriti crveno-plavi savez za stabilnu Vladu.
Sada to zvuči kao nerealna priča, ali tko zna… Pobornika u javnosti ima i među HDZ-ovcima i među SDP-ovcima, a s promjenom na čelu HDZ-a čini se da takav scenarij sada nije posve isključen. HDZ i SDP se lako dogovore kada je nešto u interesu obje stranke, što smo najbolje vidjeli kod odabira sudaca Ustavnog suda. Politički analitičar s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, Berto Šalaj, smatra da velika koalicija, nakon ovog iskustva s Mostom, te eventualnog sličnog rezultata nakon rujanskih izbora sa Živim zidom kao faktorom odlučivanja, postaje sve realnija. – Ako nakon tog izbornog ciklusa bude jasno da se ne može formirati Vlada jer Živi zid ne želi ni sa kim, a Most ima svoje ultimatume, kao jedina alternativa bit će velika koalicija. S promjenom na čelu HDZ-a ona postaje korak bliža ostvarenju, još posebice ako okolnosti budu takve da bez stabilne Vlade nema ni zaduživanja, onda bi i poslovni krugovi mogli pogurati HDZ i SDP u tom smjeru – kaže Šalaj te dodaje kako će se prije toga ipak pokušati različite kombinacije da se to izbjegne.
A birači?
U tom slučaju, smatra Šalaj, bit će zanimljivo promatrati biračko tijelo HDZ-a i SDP-a, odnosno kako će oni na to reagirati. U Europi postoje različiti slučajevi. Ljevica i desnica u Njemačkoj s velikom koalicijom nije izgubila biračko tijelo, dok je primjerice u Grčkoj ta priča bila neuspješna, pa je Pasok (pandan SDP-u) gotovo nestao, a zamijenila ga je, tada se činilo, radikalna Syriza. – To možda ne bi bilo loše, da se u jednom roku odrade sve potrebne reforme i da na taj način izađemo iz političke krize. Međutim, tu postoji i opasnost za stranke. Prije svega za SDP, jer je njihovo biračko tijelo zahtjevnije, i nisam siguran kako bi reagiralo, čime bi se otvorio prostor za neku lijevu alternativu, poput španjolskog Podemosa. Mislim da bi HDZ-ovo biračko tijelo lakše podnijelo, jer oni imaju dosta čvrstu bazu – napominje Šalaj. Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta u Zagrebu smatra pak da su takve koalicije teško ostvarive u zemljama “ovojnicama” Europske unije.
– Problem je što su u tim zemljama, kao i u Hrvatskoj, najveće stranke zbog povijesnog naslijeđa više utemeljene ideološki u smislu vlastitog identiteta, a ne u smislu odnosa prema, primjerice, radu, kapitalu, globalizaciji, društvenim problemima, ekologiji… Pa je njihovo spajanje u veliku koaliciju bitno otežano jer razbija osnovni kamen temeljac identifikacije tih stranaka – iznosi Lovrinčević. On vjeruje da će, ako rezultat bude sličan kao i na prošlim izborima, doći do pritiska stranih vjerovnika da dođe to takve koalicije. – Sve će ovisiti o ishodu izbora. Ako jedna stranka sastavi većinu s tim trećim putevima, to će opet biti nestabilna Vlada u kojoj se mogu opet pojaviti čudni zahtjevi poput nestranačkog premijera. Prednosti bi bila ta da se dogovori nekoliko ključnih reformi koje će se odraditi, međutim, postoji i rizik da birači tim velikim strankama okrenu leđa, pa opet dođe do još većeg usitnjavanja na političkoj sceni i implozije. U tim kritičnim zemljama, poput Španjolske, Italije i Grčke, velike koalicije nisu uspjele – navodi Lovrinčević te dodaje kako će Španjolska sada biti prvi test za koaliciju između socijalista i narodnjaka jer će to zagovarati međunarodna zajednica i kreditori.
Gregurić je za Franjo Gregurić, bivši HDZ-ov premijer nekadašnje Vlade nacionalnog jedinstva, veliki je zagovornik velike koalicije, što je nedavno potvrdio u intervjuu Jutarnjem listu. S iskustvom premijera jedne takve vlade s početka 90-ih smatra da će to do nas doći kad-tad. Nacionalni ciljevi su tada, kaže Gregurić, ostvareni, no sada je ekonomija u krizi i Hrvatskoj je više nego ikad potrebna koalicija između HDZ-a i SDP-a. – Uvjeren sam da će u narednih četiri do najkasnije osam godina doći do suradnje danas dviju najsuprotstavljenijih stranaka, i to prvenstveno na programima, jer i jedna i druga stranka imaju u svom programu tržišnu ekonomiju i socijalnu pravdu. Razlike su minimalne. Prije svega bi trebalo naći zajednički jezik već danas na programu demografske obnove Hrvatske – poručuje Gregurić.
Na sličnim je tezama i analitičar Slaven Letica, koji je nedavno već i dao ime toj velikoj koaliciji – Vlada razvojnog zajedništva (VRAZ).
– Velike koalicije su u načelu neželjena djeca demokracije, međutim, u izuzetno teškim situacijama su nužno zlo da se pokušaju riješiti neki sistemski strukturni i drugi problemi. Siguran sam da je i u Hrvatskoj to moguće – uvjeren je Letica. Andro Vlahušić, HNS-ov gradonačelnik Dubrovnika, također je veliki zagovornik velike koalicije, kako bi se zatomile ideološke podjele i pokrenulo gospodarstvo. Vlahušić ide i dalje pa se kaže: – Zašto ne bismo imali Vladu u kojoj je premijer Milanović, prvi potpredsjednik Planković, ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, ministri Tolušić, Butković, Hajdaš Dončić… Neka se zatvore u neki ljetnikovac u Zagorju, uz predstavnike njemačkog CDU, i nema izlaska dok ne dogovore!
wpDiscuz