Što god tko mislio o Milanovićevim izjavama o “komšijama”, već duže svjedočimo salvi uvreda i krivotvorina iz Srbije s najviših državnih razina. Sve skupa može se svesti na jednu rečenicu iz famoznog Memoranduma SANU-a koji je bio magna charta svih pokolja i agresija koje je Srbija pod Miloševićem izvela, pa i na RH: “Srbi u Hrvatskoj nikada nisu bili ugroženi kao danas.”
Piše: Ivica Šola, Slobodnadalmacija.hr
Dakle, Vučić, Nikolić i Dačić koriste se istom retorikom “ugroženosti i povampirene ustašije” kao prije tridesetak godina. I nitko se ne sablažnjava nad tim, ali nad “nadahnutim” Milanovićem da.
Tko nam soli pamet?
Jasenovac, ustaše, Stepinac, Srbi građani drugog reda u Hrvatskoj…, toliko paranoje i iskrivljavanje zbilje zapravo su kontinuitet strategije koju je zacrtao jedan od arhitekata Memoranduma, Dobrica Ćosić, saževši sve u par rečenica: “Laž je vid našeg patriotizma… Laž je srpski državni interes.”
Dovoljno je usporediti kakav status uživaju Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji, dovoljno je podsjetiti na biografije Vučića, Nikolića i Dačića i huškačke izjave iz devedesetih…, i postaje zorno kako je laž doista srpski državni interes, a njih trojica “šaka jada”.
Ako se počne govoriti o činjenicama, onda vidimo da Hrvatskoj soli pamet depilirani četnik Vučić i Nikolić, Šešeljev licencirani četnički vojvoda koji se te zločinačke ideologije nikada nije odrekao, kao i Dačić, zvan “mali Sloba”, koji bi, nakon svega što je učinio, podigao spomenik Miloševiću.
Šaka jada! Pritom, popuštajući Srbiji u procesu eurointegracija, EU, prije svega Merkel, čini isti onaj grijeh iz devedesetih. kada su više držali do Miloševića i pustili ga da luduje, nego do Hrvatske kojoj je Milošević držao nož pod grkljanom.
Smokvin list za kokardu
Takvim držanjem i “grijehom propusta” Europa bijaše suučesnica u zločinu nekoć, a danas isto ponavlja zatvarajući oči da problem normalizacije odnosa nije Zagreb, nego Beograd, da nije problem Milanović, nego ona tri depilirana četnika u Srbiji.
Oni iz visine europskog rasizma prema Balkancima ne shvaćaju da, tražeći od Hrvatske rad na normalizaciji odnosa, depilirani četnici s druge strane to ne žele, da je Srbija i njezina politika ista kao i devedesetih, samo su se okolnosti promijenile pa su haubice zamijenili propagandom laži i izvrtanja teza i činjenica.
Srbija nije prošla katarzu, a Miloševića su izručili Haagu ne zato što su ga smatrali zločincem, nego zato što u zločinu stvaranja velike Srbije nije uspio. Na takvu Europu čovjek se, kao i devedesetih, može samo ispovraćati, da budem “rječit” kao Milanović.
Ako ne vjeruju Hrvatima koji ih upozoravaju na takvu Srbiju koja nije prošla katarzu, neka ozbiljno uzmu u obzir ono što je rekao novi predsjednik SANU-a, neurolog Vladimir Kostić: “Memorandum SANU je konstruirani grijeh”, pitajući se zašto isti nije redigiran do danas budući da je proizveo “brutalizam”. Zato što je i dalje kanonski spis velikosrpstva i njegovih laži koji i danas inspirira politiku “šake jada” – Vučića, Dačića i Nikolića.
Zato, gledajući ponašanje EU-a u pristupu srpskih eurointegracija, politiku koja kao i devedesetih zatvara oči pred (neo)četničkom stvarnošću, Hrvatska, ako želi sačuvati dostojanstvo i odgovornost prema povijesnim činjenicama, unatoč staroj kurvetini Europi, kako ju je nazvao Stanko Lasić, takvoj Srbiji treba zatvoriti vrata EU-a dok ne doživi katarzu i suoči se sa svojom zločinačkom prošlošću.
Relativizirati Ovčaru, Škabrnju ili Srebrenicu, a stremiti tome da se bude dio europske obitelji, suprotno je srži same ideje EU-a, a Merkelica i društvo ako žele u tome sudjelovati, onda je bolje da se EU raspadne nego da nevine kosti na Ovčari i Srebrenici gledaju svoje umivene krvnike kako mašu plavom zastavom s 12 zvijezda kao smokvinim listom za kokardu s koje se još cijedi nevina krv.
Život etnobiznismena
Sudjelovanje Milorada Pupovca na “danu žalosti” zajedno s Vučićem u povodu “genocidne” akcije “Oluja” potvrdilo je i riječi bivšeg predsjednika Josipovića da ovaj etnobiznismen živi od održavanja tenzija niskog intenziteta. Sada je prešao na one visokog intenziteta.
“Oluja”, koja je spriječila novu Srebrenicu, koja je spasila BiH, svrgnula Miloševića, “Oluja” o kojoj su laži o protjerivanju srpskog stanovništva demaskirane, među inim, tijekom procesa Gotovini u Haagu, kao i laži o broju žrtava (stari srpski zanat, uz asistenciju Puhovskog i HHO-a), ta “Oluja”, gdje je poražena politika Vučićeva, Nikolićeva i Dačićeva mentora, Pupovcu je “dan žalosti”.
Pupovcu je problem što je Milanović Srbiju nazvao “šakom jada” pa reagira žestoko, no njegova osuda Milanovićeve uvrede, koju ne odobravam, bila bi prihvatljiva da nema dvostruke kriterije: zašto Pupovac nije bio isto tako rezolutan kada je Milanović hrvatsku predsjednicu nazvao šakom jada? Vrijeđajući instituciju predsjednice RH, vrijeđa se i sve građane RH.
Hipotetski, da su kojim slučajem Klemm i društvo pitali “nadahnutog” Milanovića što misli o Pupovcu, ovakav Zoki bi moguće odgovorio: To je petokolonaš tri šake jada koja tamo vlada!
Šou ide dalje…/HMS/