Visoko pozicionirani udbaš Ivan Lasić iz Uzarića pokraj Širokoga Brijega, čije se ime spominje vezano uz ubojstvo Stjepana Đurekovića, silno se tijekom svoje karijere zamjerio mnogim susjedima i rođacima, “lištičkim ustašama“, kako su ih ondašnji mediji nazivali…
Pa se jedan njegov susjed, kojega ćemo nazvati Jozo, kleo kako će se osvetiti Ivanu Lasiću ako ikada dobije priliku za to, “krvi mu se napiti i rod mu uništiti“. I dobio Jozo priliku za to.
Šef Druge uprave SSUP-a u Beogradu Ivan Lasić (1934.) odlazi u mirovinu 1988. godine, taman kada se zagužvalo i kada je Milošević zaprijetio ratom. Pa se pod stare dane Ivan našao u dvojbi, čak trojbi: Gdje uživati mirovinu? Beograd i Srbija bili su mu opasni jer je bio obilježen (imenom i prezimenom, mjestom rođenja, nacionalnošću…), mogao je pobjeći van, ali kamo, kako i s čime, pa se odlučio s obitelji vratiti u rodno selo Uzariće. “Ako već moram izgubiti glavu, neka mi je moji odsijeku.” I taman došao na noge spomenutom Jozi.
‘Nisam ja Pilat’
U tom vučjem predratnom vremenu samo se čekalo kada će mrak progutati Gorankića, kako glasi Ivanov nadimak. No Ivan šuti i gradi kuću u Uzarićima, djeca se zapošljavaju, a Jozo odgađa svoju nakanu. Stiže i rat, momci navukoše vojne odore, pa jedna skupina vojnika HVO-a početkom rata uhiti na radnome mjestu Svjetlana Lasića, Ivanova sina koji je bio zaposlenik jedne firme u Širokom.
Nisu mu željeli sami suditi zbog oca, nego su ga kao “poslasticu” priveli Jozi, znajući koliko mu je nevolja Gorankić učinio i koliko je Jozo željan osvete.
-I šta je taj momak skrivio? – upitao je Jozo momke koji su u lisičinama držali nesretnog Svjetana.
-On je sin tvoga neprijatelja, udbaša Lasića – kazali su momci.
– Je li? A ‘ko sam ja da sudim? – upitao je Jozo. – Vi bi tili od mene napravit Pilata. Ni vi ne smite sudit, ni mene nagonit da budem Pilat, pa da vam ga pridam i da ga razapnete. Šta je momak kriv? Tako su Isusa razapeli. Dođe marva od naroda i viče: Na križ s njime! Kad tamo, razapeli Boga. Svak mora odgovarat za svoje čine, zato su sudovi stvoreni, a ne da s ulice razapinjemo ljude. I nemojte da bi se štogod dogodilo Svjetlanovu ćaći bez suda…
Ovu priču ispričao mi je jedan dobar poznanik obitelji Lasić koji mi je dao Svjetlanov broj.
– Ne želim ni potvrditi ni opovrgnuti tu priču – veli mi Svjetlan. Ja tu živim, radim i hranim obitelj. Šta je ćaća radio, neka utvrdi sud. Samo, molim te, nemoj ga tražit. Od navale novinara morao je pobjeći iz Uzarića. Neću kazati kamo. Ja sam vozač, pitaj me o šarafima, ventilima, antifrizu…
Neka ide pred sud
Razgovarao sam s nekoliko Uzarićana s prezimenom Lasić. Obično kažu da su oni “druga lpza“, ali nitko nije želio pod imenom iznijeti bilo kakav sud o njemu.
-Zna se kakav je, čim je radio za Udbu – veli jedan Uzarićanin.
Nakon svega ostaje dojam da je u BiH, pa i u Hrvatskoj, politička situacija vrlo slična onoj u Izraelu iz Isusova vremena. Imamo lokalnu vlast (Herodi) i visokog predstavnika (Pilat). Pa po interesu pravednike razapinju, a razbojnike oslobađaju, uz poklič naroda.
Za hrvatsku javnost, koja je opijena hercegovačkim “ustašlukom“, gotovo je nevjerojatno da “izgubljeni i grešni sin“ spas traži među onima kojima je zlo činio. Zaštitom svojih udbaša, Hercegovci su pokazali da ne žele sami suditi, nego to prepustiti “institucijama sistema“, što bi kazao Mesić. A kada institucije svoj posao prebacuju na narod, to je znak da mu ne žele dobro. Hercegovci, koji su se kroz povijest više puta opekli, u ovom slučaju su pokazali zavidnu razinu političke kulture. Ne pristaju na linč svoga bližnjega, nego traže da sud utvrdi njegovu krivnju.
– Vidim ja kamo ti smjeraš, ali nemoj puno hvaliti ni našu hercegovačku toleranciju – kaže mi prijatelj iz Širokoga. -Ispast će da smo svi bili udbaši.
Gorankić: ‘Spreman sam sve reći’
Treće lice s njemačke tjeralice u predmetu ubojstva Stjepana Đurekovića je Ivan Lasić Gorankić. Europski uhidbeni nalog stigao je i za bivšeg načelnika Druge uprave u Beogradu, Lasića, no on nije mogao biti uhićen jer se ne nalazi na teritoriju Republike Hrvatske.
Ovaj Širokobriježanin s dvojnim državljanstvom, i sa zagrebačkom adresom, ostao je nedostupan hrvatskim tijelima gonjenja jer se trenutačno nalazi u svojoj obiteljskoj kući u Uzarićima pokraj Širokog Brijega. Ako Lasić ubuduće stupi na teritorij RH, policija će ga morati uhititi i počet će proces izručenja.
Dok se nalazi na teritoriju BiH, u kojoj još uvijek nije na snazi europski uhidbeni nalog, a BiH po važećim zakonskim propisima ne izručuje vlastite državljane, Lasić će biti slobodan građanin. Lasića smo u četvrtak pokušali kontaktirati kako bismo ga pitali kako će se postaviti u vezi s pristiglim europskim uhidbenim nalogom, hoće li doći u Hrvatsku, je li spreman iznijeti činjenice kojima raspolaže u predmetu “Đureković” na münchenskom sudu, no unatoč brojnim pokušajima s njim nismo uspjeli razgovarati.
Slobodna Dalmacija posjeduje iskaz Ivana Lasića dan Vijeću za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu, koji nosi datum od 15. lipnja 1992., kad je na čelu Vijeća bio Vice Vukojević.
Vezano uz ubojstvo Stjepana Đurekovića, koji je ubijen za vrijeme njegova službovanja u Beogradu, Ivan Lasić je rekao: “Ja sam došao u ožujku 1983. godine u Beograd. Nakon izvjesnog vremena, ne sjećam se datuma, doznao sam za ubojstvo Stjepana Đurekovića. O tome me je obavijestio moj kolega iz SIP-a, načelnik Druge uprave, Sreten Aleksić telefonom, ovim riječima: ‘Jutros ti je jedan manje, jedan je pronađen mrtav.’
Upitao sam ga o kome je riječ, a on je samo odgovorio: ‘Direktor Ine.’ To je bilo sasvim dovoljno da se zna da je Đureković ubijen. Ja sam smatrao da odmah o tome trebam obavijestiti svojeg neposrednog šefa, podsekretara Srđana Andrijevića. Kad sam mu rekao o čemu se radi, otišli smo kod sekretara da njega obavijestimo.
Sekretar je u to vrijeme bio Stane Dolanc. Ja sam ponovio ono isto: ‘Pronađen je mrtav Stjepan Đureković.’ Sekretar je odmah upitao: ‘Je li sve u redu?’ Ja sam mu odgovorio da ni o čemu nemam pojma, da samo znam da je pronađen mrtav i da se spominje da je u pitanju političko ubojstvo.
Sekretar je opet ponovio i rekao: ‘Je li sve u redu s ekipom?’ Podsekretar mu je objasnio da ja ništa ne znam, da nisam u tijeku, a da Stanka Čolaka nema. Čolak je prije mene bio na položaju načelnika Uprave i nije bio potpuno predao dužnost, a već je bio imenovan za savjetnika.
‘Vidjet ćemo sa Stankom’
Podsekretar je još jednom ponovio: ‘Stanko je u tijeku, vidjet ćemo mi sa Stankom.’ Sekretar je onda rekao: ‘Bit će sada problema, bit će opet optužbi na naš račun. Moramo ubuduće paziti kako to radimo. Mi smo i do sada pravili velike greške, ja sam to govorio i Franji.’ Mislio je na Franju Herljevića, prethodnog saveznog sekretara. Bez obzira na to što on nije konkretno govorio, shvatio sam da se radi o sličnim slučajevima.
Dan, dva poslije ovog razgovora ja sam bio u kancelariji podsekretara kad je ušao Stanko Čolak i rekao: ‘Srđane, sve je O.K. Ekipa je kompletna.’ Tog dana Stanko je još jednom došao kod mene jer se nije bio definitivno preselio i rekao mi je: ‘Idem ja zvati Perkovića u Zagreb.’
Perković je bio šef Odjela za borbu protiv emigracije u republičkom SUP-u Hrvatske. Kad je izišao, shvatio sam da ide u neku drugu kancelariju da nasamo obavi razgovor. Kasnije je dolazilo mnoštvo tih papira, informacija, raznoraznih komentara, optužbi na račun službe.
Saznao sam da je ta garaža bila vlasništvo Ivana Jelića, odnosno organizacije HNO, tu je bila tiskara hrvatske države. Urednik, izdavač tog lista, bio je emigrant Krunoslav Prates.
Koliko je meni poznato, Krunoslav Prates bio je suradnik hrvatske službe i na vezi ga je držao Josip Perković. Ustvari, Perković ili netko drugi, uglavnom, u redovitim kontaktima mi smo kontaktirali s Perkovićem. Krunoslav Prates se vodio pod pseudonimom Stiv.
On je mogao biti u najboljoj poziciji dati najbolje informacije, kao i nabaviti duplikat ključeva garaže. Jer oni su (op.p., ubojice) imali ključ kojim su otključali i zaključali garažu. Ne znam ni za koga drugog tko bi mogao biti u toj poziciji osim Stiva. Ne znam koliko je vremena prošlo, počelo se govoriti da je to učinila neka beogradska grupa. Arkanova grupa. Došao sam do podataka da se i Arkan čak otvoreno pred nekim hvalio.
Ja sam otišao kod Stanka i rekao: ‘Stanko, ovo nešto nije u redu.’ On mi je odgovorio: ‘Ne beri brige. Arkan je takav čovjek. To je poseban tip. To je grupa koja je završila Šiptare, sad ti je jasno.’
Božo Spasić je inspektor koji je radio u Drugoj upravi za ubojstvo Đurekovića, Božo Spasić i Predrag Đorđević. Poslije su njih dvojica nastavljala izlaziti s raznoraznim letcima u nekim novinama. Neke su se stvari radile nestručno. Naročito prema hrvatskoj emigraciji kad su u pitanju pravopisni izrazi”, stoji, među ostalim, u Lasićevu iskazu.
‘Morate predložiti na koga želite uputite te akcije’
Lasića se smatralo najkooperativnijim visokopozicioniranim udbašom koji je svojedobno i na Županijskom sudu u Zagrebu, u postupku protiv Vinka Sindičića , svjedočio o tehnologiji donošenja odluka o likvidacijama hrvatskih emigranata.
Bio sam prisutan kad je podsekretar (pomoćnik ministra unutrašnjih poslova – op. a.) Srđan Andrejević objašnjavao novom saveznom sekretaru (ministru) Dobroslavu Čulafiću (Crnogorac) proceduru likvidacija emigranata: ‘To je u vašoj nadležnosti, isključivo sekretar ima pravo i ovlašten je da u takvim akcijama daje i odobrenje, ali tu ima određena procedura. Vjerojatno je Vama to drug Stane Dolanc (Slovenac, Čulafićev prethodnik na čelu SSUP-a) objasnio. I on je imao takva ovlaštenja kakva je imao i Franjo Herljević (bosanski Hrvat, Dolančev prethodnik). Međutim, vi morate pribaviti suglasnost za takve stvari od Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, kojem vi morate, nakon konzultacije s republičkim sekretarima, predložiti na koga želite uputiti te akcije, i tek nakon toga, kad vi dobijete odobrenja, onda smijete i možete uključiti mene ili bilo koga drugog koga vi i republički sekretar dotične Službe smatrate za kvalificirana, za pogodnoga za takve stvari’. Ja sam tada apsolutno shvatio tu proceduru, iako sam sličan zaključak imao i ranije u kontaktima s Dolancom. Postojale su određene nadležnosti republičkih sekretarijata i saveznog sekretarijata, i nisu nigdje bile u poziciji da se sukobljavaju, ukoliko su postupali i jedan i drugi u okviru svojih nadležnosti. (Okružni /Županijski/ sud u Zagrebu, Zapisnik o saslušanju svjedoka Ivana Lasića, 29. siječnja 1993.).
Na istom saslušanju, pred istražnim sucem Županijskog suda u Zagrebu Božidarom Jovanovićem načelnik II. odjela Centra SDB-a Mostar te kasnije – od 1983. do 1986. – načelnik II. uprave SDB-a SSUP-a SFRJ, i to kao svjedok u istražnom postupku o ubojstvu Brune Bušića, Lasić je konstatirao da nije bio uključen u proces likvidacije Đurekovića, ističući da je na tomu radio drugi Širokobriježanin Stanko Čolak kojeg je on naslijedio na funkciji načelnika II. Uprave SDB-a u Beogradu.
Ivan Lasić svakako jest jedan od najpoznatijih hercegovačkih udbaša. Rođen je 19. ožujka 1934. u Uzarićima kod širokog Brijega. Veoma je rano postao suradnik Udbe i u tom se poslu posebice istakao u razdoblju od 1950. do 1964., dok je radio kao učitelj u Modriči i na Širokom Brijegu. Koncem 1964. stupio je u Službu državne bezbjednosti, u kojoj je radio sve do umirovljenja 1988. Najprije je počeo raditi u širokobriješkoj ispostavi Udbe, ali je vrlo brzo unaprijeđen i prebačen u Centar Službe državne bezbjednosti u Mostaru, gdje je radio kao operativac u upravi za borbu protiv emigracije. Godine 1974. postao je šef te uprave, te s tog mjesta odlazi u Beograd na mjesto načelnika Druge uprave Saveznog sekreterijata unutrašnjih poslova (SSUP).
Bernd von Heintschel-Heinegg, glavni sudac u procesu Krunoslavu Pratesu za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Muenchenu, izrazio je u petak u razgovoru za Deutsche Welle (DW) uvjerenost da je Josip Perković suučesnik u tom ubojstvu, za koje je naredba stigla iz samog tadašnjeg političkog vrha SFRJ.
“Mi smo na kraju procesa bili uvjereni u to da je Perković suučesnik u ubojstvu Đurekovića. Perković je bio taj koji je dao naredbu i koji je sve imao u svojim rukama. No Perković nije taj koji je imao neke osobne koristi od ovog ubojstva. Ono je bilo naručeno od samog političkog vrha”, kazao je Von Heintschel-Heinegg, koji danas radi kao odvjetnik.
Prates je na suđenju na Višem zemaljskom sudu u Muenchenu 2008. osuđen na doživotnu kaznu zatvora za sudjelovanje u Đurekovićevom ubojstvu, a zaključeno je kako je glavni organizator bio Josip Perković,
Krunski svjedok u suđenju Pratesu bio je bivši agent Udbe Vinko Sindičić. Mnogi promatrači, kako u Njemačkoj tako i u Hrvatskoj, su zbog njegove upletenosti u rad tajnih službi dvojili u vjerodostojnost ovog svjedoka, napominje DW.
“Sindičić je za nas bio važan svjedok”, odgovara Von Heintschel-Heinegg. “Došli smo do zaključka da Sindičić, što se tiče podataka vezanih uz ubojstvo Đurekovića, govori istinu”, dodaje bivši sudac, naglašavajući kako se u procesu posebno posvetili analizi uvjerljivosti Sindičića kao svjedoka u slučaju Đureković.
“Ne možete nekoga tko je u nekom drugom slučaju iznosio nekorektne navode automatski potpuno isključiti i polaziti od toga da će uvijek iznositi neistine. Njegove smo navode provjeravali i oni su svi bili potvrđeni i iz drugih izvora”, kaže Von Heintschel-Heinegg.
Na upit kako kao bivši sudac procjenjuje mogućnost da Perković zaista bude i izručen Njemačkoj, Von Heintschel-Heinegg je odgovorio kako sve ukazuje na to da je hrvatskim vlastima u interesu da se suđenje Perkoviću održi u Hrvatskoj. “Druga mogućnost bi bila da se Perkoviću sudi u Njemačkoj i da u slučaju da dođe do okrivljujuće presude kaznu izdrži u Hrvatskoj. No to je u ovom trenutku u drugom planu”, kazao je.
Iako je proces protiv Pratesa doživljavan kao pionirski poduhvat i kao početak rasvjetljavanja ubojstava jugoslavenske tajne službe, što je najavljivalo i njemačko državno odvjetništvo, to se ipak nije dogodilo.
Proces protiv Pratesa je zapravo počeo kao proces u kojem se rasvjetljava ubojstvo jednog hrvatskog emigranta, politički aktivnog, koji se kao takav uklapa u čitavu seriju sličnih ubojstava jugoslavenskih tajnih službi, rekao je Von Heintschel-Heinegg.
“No u toku procesa je postajalo sve izvjesnije da se ne radi o klasičnom uklanjanju političko-ideoloških neprijatelja, nego o osobnom obračunu visokorangiranog političara. Mi smo uvjereni da je Đureković ubijen zato što je previše znao, što je nekima bilo preopasno”, zaključio je.