Skiti (ruski: Σκύθες, Σκύθοι) su nomadski narodi i plemena iranskog porijekla koji u 8. i 7. vijeku p. n. e. migrirali iz centralne Azije na područje čiji je centar bila današnja Ukrajina. Na tom su području osnovali tzv. Skitsko kraljevstvo (Skitija) koje se prostiralo od Dunava na zapadu pa do granica Kine na istoku. Vladavina ovog naroda održala se negdje do 2. vijeka p. n. e. Bili su veoma vješti nomadski jahači, a kako nisu imali svoje vlastito pismo većinu podataka o njima potječe od drugih naroda. Najviše podataka o Skitima nalazimo u djelima grčkih pisaca a pogotovo u Herodotovom djelu Historija koje potiče iz 5. vijeka p. n. e. Poznavali su stremen i laso a kao i Sarmati pili su uzavrelo kobilje mlijeko, “kumys“. Grci koji su ih nazivali barbarima trgovali su sa njima u 7. vijeku p. n. e. prodajući im vino i drugu robu. Poznato je da su u istom vijeku upali na područje gornje Mezopotamije i u Siriju i u 4. vijeku na Balkan te da su ratovali i sa Perzijancima. Uništio ih je Aleksandar Veliki 325. godine p. n. e., na svom pohodu ka Indiji. U periodu poslije toga protjerani su i s Balkana. Na području današnje Rusije su ih u 2. ili 1. vijeku p. n. e. zamijenili Sarmati.
Herodot u svom djelu Historija daje opis ovog naroda i naziva ih Skolotoi. U istom djelu Herodot spominje da su ih tim imenom nazivali i drevni Perzijanci pa je vjerovatno grčki naziv za Skite Skythēs izveden iz istog imena, ili Skuδa– (gdje Herod nepoznati glas [ð] mijenja s Λ; dok -toi predstavlja istočnoiransku množinu nastavka -ta). Ova riječ u izvornom značenju je označavala “strijelca”, a izvedena je od indoevropskog korijena skeud- u značenju “bacati, pucati”.
Sogdijanci su svoje ime – Swγδ, najvjerovatnije izveli iz istog korijena (*Skuδa > *Suγuδa s anaptičkim glasnikom). Ime postoji i u asirskom jeziku u obliku Aškuzai ili Iškuzai (“Skit”). Što je možda bio izvor biblijskom hebrejskom nazivu Aškenaz (izvorno *אשכוז ’škuz se pogrešno čita kao אשכנז ’šknz), što je bio kasniji židovski naziv za germanska područja srednje Evrope i skupni naziv za židove koji su živjeli na tim područjima – Aškenazi (“Nijemci“) koji su sebe tada nazivali Teutoncima ili Vendelima.
Od 5. do 3. vijeka p. n. e. Skiti su kao narod prosperirali. Za vrijeme Herodota Skiti su već naseljavali područja od današnje Rumunije i Bugarske preko stepa Ukrajine do bazana rijeke Don. Rijeka Don, tada poznata pod nazivom Tanaïs, je služio kao glavni trgovački put te su Skiti ojačali zahvaljujući kontroli trgovine robljem koja se odvijala od sjevera Grčke preko crnomorskih luka Olbia, Chersonesos, Cimmerian Bosporus, and Gorgippia. Također je porasla proizvodnja pšenice i kukuruza, kao i napredak u proizvodnji sira i uzgoju ovaca.
Grčki historičar Strabon izvještava da je kralj Ateas pod svojom vlašću ujedinio skitska plemena koja su živjela na području između rijeke Dunav i močvare koja se nalazila pri ušću rijeke Don u Azovsko more. Širenje njegovog uticaja prema zapadu ga je dovelo u sukob s makedonskim vladarom Filipom II Makedonskim koji je izveo vojnu akciju protiv Skita 339. godine p. n. e. Ateas je poginuo u toj bici, a njegovo carstvo se poslije toga raspada. U periodu nakon tog poraza, Kelti su potisnuli Skite s Balkana. 329. godine p. n. e. Aleksandar Veliki je u bici kod Jaxartesa porazio Skite, nakon čega su Skiti priznali vrhovnu vlast Makedonaca. Za vrijeme historičara Strabona (prvo desetljeće nove ere), Krimski Skiti su osnovali novo carstvo koje se prostiralo donjeg toka rijeke Dnjepar do poluostrva Krim. Kraljevi Skilurus i Palakus su vodili ratove s Mitridatom Velikim za kontrolu Krimskog primorja. Njihov glavni grad, Neapolis se nalazio u blizini današnjeg Simferopola kojeg su Goti uništili polovinom 3. vijeka.
Arheološki nalazi vezani za narod Skite se uglavnom odnose na pronađene Kurganske grobnice, kao i pronađene predmete napravljene od zlata, svile kao i ostaci dijelova životinja pa čak i pronalazaka sumnjivih ljudskih žrtava. [1][2]
Pojedine grobnice pronađene na području Arzhan i Tuva datiraju iz 9. i 8. vijeka p. n. e.
Prema arheolozima mogu se razlikovati tri arheološka razdoblja drevnih skita:
- prvo razdoblje – period prije Skita i period samog početka prebivanja Skita na tom području (period između 9. i polovine 7. vijeka p. n. e.)
- drugo razdoblje – rana epoha Skita (od 7. do 6. vijeka p. n. e.)
- treće razdoblje – klasična epoha Skita (od 5. do 4. vijeka p. n. e.)
Arheološka nalazišta u Pazyryku na rijeci Bolshoy Ulagan otkrivaju skitske grobove iz 5. vijeka p. n. e. a pronađeni su pod naslagama leda, gdje se organski material sačuvao u vrlo dobrom stanju. Pazyryk se nalazi u suhoj dolini u Kazahstanu, a sastoji se od 5 velikih i devet malih grobnih humaka koji datiraju iz vremenu između 5. i 3. vijeka p. n. e. Oni su najvažniji izvor podataka o Skitima prije njihove migracije u zapadnu Aziju i Evropu. Arheološka nalazišta kod Pazyryka daju najveći broj gotovo u potpunosti očuvanih odjevnih predmeta Skita. Na pojedinim arheološkim područjima Ukrajine, Rusije i Kazahstana postoje vizuelni prikazi tih odjevnih predmeta. Također kod Pazaryka je pronađen i najstariji pleteni ćilim, pronađen u smrznutom skitskoj grobnici na planinama Altaj, a procjenjuje se da datira iz 5. vijeka p. n. e. Ovaj narod razvio je kulturu sa umjetnošću koja je poznata kao “stepska umjetnost”, a poznavali su i jedan običaj za koje mnogi misle da je bio raširen tek kod američkih Indijanaca, to je skalpiranje. Skiti su bili prvi narod kod kojih je uočen ovaj surovi ratnički običaj, a još ga je prije 2500 godina opisao grčki historičar Herodot. Potvrdu o običaju skalpiranja raširenu među Skitima potvrdili su i arheolozi koji su pronašli prve čvrste dokaze. Iskopane su četiri muške lobanje na kojima su ostali tragovi operacije skalpiranja i koje se danas nalaze u ruskim muzejima. Tri od ove lobanje porijeklom su sa skitskog groblja, a četvrta iz skitskog kraljevskog groba, na mumificiranom tijelu, a oba se mjesta nalaze u južnom Sibiru.
Ono što se zna o Skitima ostavio nam je Herodot, ili je ostalo zakopano u skitskim grobovima, veoma dobro očuvanim. Pronađena su drvena kola, razni predmeti od kože i drveta, konjska oprema, krzno, tekstil, ćilimi i sl. Skiti su razvili svoju vlastitu umjetnost. Imali su i zlata, a neki zlatni i bronzani predmeti pronađeni su i u području Kostromskaye u južnom Sibiru i porijeklom su iz grčkih gradova na crnomorskoj obali ili su ih radili grčki umjetnici koji su živjeli u Skitiji. Skit je jahač, naoružan lukom i strijelom, vrstan ratnik koji poznaje gerilsku taktiku i koji će u skalpirati svog pobijeđenog neprijatelja. I Grci i Perzijanci Skitima su se znali služiti kao unajmljenom konjicom, u to vrijeme najboljih jahača svijeta. Skitska plemena napadaju na istočnu i jugoistočnu Evropu u 4. vijeka p. n. e, a njihovi grobovi pronađeni su od sjeverne Njemačke do Balkana.
Kultura[uredi | uredi izvor]
Kontakti koji su Skiti ostvarivali s umjetnicima iz grčkih kolonija duž sjeverne obale Crnog mora rezultiralo je poznatim skitskim zlatnim ukrasima koji su među najglamuroznijim artefaktima u mnogim svjetskim muzejima.
Religija koja je bila rasprostranjena kod Skita je jedna vrsta predzoroastrijske religije i razlikovala se u odnosu na iranski zoroastrizam.[3] Prema Herodotu, Skiti su obožavali panteon od sedam bogova i božica. On spominje osam božanstava i daje imena šest od njih koje su Skiti obožavali kako slijedi:
- Tabiti
- Papaios
- Api
- Oitosyros
- Argimpasa
- Thagimasidas.
Osim navedenih božanstava Herodot dodaje još i Herakla i Aresa kao bogove rata. Upotreba kanabisa zbog izazvanja transa i proricanje vrača je obilježje skitskog tradicionalnog sistema vjerovanja.[3]
- ^ Hughes, Dennis. (1991) Human Sacrifice in Ancient Greece. Routledge pp. 10, 64-65, 118.
- ^ Baldick, Julian. (2000) Animals and Shaman: Ancient Religions of Central Asia. I.B. Tauris. pp.35–36.
- ^ Vrati se na:a b J.Harmatta: “Scythians” in UNESCO Collection of History of Humanity – Volume III: From the Seventh Century BC to the Seventh Century AD. Routledge/UNESCO. 1996. pg 182
wpDiscuz
