U Korićku jamu lokalni muslimani ustaše bacili su 134 Srbina iz Korita i okolnih sela, a da je broj žrtava znatno veći svjedoči i činjenica što je u tom stratištu pronađeno 180 ljudskih lobanja.
Preživjelo ih je osam, neki su od zadobijenih povreda odmah preminuli, a neki dugo potom i poživjeli. Bog ih je s namjerom ostavio u životu – da svjedoče, da se nikad ne bi zaboravilo, ali i da Srbi imaju vječnu opomenu, kaže Radovan Nosović
Jama Golubnjača u istočnohercegovačkom selu Korita jedna je od brojnih u tom rejonu koja je tokom Drugog svjetskog rata „poslužila“ za realizaciju surove ideje stvaranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH), koja je podrazumijevala uništenje svega što ima predznak srpski. Ono što tu jamu razlikuje od drugih jeste to što je zločinci nijesu uspjeli zabetonirati i potpuno zasuti kamenjem i na taj način sakriti surovu egzekuciju više od 130 žitelja Korita i okolnih sela. Zločin je pripreman smišljeno i u tajnosti, a Korićani, vrijedni domaćini i trgovci, nijesu ni slutili šta im se sprema od komšije Hrvata i Muslimana iz susjednih krajeva. Sve je počelo aprila i maja 1941. godine kada su kroz Korita sve češće bile primjetne patrole poznatih lica obučenih u uniforme sa ustaškim oznakama.
– Propagirali su NDH, nekoliko mjeseci prije zločina počeli su patrolirati po selu, čak su i seosku školu raspustili. Svi su oni poznavali mještane, a Korićani su im vjerovali jer su međusobno trgovali. Patrole su se povećavale, a najviše ih je bilo 4. juna kada su počeli da okupljaju narod. Ko nije pristao, na silu je priveden, a kupili su samo muškarce Srbe. Tada su bukvalno očistili selo od muških glava – kazao je u razgovoru za „Dan“ mještanin Korita Radovan Nosović prisjećajući se priče preživjelih, koju i danas čuvaju i prenose s koljena na koljeno sve srpske porodice u Koritima.
Veoma je mali broj onih koji su tog kobnog 4. juna shvatili šta im se može desiti, pa su uspjeli da pobjegnu i tako se spasu, a bježale su uglavnom žene i djeca i to kod drugih komšija, u selo Crkvice u Crnoj Gori. Jedan od onih koji nije pobjegao, bio je i Radovanov djed Periša Nosović. Srbe, među kojima je najmlađi bio četrnaestogodišnji Kosta Glušac, a najstariji Jevto Svorcan (80), ustaše su zatvorile u seoski dom koji je bio okružen jakim ustaškim snagama, a na svakom prozoru objekta bili su mitraljezi. U noći između 4. i 5. juna zločinci su iz doma izvodili svoje žrtve, vežući žicom jedne za druge po nekoliko mještana. Kamionom su ih prevezli do Golubnjače gdje su započeli i završili svoj krvavi pir.
– Iznad jame su ih prvo tukli, maltretirali, mučili, a potom žive, naglavačke bacali u nju. Za njima su onda bacali kamene stijene i bombe, da budu sigurni da neko, i poslije pada u dubinu od oko 30 metara, ne ostane živ. Moj djed je bio među onima koji nijesu sumnjali u komšije Muslimane i Hrvate. Nije preživio Golubnjaču koja od tada nosi ime Korićka jama – priča Nosović.
Šta su ustaše u Koritima radile ispričali su oni koji su prebjegli u Crkvice ili su se krili po obližnjim šumama. Crkvičani i mještani iz drugih sela dva-tri dana nakon zločina došli su da pomognu Korićanima. Iz jame su se čuli jauci nekoliko preživjelih koji su odmah izvađeni.
– Preživjelo ih je osam, neki su od zadobijenih povreda odmah preminuli, a neki dugo potom i poživjeli. Bog ih je s namjerom ostavio u životu, da svjedoče kako se nikad ne bi zaboravilo, ali i da Srbi imaju vječnu opomenu. Svaki kamen napaćene i stradalne Hercegovine zaliven je srpskom krvlju, a Korićka jama bila je uvod u sva sledeća i brojna zlodjela koja su počinjena u ovim krajevima. Ona je i bila povod da nekoliko dana potom pop Radojica Perišić podstakne narod tog dijela Hercegovine na ustanak protiv ustaških zločina, ali to istoričari smišljeno prećutkuju – ističe Nosović.
U Korićku jamu su bačena 134 Srbina iz Korita i okolnih sela, a da je broj žrtava znatno veći svjedoči i činjenica što je u tom stratištu pronađeno 180 ljudskih lobanja.
Iz porodice Svorcan u jami je skončalo 45 članova, Nosovića 15, stradale su i Bjelice, Glušci, Jakšići, Kovačevići, Kordulije, Kosnići, Miloševići, Milovići, Rogači, Starovići, Trklje, Šarovići i Šakote. Jamu su preživjeli Milija Bjelica, Vlado Glušac, Dušan i Aćim Jakšić, Jakov Milović, Obren Nosović, Rade Svorcan i Radovan Šakota, a njihovi stihovi sjećanja i opomene su na ploči kod Korićke jame.
Kosti zvjerski umorenih izvađene su 1953. i 1956. godine i sve su pohranjene u zajedničku spomen-kosturnicu u centru Korita, a na tom mjestu su porodice poginulih i Opština Bileća podigli spomenik 1966. godine, a 1991. je postavljena i bronzana skulptura – rad vajara Nandora Glida iz Beograda.
Poruka preživjelih iz jame:
„Oj Korićka pusta jamo kleta,
ti nas vrati sa onoga svijeta.
U njedrima tvojim mi smo bili
i tu teške rane zadobili
od ustaške bajonete klete.
Nek potomci naši ovo znaju,
neka pamte i neka se čuvaju.
I nek o tom istorija piše,
da se nikad ne ponovi više.“
Zločinci poznati, ali amnestirani
Većini zločinaca se sudilo u godinama pred kraj rata i kasnije, osuđenih je bilo, ali niko od njih nije odgovarao.
– Komunistička država ih je sve amnestirala, ali je ujedno i prikrivala istinu o Korićkoj jami. Pronosili su komunisti i propagandu kako su se zarobljeni Korićani mogli, da su htjeli i umjeli, spasiti iz doma, što naravno nije bilo moguće. Istinu znamo mi, potomci, znaće i naša djeca i pokoljenja koja dolaze. Preživjela su Korita, moj djed je iza sebe ostavio brojnu djecu, a svi oni koji su tog juna pobjegli u Crnu Goru vratili su se u Korita. Živimo i pamtimo – kaže Nosović.
Spomen-crkva nastala iz vapaja namučenih duša
Svake godine 4. juna iznad Korićke jame u prisustvu brojnih vjernika sveštenstvo i monaštvo Eparhije zahumsko-hercegovačke obavlja pomen stradalima. Za spomen-crkvu, sagrađenu 2001. godine iznad same jame, vezan je, kaže Nosović, neobičan događaj.
– Pomen stradalim 2000. godine vršio je umirovljeni vladika zahumsko-hercegovački Atanasije. Dok je kadio grotlo, kandilo se otkačilo i palo je u jamu. Poslije su ga stari ljudi pitali „šta ovo znači, vladiko“. Rekao je „stradalnici su željni tamjana i krsta, pa je kandilo njima otišlo. Hoćemo li iduće godine u ovo doba ovdje da sagradimo crkvicu, sa malim vratima da ko god dolazi može upaliti svijeću i pokloniti se tim žrtvama“. Tako je i bilo, crkvu je uz pomoć naroda sagradio Manastir Tvrdoš – priča Nosović.
Bogatstvo i strah od junaka bili uzročnici zločina
Korita su svojevremeno bila najbogatije selo u Hercegovini, a ustaše su nakon zločina popljačkale sve kuće, otjerale oko 15 hiljada grla sitne i nekoliko hiljada krupne stoke. Bogatstvo u komšiluku bio je jedan od povoda za zločin, ali prvenstveno strah od junaštva jer je selo od davnina prepoznato kao herojsko. Kao dokaz velikog i moćnog sela upravo je i Sokolski dom, u kojem su ustaše zatvarale Srbe. Objekat je sagrađen prije Drugog svjetskog rata i pripadao je Udruženju sportista i starih ratnika „Sokolovi“.
– Iz našeg sela su na Solunski front otišle dvije čete sa 130 ljudi. Polovina se vratila, a ostali su tamo skončali, od čega mojih Nosovića 15, isto onoliko koliko nas je stradalo u jami. Korita su uvijek bila selo mladosti, sportista, ratnih veterana i iskusnih boraca, toga su se ustaše i bojale pa su odlučile da sve to zatru – kaže Nosović.
Preko puta sadašnje spomen-kosturnice korićkim mučenicima nalazi se i Sokolski dom, a u neposrednoj blizini je i spomenik solunskim ratnicima iz sela.
wpDiscuz
