Turska je upravo proslavila 562. godišnjicu osnutka Istanbula, odnosno osvajanja Carigrada. Godišnjicu događaja je obilježio veliki politički miting na Yenikapiju, novoizgrađenom kompleksu za javna okupljanja koji se nalazi na europskoj obali Bosporskog tjesnaca, a gdje se 30. svibnja okupilo oko 2 milijuna Turaka.
Središnji dio programa su obilježili zvukovi turskih vojnih koračnica i postrojavanje novo-osnovane ceremonijalne garde ‘Osvajači’ odjeveni u uniforme nekadašnjih osmanskih vojnih jedinica, a ostao je upamćen i po preletu četiri borbena lovca Turskog ratnog zrakoplovstva iznad Aja Sofije, nekadašnje krunidbene crkve bizantskih careva, a danas svjetski poznatog muzeja pred kojim već neko vrijeme traju masovni prosvjedi u kojima se zahtjeva da se navedena građevina opet prenamjeni u džamiju.
Nazočnima na Yenkapiju su se obratili turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i turski premijer Ahmet Davutoglu. S obzirom kako se približava 7. lipnja, dan parlamentarnih izbora u Turskoj, aktualna vlast sve više zaoštrava retoriku protiv kritički nastrojenih glasova u domaćim, ali i inozemnim medijima. Tako je turski predsjednik Erdogan iskoristio prigodu, te se verbalno obrušio na pojedine svjetske medije koji već neko vrijeme kritiziraju trenutačnu neo-osmansku politiku današnje Turske i njeno sve očitije odmicanje od republičkih temelja koje je svojevremeno postavio Mustafa Kemal Ataturk.
Identičnu retoriku je upotrijebio i turski premijer Ahmet Davutoglu koji se u svojem obraćanju okupljenima na Yenkapiju obratio kao ‘potomcima slavnih osvajača’ što je među dva milijuna nazočnih prouzročilo erupciju oduševljenja, a samu atmosferu dovelo do usijanja.
I dok pojedini islamski vjerski vođe turskog premijera i predsjednika proglašavaju ‘Božjim odabranicima’, u susjednim zemljama raste zabrinutost zbog riječi izgovorenih u Istanbulu. Ona se ponajprije osjeti u Armeniji, maloj državici na Kavkazu koja ove godine obilježava 100-godišnjicu turskog genocida nad armenskim narodom. Brojni Armenci i danas žive na istoku Turske, međutim njihov broj nije ni približan onom broju s početka prošlog stoljeća, dok izjave turskih dužnosnika samo podgrijavaju armenske strahove i zabrinutost oko ponavljanja identičnog scenarija koji ih je pogodio prije samo par generacija.
Zabrinutost vlada i među ciparskim Grcima koji su prije 40 godina bili svjedoci turske vojne invazije na taj mediteranski otok. Što se tiče susjedne Sirije, ona je praktički već pod turskim napadom, a koliko će turska retorika (kojom dominira izraz ‘nova osvajanja’) imati utjecaja među Albancima koji sve otvorenije zagovaraju Veliku Albaniju destablizacijom Makedonije, a s time i cijele jugoistočne Europe, saznat ćemo u vremenu koje je pred nama.
Što se tiče neobične retorike turskih vođa prema ostatku svijeta, kao i selektivnog pogleda turskih dužnosnika na određene povijesne događaje to nažalost nije novost. Naime, turski se premijer Davutoglu prije samo par tjedana obrušio na Europljane spočitavajući im imperijalističku prošlost: kolonizaciju tuđih područja i robovlasnički sustav, očito zaboravljajući kako je i samo Osmansko Carstvo sve do 20. stoljeća bilo robovlasničko društvo koje je stoljećima svoje robove dovodilo upravo iz Afrike i Azije – ali i iz same Europe, i to s područja kao što su današnja Hrvatska, BiH, Crna Gora, Srbija, Bugarska, Grčka, Rumunjska, Moldavija, Mađarska, Poljska, Ukrajina i Rusija.
Samo sa potonja dva područja, Osmansko je Carstvo do početka 18. stoljeća preko poluotoka Krima u pravcu Anatolije odvelo oko 2 milijuna robova.
Osim što su obavljali fizičke i administrativne poslove, robovi u Osmanskom Carstvu su ponajprije upotrebljavani kao vojnici, a žene kao seksualno roblje ali kao i sredstvo za reprodukciju visokih elita među kojima su posebno bile cijenjene Sirijke.
Početkom 17. stoljeća svaki pet stanovnik tadašnjeg Istanbula je bio rob.