Published On: Ned, ruj. 16th, 2018

Dr. fra Luka Marković: Političke izjave biskupa mogle bi biti jasnije i kreativnije

U zadnje vrijeme sve su učestalije izjave bosansko-hercegovačkih biskupa koje upućuju na zabrinutost zbog stanja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Njihov zadnji poziv upućen Hrvatima u BiH i dijaspori da se odazovu na slijedeće izbore govori o vrlo ozbiljnoj političkoj situaciji, o jednom opasnom vremenu u kojem Dodik pokušava, uz jaku podršku četničkih elemenata u Srbiji, svim silama zadržati oteto, dok se Bošnjaci beskrupulozno kao hijene okreću Federaciji pokušavajući je različitim manipulacijama osvojiti samo za sebe.

Svaki ozbiljan Hrvat, bez obzira koje političke orijentacije bio, morao bi poruke biskupa uzeti ozbiljno i poraditi na tome da se u ovom najkritičnijem trenutku u zadnjih dvadeset godina napokon pokaže zajedništvo.

Istina, smisao tih poruka se mora ponekad tražiti i između redaka. A kad se tako čitaju, dobivaju onaj važan smisao, upućuju na potrebu unutar-hrvatskog zajedništva, razvijanja demokracije i dijaloga, na prestanak partijskog jednoumlja i manipulacije. Jer samo u iskrenom dijalogu i zajedništvu Hrvati mogu dobiti ono što im pripada. Ali to zajedništvo ne smije biti zajedništvo jednoumlja, zajedništvo koje bi bilo zanimljivo samo do onog trenutka dok se ne ostvare snovi određenih krugova ili regija.

Hrvatsko zajedništvo uključuje ozbiljno promišljanje o položaju svih Hrvata, na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine. Istina, nitko ne može ispuniti želje svakog Hrvata, ali se može potruditi uvažavati ih i učiniti sve moguće, ne zakidajući Hrvate na većinski hrvatskim područjima, niti druge narode, da budu u konstruktivnom dijalogu ostvarene.

Govor o trećem entitetu diskontinuiteta, već sam u nekoliko eseja napisao, smatram opravdanim s obzirom na političko stanje u BiH, kao i vrlo lukave namjere Bošnjaka. Ali pri tome se mora uzeti ozbiljno strahove onih Hrvata koji bi ostali eventualno izvan njega. Upravo s njima je važno voditi razgovore, podastrijeti im uvjerljive argumente koji ukazuju na to da neće biti izigrani i ostavljeni na milost i nemilost bošnjačkim i srpskim ekstremistima, nego da će imati sva ona prava koja će Bošnjaci i Srbi uživati u hrvatskom entitetu diskontinuiteta.

Bosnu nije moguće drugačije urediti nego kao federalnu zajednicu. Svaki pokušaj stvaranja građanske države je prilika za dominaciju većinskog naroda u BiH. A to znači jednog dana i svođenje Hrvata i Srba na nacionalne manjine. Kako bi se to moglo spriječiti potreban je češći govor o nužnosti hrvatskog zajedništva, ali i dijaloga političara, intelektualaca i naroda kako bi se postigao barem onaj minimum koji garantira opstanak Hrvata u BiH.

Pozivanje samo pred izbore na jedinstvo nije korisno. Što više to vrijeđa hrvatskog čovjeka. Duboko sam vjerujem da veliki dio birača, pa i onih HDZ-eovih, želi više sloge među hrvatskim političarima, više međusobnog uvažavanja. Baza razmišlja drugačije od  manipulatora u vlastitim redovima.

Ne smije se dogoditi, bez obzira tko će od hrvatskih stranaka dobiti izbore u županijama s hrvatskom većinom, da dođe ponovno do kupovine zastupnika, podcjenjivanja opozicije. Onaj tko to čini djeluje protiv hrvatskog zajedništva i protiv hrvatskih interesa.

Sloboda govora, političkog razmišljanja, mogućnost unutar hrvatskog dijaloga može samo pomoći opstanku Hrvata u BiH. Ako ne dođe do iskrenog i poštenog hrvatskog zajedništva u BiH, Hrvata će nestati. Od tog problema nije Hercegovina nimalo sigurnija od Hrvata u Posavini ili Srednjoj Bosni.  Jer ako Bošnjaci uspiju nametnuti građansku državu, doći će masovnog egzodusa Hrvata iz svih krajeva BiH.

Šteta je što  biskupi u svojim izjavama ne ulaze dublje u tu problematiku. Jedinstvo i zajedništvo hrvatskog naroda je danas potrebno koliko i u ratu. Tu biskupi imaju pravo. Ali da bi došlo do jedinstva i zajedništva moraju s političke scene otići oni koji su doveli do nejedinstava, koji su sustavno radili na omalovažavanju hrvatskog čovjeka u BiH, koji su dobrim Hrvatima smatrali samo one koji se njima pokoravaju i bespogovorno izvršavaju njihove želje.

Žao mi je što biskupi nisu nešto i o tome progovorili. Jer upravo oni dobro znaju, zahvaljujući statističkim podacima, do kakvog je opasnog stanja dovelo to lažno jedinstvo i sustavno klanjanje jednoj stranci.

Masovni egzodus Hrvata iz BiH  nisu izazvali samo srpski nacionalisti niti bošnjački fundamentalisti, nego i hrvatski političari koji su zaboravili koliko je važno imati na pravom mjestu pravog čovjeka. A pravi Hrvat misli na narod, a ne samo na sebe. Bojim se da ćemo platiti visoku cijenu jednog dana jer nismo razvijali iskreno jedinstvo i zajedništvo, jer smo često protežirali nesposobne i bahate.

Usuđujem se reći da Crkva i intelektualci unutar hrvatskog naroda u BiH snose veliku odgovornost za loše stanje hrvatskog puka u BiH.

Istina, šutnja je zlato, ali ne uvijek. Uvijena obraćanja su znak domišljatosti ili trulog kompromisa među biskupima, ali ne uvijek i korisna. Daleko bi bilo korisnija ona obraćanja koja bi vodeće hrvatske političare upozoravala da naprave nešto za narod ili da se sklone. Nitko tko je dugotrajno mirisao vlast neće se tako lako skloniti. Najbolji primjer za to imamo u Angeli Merkel koja nema snage priznati pogrješku glede izbjeglica. Svi birači AFD-a u Njemačkoj nisu rasisti, nego razočarani ljudi, jer nitko ne želi čuti njihov glas. Merkel živi u svom svijetu i nema pojma što se događa u četvrtima gradova. Ili ne želi znati jer želi i dalje vladati. Normalno je da političari za svoje promašaje traže krivca negdje drugdje. Zato bi svaki hrvatski političar u BiH koji želi jedinstvo svog naroda i njegovu budućnost morao prestati tražiti uvijek krivca izvan vlastitog političkog kruga.

Istina opozicija snosi određenu odgovornost zbog loše organizacije, ali i HDZ mora priznati da je imao svoje prste u tome. Zato pozdravljam izjavu hrvatskih biskupa u BiH o nužnosti zbijanja hrvatskih redova pred izbore i nužnosti izlaska na njih. Ali usudio bih se njihovim izjavama – neka mi oproste zbog toga – dodati još nekoliko misli. Treba izaći na izbore kako bismo pokazali da nas još uvijek ima, i pored katastrofičnog iseljavanja; da smo sposobni sami odlučiti tko je sposoban zastupati hrvatske interese; da nam je stalo do poštenih i sposobnih političara; da ne želimo glasati za one korumpirane, kao i to da imamo hrabrosti dati priliku novim ljudima, svejedno iz koje stranke dolazili.

Danas, nakon nekoliko mjeseci provedenih u mojoj Posavini, počinjem uviđati pravo stanje stvari.

Iskreno moram priznati da me nije toliko zaboljela priča o velikoj korupciji jer je ima svuda, pa i u najrazvijenijim demokracijama kao što je Njemačka. Nije me pogodilo niti to da ljudi dobivaju posao lakše ako se učlane u određenu stranku.

Pogodila me najviše spoznaja da ljudi imaju strah pred tim malim, beznačajnim političkim funkcionerčićima, da se boje reći što misle, da je izgubljena ona kreativna sila koja sve pokreće. A te sile nema tamo gdje nema slobode. A tamo gdje nema slobode misli i riječi tamo nema niti budućnosti jednog naroda.

I, ne daj Bože, moglo bi se dogoditi u nekom važnom trenutku za opstanak hrvatsko naroda u BiH – a on će u vidu nekog referenduma jednog dana doći – da se šutljivi Hrvati, razočarani i poniženi, odluče za neku drugu političku opciju, koja bi, kao u osmanlijska vremena, prihvatila katoličanstvo, ali ne bi bila previše zainteresirana za hrvatstvo. Tada bi veliku cijenu platili svi Hrvati, od Neuma do Orašja.

Autor: Dr. fra Luka Marković

Tekst je preuzet uz dozvolu autora iz najnovijeg izdanja „Katoličkog tjednika“

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer