Miro Barešić, terorist ili borac za slobodu? Iako je od njegove pogibije prošlo 25 godina, činjenica je da njegov lik i djelo i danas prate kontroverzije. I ovih dana, kada mu se pred rodnom kućom u Dragama priprema otkrivanje spomenika, u Hrvatskoj ima onih koji smatraju da je ubojstvo Vladimira Rolovića, jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj, bio naprosto teroristički čin, zbog kojega je, uostalom, tada u Švedskoj i osuđen na kaznu doživotnog zatvora, piše Slobodna Dalmacija.
No, isto je tako činjenica da se, nakon što je svoju kaznu odslužio, pokojni Barešić već na početku rata stavio na raspolaganje svojoj domovini i da je kao borac za slobodu i hrvatski vojnik – posmrtno promaknut u čin pukovnika – poginuo u Miranjama Donjim 31. srpnja 1991. godine. Pod isto tako, do danas nerazjašnjenim ili – da ostanemo u ritmu priče – kontroverznim okolnostima.
On i njegovih 14 suboraca upali su u zasjedu srpskih “specijalaca” u kojoj su ubijen Miro i još tri njegova suborca – Zdeslav Turić,Frane Bokanović i Mile Pandžić. Na njih danas podsjećaju četiri uspravna mramorna stupa koja stoje iza Barešićeve brončane statue. I to je ono što je činjenica.
Ono što se do danas pouzdano ne zna je jesu li ih srpski specijalci dočekali i ubili u unaprijed spremljenoj zasjedi, klopci u koju su namamljeni, ili su čak ubijeni s leđa, s – nominalno – hrvatske strane, u operaciji koja nosi potpis obavještajno-udbaških krugova, koji su tih dana, užežin rata i agresije koja se nadvijala nad Hrvatskom počeli masovno preokretati kabanice?
Otmica pošla po zlu
Svih tih kontroverzija oko Mira svjestan je, veli nam, i naš sugovornik Ante Barešić, inicijator podizanja spomenika svom slavnom rođaku:
– Mirov otac Jure i moj dida Mijo rođena su braća. Ja sam osam godina mlađi od Mira, koji je bio 1950. godište, i moje je duboku uvjerenje da Miro nikada nije bio ni terorist, a ni ustaša, što nije mogao biti ni po datumu rođenja, a nije bio ni po čemu drugom! Ali bio je hrvatski nacionalist i borac za slobodu hrvatske države. I ko misli drugačije, ne govori istinu – veli nam Ante, koji ponavlja tezu kako Miro Barešić nije imao namjeru ubiti jugoslavenskog ambasadora Rolovića, već ga oteti i zamijeniti za Hrvate, političke zatvorenike koji su ležali u jugoslavenskim zatvorima.
No, otmica je pošla po zlu, Rolović se mašio za pištolj, a Miro je bio brži.
– Da mu je bila namjera da ga ubije, ubio bi ga na drugom mjestu gdje se ne bi nikad znalo tko je to napravio – veli Ante, dodajući kako je Miro odslužio svoju kaznu do kraja i svoj grijeh ubojstva teško platio.
A plaća ga dijelom i danas, jer ni danas nema političke volje da se rasvijetle okolnosti pod kojima je poginuo.
– Da se to htjelo napraviti, to bi se davno napravilo, kao što sam i ja pokrenuo inicijativu da mu se napravi ovaj spomenik. Podržali su me mnogi, u Dragama i okolo, rodbina, prijatelji i suborci. Mi smo na sebe preuzeli financiranje izrade brončane statue, u vrijednosti od oko 20 tisuća eura.
Uključila se i općina Pakoštane koja je osigurala zemljište te potrebne papire, a riješila je i dobar dio troškova uređenja oko spomenika – kazao nam je Ante Barešić, dodajući kako ništa nije rađeno “na divlje” i bez dozvola.
Građevinska im, veli, nije ni trebala, samo rješenje o građenju. Barešićem u bronci, kojeg je izradio akademski kipar Ivan Kujundžić, svi su izuzetno zadovoljni.
Pogodio ga je majstorski
– Pogodio ga je majstorski, kao da je živ, samo što ne progovori – vele.
No, samo prikupljanje novca ne ide baš tako glatko kako su mislili, priznaje Ante, no ne sumnja da će i to pitanje uskoro biti uspješno skinuto s dnevnog reda.
Slavica Barešić, udovica pokojnog hrvatskog emigranta, kazala nam je – da se vratimo dilemi s početka teksta – da Mira Barešića nikad nitko u Švedskoj i švedskim novinama nije nazvao teroristom.
– On je za njih bio politički zatvorenik, za to se izborio u štrajku glađu. I zbog toga ga, zato što je imao status političkog zatvorenika, nikada nisu izručili bivšoj Jugoslaviji – kazali su nam Slavica i njezin sin Ivan.
Slavica tvrdi da se Miro odbio ispričati Jugoslaviji, što su mu nudili u zamjenu za smanjenje kazne, riječima: “Ispričat ću se kada se oni ispričaju mome hrvatskom narodu za sve zlo koje su mu nanijeli.” Ipak, kazna doživotnog zatvora smanjena mu je na 18 godina, a kako je dio odslužio već prije, pušten je 1987. godine. I ona i djeca su u Dragama, u Mirovoj rodnoj kući, a Ivanova supruga Martina čeka rođenje djeteta.
– Ako se rodi na isti datum kao i pokojni dida, 10. rujna, zvat će se kao i on, a ako ne, bit će Petar Miro – kažu nam, a uz njih smo zatekli i Tvrtka Pašalića, Mirova suborca, jednog od njih 15 koliko ih je sudjelovalo u kobnoj akciji u Miranjama prije 25 godina.
– Svi oni, Mirovi suborci, uvijek su uz našu obitelj, i ne znam kako bih bez njihove pomoći izdržala sve ove godine, kada sam ostala sama s troje djece, sinom i dvije kćeri – kazala je Slavica Barešić za Slobodnu Dalmaciju.
wpDiscuz