Politikantski izgovori ovdje su neprihvatljivi: nitko u Hrvatskoj ne smije reći da je Ljubuški u drugoj državi, pa da se hrvatski političari nemaju u to što petljati
Čija ustavna prava u BiH brani hrvatska politika: Vere Dedić ili Štefice Galić? Ne prođe tjedan a da ovdašnji uglednici ne smrknu lica pa ponove onu o »tri ravnopravna konstitutivna naroda«. Apstraktno, dezinficirano i čisto. Samo, štite li naši političari one koji su protjerivali ili protjerane koji su štitili deportirane sugrađane? Ne zavaravajmo se: to nipošto nije jasno.
Štefica Galić supruga je pokojnoga Nedjeljka Galića Neđe, Ljubušaka koji se 1993. usprotivio deportaciji ljubušačkih Bošnjaka. »Idite s njima ako vam se ne sviđa«, rekli su im tada samozvani zastupnici hrvatstva. I otišli su, shvativši da neće uspjeti njihovi pokušaji da spase kojega bošnjačkog komšiju.
Vratili su se poslije rata ali je Nedjeljko, pritisnut mržnjom, preminuo ovoga proljeća. Svetlana Broz, utemeljiteljica bosanskoga ogranka globalne nevladine organizacije za ljudska prava Gariwo, koja svake godine dodjeljuje nagrade za građansku hrabrost, snimila je film o Galiću pa mu posthumno, ove godine, dodijelila nagradu. Uzgred, nagradu je dobio i splitski novinar, suutemeljitelj Ferala, Viktor Ivančić, ali to je u Hrvatskoj jedva zabilježeno.
“Grupa napadača” na Šteficu Galić, prema Bahtijar Ameru – Grupa se zove Vera Dedić
Zabilježeno je, zato, ime Vere Dedić. Ta žena, s vidno istaknutim križem oko vrata, prije nekoliko dana prebila je Šteficu Galić, u žaru divljih prosvjeda protiv ljubušačke projekcije filma. Devetnaest godina nakon što su Bošnjaci protjerani, i sedamnaest nakon što je rat završio, ljudi koji su spašavali sugrađane još uvijek dobivaju batine i mržnju, a oni koji su mrzili nekada, mlate još i danas, zaštićeni i razmetljivi.
I onda, čija to ustavna prava štite Josipović, Milanović i Karamarko? Ustavna prava Vere Dedić, koja vlastitom voljom glumi udarnu šaku onih što su 1993. protjerali Bošnjake iz Ljubuškog? Ili ustavna prava Štefice i Nedjeljka Galića, koji su se vlastitom voljom usprotivili mržnji da zaštite vlastite sugrađane? Misli li itko u Hrvatskoj da Josipović, Milanović i Karamarko – Josipović naročito – imaju moralno i političko pravo tek tako prešutjeti skandal u Ljubuškome?
E nemaju. Politikantski izgovori ovdje su neprihvatljivi: nitko u Hrvatskoj ne smije reći da je Ljubuški u drugoj državi, pa da se hrvatski političari nemaju u to što petljati.
Imaju, itekako. Današnja agonija obitelji Galić, kao i ratna hercegovačkih Bošnjaka, posljedica je politike Zagreba. Današnja zagrebačka politika, pak, jalovi je, površinski i deklarativan diskontinuitet s politikom iz 1993. Ako pak nije, Josipović to mora jasno ponavljati, opet i opet, sve dok Štefica Galić i njezin suprug ne dobiju ugled kakav zaslužuju, a Vera Dedić i njezini institucionalni zaštitnici mjesto na stupu sramote koje su sami odabrali. Ili da zaključimo kako su im zaštitnici i danas u Zagrebu?
Josipović, pa i Milanović, trebaju primiti Šteficu Galić, moraju joj pomoći i javno je podržati. Onako kako poštuje uspomenu na Oskara Schindlera, ova zemlja mora naučiti poštovati i ljubušačku obitelj Galić. Ne učini li to, na strani je Vere Dedić, na strani onih koje je Schindler uspio prevariti. Kao što je bila i 1993.
Boris Pavelić l Novi list