Varja, Mirjana, oprostite, stid me!

Čitam ovih dana dvije priče o dvije žene u Sarajevu. Čitam i ne vjerujem. Čitam pa očekujem neki obrat. Očekujem neku reakciju, bilo kakvu, od bilo koga, ali ništa. Čitam o Mirjani i Varji. One su nebošnjakinje. Ali kome je to važno, pa svi smo mi ljudi i imamo razne identitete. Eto, meni je veoma važno i zato naglas velim da me je stid. Stid me sarajevske tišine prema ovim ženama.
Prva je priča o Mirjani Malić i njenome sinu. Zamislite samo ekskluzivnu vijest objavljenu prošle godine, a obnovljenu na nekim portalima ove godine: „Sin Mirjane Malić, funkcionerke SDP-a BiH, brani Karadžića i negira genocid u Srebrenici“. Zamislite samo koliko je ova vijest važna za građane BiH. I zamislite da je sasvim, sasvim tačna. I onda se zapitajte kakve to veze ima sa Mirjanom Malić. Možda to ipak implicira da je i ona neki „ srpski radikal i ultranacionalista“. Mada to nije sigurno, jer ko se još bavi prebrojavanjem krvnih zrnaca osim nacionalista.
 
__________piše: Sanja Vlaisavljević l poskok.info
A oni koji pišu o nacionalizmu drugih, zasigurno nisu nacionalisti. Ha, ali čemu onda stavljanje tog križa na leđa Mirjane Malić? Šta je trebalo da Malićka kaže na napise o svom sinu: Molim vas smaknite njega ili mene, nije važno. Mogu ja napustiti pozicije na kojima se nalazim. Ne moram biti „funkcionerka“, ma ne moram biti ništa. Možda je najbolje da napustim grad i odem tamo gdje mi i jeste mjesto. Ili možda da šutim i povučem se iz javnog života? Da li je moguće da je došlo vrijeme da će neko u Sarajevu relativizirati patriotizam Mirjane Malić? Da li je moguće da će tema dana biti politički stavovi njenoga sina? Zar je to uvažavanje slobode i prava individua i multietničnosti kojom se Sarajevo diči? Zar treba i ovo malo „drugih“ ušutkati i skloniti sa javnih pozicija? Zar treba da mi, građani Sarajeva, čitamo molbu, ljudsku molbu jedne majke: „Nemojte, molim vas, tako razgovarati, sad sam na sastanku, danas ne mogu, čut ćemo se sutra!“ Da li treba čitati kako se ova žena grčevito brani da su sve to neistine i insinuacije o njenome sinu? Ne treba, naravno da ne treba, i sramota je to velika za naš grad. Ali veća sramota je ova tišina kojom se Malićki stavlja do znanja da kakav sin takva mora da je i majka. A sve to dvadeset godina poslije rata i Malićkine borbe za Sarajevo i BiH. Ko je ikada čuo barem dvije rečenice koje je ova hrabra žena izgovarala u ratu i nakon rata, onda zna da ih je izgovarala osoba koja brani suživot u ovoj zemlji. Ili možda to nije ni trebala da radi?
Nego, zar je moguće da KO SDP KS šuti o ovome danas kada se ponovo otvara rodbinski dosje Malićke? Da li moguće da su im važniji brada novog ministra i uređivačka politika FBiH od njihove ugledne članice? Zar je moguće da KO SDP KS, koji je svakim danom sve više služba za oglašavanje Fikreta Musića, nije vidjela ništa sporno u javnom difamiranju Mirjane Malić? Ma moguće je. Mnogo važnije od ovog ponovljenog nacionalističkog ispada prema Malićki je „egzibiciono rješenje uređenja brade“, kako navode u jednom od svojih svakodnevnih saopćenja musićevci.
Druga priča je o Varji Nikolić. Ne znam ko je Varja Nikolić. Znam samo da je žena. Da živi u Sarajevu. Znam i da sam pročitala naslov teksta koji joj je posvećen nakon što je izabrana na funkciju predsjedavajuće Općinskog vijeća Centar, a u kojem stoji: „Neprimjereno je da Nikolić polaže cvijeće na godišnjicu masakra“. Zašto? Jer je gospođa Nikolić „samo kratak period agresije bila u Sarajevu“ a i njen brat je bio „učesnik opsade Sarajeva za vrijeme agresije“. Da li je moguće da će Varja biti prva osoba koja će biti javno kažnjena zato što nije cijeli rat, dovoljno rata, ili koliko već rata, provela u opkoljenom Sarajevu? Da li je zaista bitno ko je i šta je bio njen brat? Pa šta i da je bio vojnik koji je bio u vojsci sa druge strane rijeke? Njegova sestra je bila na strani na koju je on pucao! Njegova sestra se nije vratila, čak i ako je uistinu izbjegla iz Sarajeva, nigdje drugdje nego u svoje rodno Sarajevo. Da li je to pravi razlog da nekoga javno smaknemo sa neke pozicije na koju je došao voljom građana? Da li je moguće da bilo ko kaže kako nije primjereno da Varja polaže cvijeće na „godišnjicu masakra“? O čemu je tu zapravo riječ? Ako je neprimjereno da gospođa Nikolić polaže cvijeće, čemu onda zahtjevi, glasni, stalni zahtjevi da se Srbi javno izvinjavaju, da nose cvijeće na grobove onih koje su pobili „njihovi“? Čemu ti zahtjevi ako Varja ne može da položi cvijeće na grob bilo koga ko je ubijen u njenome Sarajevu? Šta je sporno u njenoj ulozi? Šta je sporno u njenoj volji da to učini? Ništa nije sporno u nastojanjima gospođe Nikolić, ali je i sporno i sramno osporavati joj to pravo.
Da li su zaista Varja i Mirjana smetnje spokojnom sarajevskom životu? Da li bi grad bio čistiji i mirniji da nema njih da ga prljaju bratom i sinom? Da li bi to bila multikultura u punom značenju te riječi? I konačno, da li je moguće da zaštitari ljudskih prava šute? Da li je moguće da zaštitarice ženskih prava šute? Da li je moguće da Sarajevo šuti u vezi Varje i Mirjane? Moguće je, na sramotu Sarajeva. Varja i Mirjana oprostite, stid me je ove tišine.