Osebujna i nesvakidašnja priča zločinca pod imenom Jackie Banny Arklöv, rođenog od majke crnkinje i oca bijelca, počinje u Liberiji 1973. godine. Međutim, već s tri godine usvojen je od bračnog para u Švedskoj.
U tinejdžerskim danima razvio je veliki interes za ideje nacizma i Drugi svjetski rat. Ni činjenica da prema nacističkoj teoriji zbog porijekla s majčine strane pripada nižoj rasi, nije ga spriječila da u konačnici postane ubijeđeni nacista.
S obzirom da je odrastao u švedskom gradiću u kojem je bio jedino usvojeno i jedino crno dijete, vjeruje se da je ova činjenica uveliko utjecala na njegovo usvajanje nacističkih ideja kao pokušaja dokazivanja vlastitog identiteta te razvoj kriminalne ličnosti.
Kao sada već ubijeđeni nacist, Arklov je proučavao ustaški pokret te bio fasciniran njegovom krvoločnošću koja je uveliko nadilazila i njihove nacisitčke mentore. Da „živi svoje snove“ Arklov je dobio priliku po izbijanju rata u BiH, kada se kao strani plaćenik priključuje HVO-u, konkretnije Postrojbi za posebne namjene Ludvig Pavlović sa sjedištem u Čapljini. Jedinica je nosila ime po jedinom na smrt neosuđenom članu Bugojanske grupe Ludvigu Pavloviću, koji je 1991. poginuo na ratištu u Hrvatskoj piše Bosna. No Pavlović je poginuo početkom rata u Studenim vrilima kraj Posušja pod nerazjašnjenim okolnostima.
Tijekom ratovanja u ovoj jedinici Arklov će se posebno istaći po brutalnosti i zločinima prema civilnom stanovništvu. O njegovom djetinjstvu i ratnom putu švedski novinar Magnus Sandelin napisao je knjigu “Crni nacist” (“Den Svarte Nazisten”). Jedne prilike je usvojiteljima u Švedskoj s ratišta poslao paket u kojem se nalazila kapa ubijenog pripadnika Armije BiH. Njegova majka je izjavila da je tim činom bila zgrožena.
Dok je rat još uvijek trajao Arklov se na kratko vrijeme vratio u Švedsku. Međutim, mogućnosti povratka u stari život više nije bilo. Rat je kod Jackieja stvorio duboke psihičke traume zbog kojih je imao stravične noćne more te nije bio u stanju uklopiti se u mirni svakodnevni švedski život. Ubrzo se ponovo vraća u HVO te nastavlja život kao „pas rata“.
Još 1995. Arklov je uhićen u Mostaru zbog ratnih zločina. Sud u Mostaru Arklova je osudio za ratni zločin na 15 godina zatvora, a vrhovni sud u Sarajevu tu je kaznu smanjio na osam godina uzimajući u obzir njegovu mladost. Zločini su bili teški i uključivali su između ostalog i mučenje trudnih bošnjačkih zatvorenica u koncentracionim logorima Dretelj i Heliodrom te teška premlaćivanja muških zatvorenika, koja je naročito volio obavljati kaišem njemačke SS jedinice iz Drugog svjetskog rata.
U zatvoru u Zenici proveo je tek oko godinu dana, nakon čega je poslan u Švedsku u razmjeni zatvorenika koju je organizirao Crveni križ.
U Švedskoj mu je suđenje ponovljeno gdje je oslobođen krivice zbog „nedostatka dokaza“.
Ubojstvo dva švedska policajca
Dok je bio u pritvoru Arklov se počeo dopisivati s drugim švedskim neonacistom, Tonyem Olssonom, koji je osnovao novu neonacijsku organizaciju i impresioniran ratnim iskustvom Arklova, htio da ga ima u svojim redovima. Nakon puštanja na slobodu Arklov se pridružio Nacionalističkoj republikanskoj vojsci, kako je ta družina sebe zvala, te su započeli turneju pljački banaka diljem Švedske. Godine 1999. nakon jedne od pljački, dvojica policajca su sa svojim službenim automobilom krenula u automobilsku potjeru za Arklovom, Olssonom i njihovim trećim partnerom koji je sudjelovao u pljački. Policajci su im u jednom trenutku uspjeli prepriječiti put, nakon čega je uslijedila razmjena vatre. Epilog: ubistvo oba policajca, te ranjavanje trećeg pljačkaša koji je bio s Arklovom i Olssonom.
Suđenje i priznanje ratnih zločina
Na suđenju je Arklov negirao da je on bio taj koji je ubio ijednog od dvojice policajaca. Ipak, s obzirom da sud nije bio u mogućnosti da dokaže koji od njih trojice je u konačnici ispalio kobne metke, sva trojica su osuđena na doživotne kazne zatvore.
Naknadno, kada je već počeo izdžavati kaznu, Arklov je priznao da je ubio policajce. Međutim, nije se zadržao samo na tome, nego je „otvorio dušu“ i o ratnim zločinima koje je počinio u BiH. Priznavši krivicu, Arklov je 2006. osuđen za bespravno zatvaranje, pljačku, mučenje i zlostavljanje 11 bošnjačkih logoraša, kojima je morao platiti novčanu odštetu od približno 50.000 eura.
Tijekom služenja zatvorske kazne odrekao se nacističkih ideja i počeo se baviti slikanjem. Njegov adokat Per Durling izjavio je da se Jackie želi suočiti sa svojom prošlošću. “Možda zvuči paradoksalno, ali on misli da je dobro što će to napokon početi i moći će to ostaviti iza sebe”, rekao je Durling za švedski radio prilikom priznanja krivice. “On želi da sve to završi. On je sada novi čovjek”.
Godine 2010. Arklov je predao zahtjev da mu se doživotna kazna preinači, ali je odbijen.
Priču o ovom psu rata, koji je rat u BIH shvatio kao prostor za zabavu i mučenje ljudi Slobodna Bosna završava ovim pasusom teksta:
“I dok se zbog nekoliko stotina mudžahedina koji su ratovali u njenim redovima pokušava bacati krimen na kompletnu Armiju BiH, nastojeći i njenu borbu za cjelovitu BiH kriminalizirati podmećući joj skrivene ciljeve internacionalne borbe za islamsku državu u Evropi, dotle ostaje prosta činjenica da su psi rata iz čitavog svijeta ratovali na sve tri strane tokom rata u BiH. Vojsku su birali ovisno od motiva koji su ih vodili. Nekom je motiv bila borba za islam i muslimansku braću, neki su bili vođeni pravoslavnim vjerskim fanatizmom, a neki su, kao što vidimo, bili i crnci nacisti koji su sanjali obnovu ustaške države.”
Nije sporno da su psi rata pohodili sve tri vojske u BIH, no nije poznato da su se unutar HVO-a ili VRS-a nalazile stotine dobrovoljaca, koje bi potčinjavale lokalno stanovništvo svom načinu življenja, koje bi nabijale komplekse lokalnim borcima da nisu dovoljno vrijedni, niti je poznat toliki opseg zločina u HVO-u ili VRS-u koji su radili nekakvi kršćanski fundamentalisti. Nije bilo postrojbe stranih vojnika pod direktnim zapovjedništvom Bobana ili Karadžića, niti su takvi sjekli glave BH građanima.
Štoviše Arklov je osuđen, koliko je mudžahedina u BIH uopće osuđeno za 444 obredna klanja i tko uopće zna koliko civila? Nedavno je lider SDA zahvalio u Iranu tom narodu na svim šehidima koji su pali za BIH, no koliki broj među njima su ratni zločinci? I smije li se to uopće pitati?
Radikalni Islam koji je ostao iza FK El Mudžahidin, nešto je što i danas postoji u BIH. I što se navodno širi. Koja vjera u BIH je ostala nakon što ju je pohodio ovaj pas rata? Arklov?
U tekstu je također preskočeno da je Arklov primarno i prvotno bio član HOS-a proustaške hrvatskobošnjačke postrojbe koja je prva upravljala Dreteljem. Kako se o tome Dretelju ne smije javno ni danas govoriti, budući da su u njemu ubijani civli srpske nacionalnosti, evo i mi, u ime patriotizma, preskačemo. I u ime karijere Borisa Dežulovića. Koji o toj BH Lori neće ni slova. Neće i gotovs.