Published On: Pon, svi 17th, 2021

VLADIKA GRIGORIJE: Tragedija nastupa kad mali tiranin postane veliki

Šta je za mene drugi čovek? Moj uzlet u visine i pad u bezdan, u zavisnosti od toga kako se ja postavim prema njemu, pa makar to bio i moj neprijatelj. Bez drugoga nema radosti, ali on može da postane i pakao kada potcjenimo njegovu važnost, kada pomislimo da smo najvažniji sami sebi i da je bitno samo da ispunimo svoje prohtjeve i ciljeve, bez obzira na druge ljude i njihovu dobrobit, naveo je vladika Grigorije u autorskom tekstu za NIN, a koji prenosimo u celosti.

 

Ovi praznični dani, u kojima nas obasjava svjetlost Kristovog uskrsenja, svaki put nas iznova podsjete na činjenicu koliko je drugi važan za nas, to jest koliko je bitna naša zajednica i odnos postojanja s drugim ljudima.

I sami praznici, bilo da ih obilježavamo i proslavljamo kao vjernici ili samo kako bismo poštovali tradiciju i običaje, svoju punoću dobivaju tek u zajednici s drugima. Naime, ako ih silom prilika dočekujemo sami – osjećaj praznine i samoće biće toliko snažan i sveprožimajući da nikakav sjaj, bogatstvo ili luksuz u takvim trenucima neće moći da nadomjeste odsustvo onih kojih nema, a mi bismo željeli da budu tu, pored nas.

Ovo je svakako samo jedan primer, ali sasvim dovoljan da se prisjetimo istine koliko je za nas važan drugi, uz kojeg se radost umnožava, a teret tuge postaje lakši i podnošljiviji. Upravo stoga bismo iskustvo života koji isključuje drugoga mogli usporediti s boravkom u mračnoj, hladnoj i pustoj pećini, u kojoj ne čujemo ništa sem praznog odjeka vlastitog glasa, koji samo poveća naš strah i svest o odsustvu drugog ljudskog bića.

Bez drugoga, kako vidimo, nema radosti susreta i punoće života, ali drugi isto tako može da postane/bude moj pakao. Kada i zašto drugi postaje moj pakao? Odgovor je jednostavan – onda kada potcjenimo ulogu ili važnost drugog čovjeka u našem životu. Onda kada pomislimo, pa u skladu s tim i delamo, da smo najvažniji sami sebi i da je bitno samo to da je nama dobro i udobno u koži u kojoj smo i u svetu u kojem živimo, te da je važno jedino to da ispunimo svoje prohtjeve i ciljeve, bez obzira na druge ljude i njihovu dobrobit.

Imajući sve prethodno na umu, možemo zaključiti, između ostalog, da suprotnost samoljubivom življenju jeste postojanje i briga za druge/bližnje, što je – paradoksalno najdublji oblik brige za sebe, budući da nikoga ne smijemo omalovažavati kako bi i nama ili nekom našem bilo dobro.

Hristos je, primera radi, svoj zemaljski život započeo i završio radi drugih. Sve u svemu, mi ne postojimo ako nismo u odnosu s drugim ljudima i ma što činili – to činjenje uzročno-posljedično utiče na sve oko nas, a time i na nas same. Istina je zapravo da nas nikada samougađanje i podilaženje vlastitom egu neće učiniti sretnim kao što će to učiniti ljubav, pažnja i briga drugog bića za nas, ali i nas za njega.

 

Jednom prilikom razgovarao sam s čovjekom koji je proveo život u pohlepi i u stjecanju bogatstva na nepravedan način. Međutim, ono što mi je ispričao na kraju svoje iznenadne ispoviesti bilo je najstrašnije – tvrdio je, naime, da mu njegova rođena deca apsolutno ništa ne znače, čak da su mu dosadna.

Bilo je očigledno da su pohlepa i samoživost učinile da on, zaboravivši na sve i gazeći druge, izgubi i sam sebe i svoje bližnje, koji su mu postali neka vrsta pakla. Nekoliko mjeseci nakon tog našeg razgovora pročitao sam u novinama da je ubijen. Sjećam se da sam se tada s jezom opomenuo sledećih Hristovih riječi: „Ne bojte se onih koji mogu ubiti tijelo, a dušu ne mogu ubiti; nego se više bojte onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu“ (Mt. 10,28).

Vjerojatno je u naše doba najdublje i najoriginalnije o supostojanju s drugim promišljao Emanuel Levinas, koji brigu za drugoga smatra osnovnim znakom naše ljudskosti. Levinas, filozof utemeljen na Bibliji, ali sa iskustvom preživljenog nacističkog logora, u svom promišljanju o datoj temi naglašava da supostojati znači, u stvari, postati dobrovoljni „talac“ drugog ljudskog bića. To, po Levinasovom mišljenju, podrazumijeva konstantni odnos odgovornosti prema drugome. Možda stoga oni koji neće da brinu o drugome nekako po inerciji prelaze iz pozicije taoca u poziciju „tlačitelja“ i „robovlasnika“, koji odbacuje svoju odgovornost za drugog čovjeka.

Zametak takvog ponašanja možemo primjetiti već u dječijem uzrastu. Tako uvijek postoje oni koji još u ranom dobu rado i s uživanjem maltretiraju slabijeg i nemoćnijeg od sebe. I već tada se mogu prepoznati budući tirani. No, tada još ima nade za preobražaj, ali istinska tragedija će nastupiti ako se taj mali tiranin razvije u još opasnijeg kad postane zreo čovjek.

Tirane oko sebe i u sebi lako ćemo prepoznati – oni se bave potiranjem i negiranjem drugog bića, a potiranje drugih jeste isto što i potiranje ljudskosti, što podrazumijeva razbijanje, odnosno dezintegraciju naše ličnosti. Zato vjerujem da su od fizičke smrti daleko teže one smrti koje nastaju kada jedno biće odbaci drugo. Iz prostog razloga što ćemo odbacivanjem ili potiranjem unesrećiti drugog čovjeka (a sve što je izgrađeno na temelju tuđe nesreće kada-tad će stati naš kamen spoticanja i naš krst), kojeg ćemo, uz to, nebrigom učiniti našim neprijateljem.

Ovdje se, međutim, nameće i jedno drugo pitanje. Kako se suprotstaviti tiranstvu? Možda je tim povodom umjesno sjetiti se Platona, koji na jednom mjestu piše da ono što izaziva strah kod ljudi nije smrt, nego misao da nismo bili pravedni. A već pomenuti Levinas govori o tome da vrhunska odgovornost vodi do stavljanja sebe na mesto drugog, pa čak sve do „primanja konačnog dara umiranja za drugog“.

Čovjek, dakle, ako želi da postane ličnost, treba da izgradi odnos supostojanja i odgovornosti za druge. A to je jedino moguće ako se, poput Hrista, opredjeli za put samo(po)žrtvovanja, to jest žrtvene ljubavi. Njegovo stradanje na krstu završava se trijumfom ne samo nad njegovim tiranima nego nad tiranstvom uopće. On time uvodi novi princip u ovaj svet, u kojem nije više uzvišeno žrtvovati druge nego sebe radi drugih. Samo je iz jedne takve žrtve moglo proizaći nepisano, ali zlatno pravilo po kojem je ljubav služenje drugome, a ne omalovažavanje i uspostavljanje kontrole nad njim.

Što je onda, na koncu, za mene drugi čovjek? On je moj raj i moj pakao, moj uzlet u visine i pad u bezdan, u zavisnosti od toga kako se ja postavim prema njemu, pa makar to bio i moj neprijatelj.

https://www.facebook.com/PreokretPortal/posts/326958685454388

Izvor: Nova.rs
Foto: Printscreen YouTube / ЕПАРХИЈА ДИСЕЛДОРФСКА И НЕМАЧКА