Nekada ljudi zaborave da su Srbija i Hrvatska potpisnice Daytonskog sporazuma. Tuđman i Milošević, za koje se ne zna jesu li na salvetici dijelili Bosnu (za Hercegovinu se ne zna, barem ne govori), potpisali su i garantirali mirnu Bosnu. Garancija je možda prestala kad su oni umrli, ali i Srbija i Hrvatska su još uvijek tu. Hrvatska je, srećom po nju, već u EU, Srbija još nije i iskreno se nadam da i neće ni u EU ni u NATO. Ne znam zašto je onda čudno što premijer Srbije zove dužnosnike RS-a, a premijer Hrvatske dolazi u Mostar. Zašto u Mostar i zašto iz Republike Srpske? Pa zato što su im zemlje garanti ovog ludila u kojem živimo. I, da se ne zaboravi, zbog svojih naroda. Ne zbog tri naroda, nego zbog njihovih naroda. Premijer Milanović je došao tamo gdje su ljudi koji su glasovali, ili nisu glasovali za njega, budući da Hrvati Hercegovine imaju hrvatska državljanstva. Možda glasuju za njega, nikad se ne zna. Što se Srbije tiče, prije ili poslije će i Srbija imati glasačku jedinicu u RS-u, možda i u Federaciji. Zvao je predstavnike srpskog naroda, taj nesretni Vučić. Jer je tako htio? Ne, jer tako mora, zbog svoga biračkog tijela koje mahom ima rodbinu, prijatelje ili mjesto boravka s onu stranu Drine. Međutim, jedna je stvar simptomatična. Valentin Inzko, visoki predstavnik, duboko se upleo u „događanja naroda“. Pozvao je čak i na vojnu intervenciju izvana. NATO? EUFOR? Vrag će ga znati, ali je intelektualac bio spreman na mrtve koji će biti dobar razlog za uspostavljanje države za Inzka i međunarodnu zajednicu koja očajnički traži opravdanje za kaos koji su napravili u 20 godina. Uspostavljanje države bez entiteta, kantona i županija? Ne možda nego vjerojatno.piše: Veselin Gatalo
Da je ministar sigurnosti uradio što treba, mislim da bi tako i bilo. Da je rekao policiji da koristi silu razmjernu onoj kojoj su izloženi, bilo bi mrtvih prosvjednika. Dakle, i intervencije. Međutim, Fahrudin Radončić je svoje ljude izložio kamenoj kanonadi, što je u najmanju ruku čudno za jednog poslodavca koji barem poštuje svoje zaposlene. Pljuštalo je kamenje po kacigama i golim policijskim glavama, leđima, ramenima i ostalim dijelovima tijela. Situacija u BiH je takva da je čovjeku lakše podnijeti udarac kamena od tri kile u glavu nego gubitak posla. Jer, od kamena strada glava, od gubitka posla strada čitava obitelj, roditelji, djeca. Čovjek u komi, ozlijeđen na poslu, prima plaću. Mrtav prima počasti, a obitelj mirovinu. Čovjek bez posla sluša plač djece i trpi prijekoran pogled žene koja pogledom pita kad će im najzad doći bolji dani i zašto je izgubio posao. Ispalo je tako da su policajci prošli puno gore nego nasilnici, i to namjerno, kao svojom voljom, čisto da bi zadržali težak, opasan i slabo plaćen posao, jedva malo bolji i sigurniji od nezaposlenosti. Policajac je, napominjem, treniran da se ne boji ničega što čelik može zaustaviti i probiti. Inzko je, ovaj put, ipak dobro prošao. Zapravo, dobro je prošla njegova sitna dušica. Vitalij Kličko, jedan drugi, iako veći i opasniji stvor koji je, baš poput ovog našeg, poticao demonstracije, na svojoj od grijeha taštine rutavoj duši, ima na njoj desetke mrtvih sunarodnjaka. A Fahrudin Radončić, čovjek koji je svojim zaposlenicima naredio da umru ako treba, ali ne uzvraćaju, sada je kriv. Pokvario je igru, spriječio je da ulicom poteče krv i da ulica najzad dobije svoju državu i nove narodne heroje.
wpDiscuz