Published On: Mon, Dec 23rd, 2013

Treba li Glavaš SDP-u?

Branimira Glavaša ne voli SDP-ovo biračko tijelo, a birači njegovog HDSSB-a ne vole stranke bez slova ‘H’ u imenu, pa bi svjetonazorske razlike u ovom slučaju trebale biti dublje od najdubljeg ponora. Stoga se, kada SDP zatreba glasove Glavaševih sljedbenika, postavlja pitanje – treba li SDP-u uopće suradnja s takvim društvom?

Ustavne su se promjene ove vruće zime baš zakomplicirale! Prvo se država podijelila na lijeve i desne, čak i tamo gdje ti nazivi ne bi trebali ništa značiti, SDP je potom prikupio dvotrećinsku saborsku većinu uz pomoć nacionalno orijentiranog HDSSB-a. Nakon toga je stvar zapela jer su se glavaševci predomislili i SDP sada traži druge zastupnike potrebne za promjenu Ustava. Mediji su, nakon HDSSB-ovog obrata, počeli podučavati SDP da mu nije niti trebalo petljati se s osobom Glavaševog profila; takva mi razmišljanja zapravo gode, no nisam siguran da pogađaju srž problema.

Stvar je jasnija ako se ovo pitanje razdvoji na pravne, političke i moralne dvojbe. Što se prava tiče, mislim da je stvar jasna. Glavaševa osuda za ratni zločin i boravak u zatvoru ne sprječavaju HDSSB da ga smatra autoritetom. Poštivanje i slušanje zatvorenika nije zločin, pa čak ni prekršaj, bez obzira za što je netko osuđen. Ako ova stranka podrži promjene Ustava to je, iz pravne perspektive, sasvim isto kao da je promjene podržala umirovljenička, kršćanska ili radnička stranka.

Politički je pak presudno ima li SDP od dogovora s desnicom više štete ili koristi. Kada bi Milanovićev pakt sa slavonskim nacional-regionalistima ipak uspio (trgovinom se možda može izboriti još jedan obrat), bilo bi više koristi nego štete po vladajuće, a HDSSB bi dobio neke regionalističke bodove i time možda nadoknadio gubitke na vjersko-hrvatskom planu. Uostalom, nakon svojih prvih nacionalnih izbora (na kojima ga je Sanader potukao), Milanović je, izgleda, uz pomoć HDSSB-a htio skrpati kakvu-takvu saborsku većinu, a nije tajna da su u Slavoniji SDP-ovi partneri iz HNS-a godinama odlično surađivali s glavaševcima. No, nisu ovo jedini slučajevi čudnih paktova. Primjerice, na zadnjim su lokalnim izborima u Osijeku HNS i SDP jako dobro surađivali s Antom Đapićem, okupivši se oko Ivice Vrkića koji ni sam ne zna u kojim je sve strankama bio, pa ni suradnja sa Vladimirom Šišljagićem ne bi valjda nanijela pretjeranu političku štetu SDP-u. Dugoročno bi, doduše, ovakve suradnje mogle pojačati tjeskobu lijevih i desnih birača pred prizorom svojih predstavnika u zagrljaju sa zagovornicima suprotstavljenih nazora, a klima razočarenja velikim strankama, znamo, pogoduje širenju ekstremizma. No, hrvatske stranke ne misle previše na duge staze.

Ovo što govorim nije optimistično, no Glavaš i ostali radikali legitimni su politički igrači (pri tom ne želim reći da su svi radikalni desničari isti kao Glavaš), a legitimnost im nisu dali samo birači, nego i ljevica. Uz navedene primjere, dobro je imati na umu Bandićev staž u SDP-u (i brojne nezavisne ljevičare čiju je podršku uspio kupiti), a i Kerum je imao razloga za zadovoljstvo splitskim SDP-om. Ako Račanova vlada svojedobno možda i nije imala izbora u suradnji s desničarima kao što je Tomislav Merčep, Milanović bi danas, duboko u 21. stoljeću, barem u tome morao imati izbora. Ako takvog izbora nema, to je zato što se SDP sam doveo pred zid. Ne nađe li zamjenske glasove za promjene Ustava, i time potisne uspomenu na poniženje od strane Branimira Glavaša, najveću će štetu stoga SDP učiniti vlastitoj uvjerljivosti, a kazna bi mogla doći već na prvim slijedećim izborima. Tu bi se možda SDP-ovci mogli malo zamisliti.

I, napokon, ostaje nam moralno pitanje, a iz ove je perspektive jako bitno za što je Branimir Glavaš osuđen – s ratnim se zločinima nije šaliti. Treba li, dakle, SDP-u petljanje s njegovom strankom? Rekao bih da ne treba. Prelazi li takvim sporazumima na Kukuriku koaliciju dio mrlja prošlosti, recimo postupaka lokalnih vlasti prema Srbima u Osijeku? Ja bih rekao da je odgovor potvrdan, da je šteta za moralni profil SDP-a teško nadoknadiva, no ne znam je li moralna perspektiva ikome danas presudna. Bio osuđenik ili svetac – političar je dobar ako može biti koristan. Takvi principi čine Branimira Glavaša poželjnim partnerom SDP-u (osim kada ih taj uznik odbije), a zbog istih se principa nitko ne treba čuditi kada se, primjerice, na proslavi izborne pobjede Kukuriku koalicije pojavi Josip Manolić, niti se treba čuditi što se vrh države poslušno pokupio kada su mu u Vukovaru metodama direktne demokracije nedavno zapriječili kretanje. Predsjednik i premijer kao da ne vjeruju da su uistinu bolji od onih koji prijete nasiljem, jer da vjeruju, možda bi ih bilo teže potjerati iz Vukovara (pametniji dio delegacije je, uostalom, bez ikakvih posljedica nakon blokade išao na Ovčaru). Strah predsjednika i premijera od vukovarske blokade možda nije bio samo strah od protivnika, nego i strah od vlastite nečiste savjesti. A Branimir Glavaš slika je i prilika te savjesti.