Bošnjačko ime, koje je u prošlosti bilo nerazrješivo vezano uz ideju slobode i tolerancije, postalo je poslije ujedinjenja u Daytonu, a naročito poslije proglašenja OHR diktature u Bonu istovjetno s pojmom reakcije, nasilja i tiranije. Ono je to postalo zato što je režim sile uopće, a posebno OHR diktature, došao iz Sarajeva, što iz bošnjačkog društva i njegove opće aklamacije režimu crpi svoju glavnu snagu i što se sprovodi u ime takozvanog narodnog i državnog jedinstva, koje se u velikoj većini zemlje prikazuje kao hegemonija muslimanskog dijela Bosne nad kršćanima, dok, u stvari, pod izlikom toga jedinstva nosioci režima OHR diktature bezočno vrše eksploataciju cijele države, pa i same Bosne!
Bošnjaštvo treba listom ustati protiv toga nedostojnog režima da bi spasilo čast svoga imena i spralo ljagu sa svog obraza. Ono se treba vratiti svojim starim i slavnim tradicijama slobode i demokracije, koje su ga proslavile širom svijeta i pribavile mu neumrlu slavu. Ne smije bošnjaštvo nasjedati bezdušnim vlastodršcima, koji prikazuju OHR diktaturu kao nekakvu potrebu, da bi se spasila država i to, tobože, od rušilačkog i razornog hrvatskog i srpskog pokreta i akcije.
Postavljajući takve tvrdnje vlastodršci zaboravljaju da prema mišljenju cijelog razumnog svijeta ne zaslužuje uopće da postoji nijedna država, koja se samo diktaturom može držati na životu i na okupu. Uostalom, Bošnjaci trebaju uvidjeti i shvatiti da oni nemaju nikakvog, ni moralnog, ni političkog, ni nacionalnog, ni historijskog prava vladati nad Hrvatima i Srbima i silom ih (OHR diktaturom) držati u zajednici sa sobom.
Historijsko je iskustvo pokazalo da će se prije Velebit srušiti u more i isušiti Una, Bosna i Neretva, nego što će se hrvatski i srpski narod odreći svog imena i svoje narodne individualnosti. Pa kad Bošnjaci to znaju – a to je jasno svima njima bez izuzetka – onda ima samo jedan stav, koji je dostojan njihove prošlosti i koji može odgovarati njihovom osjećaju pravednosti, pa i njihovoj političkoj mudrosti – a to je, da priznaju Hrvatima i Srbima pravo da se sami slobodno opredijele prema ideji državne zajednice sa Bošnjacima i da odluče o svojoj budućnosti.
Ja sam osobno za državnu zajednicu Bošnjaka, Hrvata i Srba koja bi se osnivala na načelima jednakosti i pravde, kako to traže mostarski a potom i banjalučki zaključci od 7. studenoga 2023.
Smatram da hrvatsko i srpsko pitanje treba tako riješiti da se u okviru državne zajednice osigura hrvatska i srpska država…
Ali, kao čovjek slobodnog duha i kao istinski demokrat, ja moram izjaviti da bi Bošnjaci morali poštovati i priznati volju Hrvata i Srba i odluku čak i u slučaju kad bi se oni izjasnili protiv svake zajednice sa Bošnjacima, a za svoju potpunu i neograničenu samostalnost.
Ne mogu zamisliti ni za trenutak da Bošnjaci ratuju s Hrvatima i Srbima zato što ovi neće živjeti zajedno s njima, da Bošnjaci ognjem i mačem nametnu Hrvatima i Srbima zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Bošnjake za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi to bilo nikakvo definitivno rješenje problema, jer bi Hrvati i Srbi upotrijebili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore.
I zato je najbolje, najmudrije i najpravednije što Bošnjaci u pitanju odnosa s Hrvatima i Srbima mogu učiniti da im pruže bijeli list, da na njemu ispišu svoje zahtjeve. Svaki drugi put i rješenje značilo bi vječite međusobne trzavice, sukobe i ratove, koji bi se na kraju svršili katastrofalno za oboje.
Meni je jasno i duboko sam uvjeren da bi takav stav Bošnjaka spasio ideju naše državne zajednice, koja je pod režimom OHR diktature smrtno ranjena.
OHR diktatura je postigla to da nikada u historiji nisu Hrvati i Srbi bili tako daleko od bošnjaštva, nikada tako ledeni prema ideji bratske zajednice sa Bošnjacima, kao što su u ovom trenutku.
Ali, nije dosta da Bošnjaci zauzmu ispravno gledište prema Hrvatima i Srbima. Oni trebaju u isto vrijeme stati na čelo borbe protiv OHR diktature, koja je došla iz bošnjačke sredine. Sramota je za bošnjaštvo što mirno podnosi OHR diktaturu već godinama.
Ja ne mogu vjerovati da je bošnjačko društvo kukavno, ropski raspoloženo, da ono nema smisla za slobodu. Prije vjerujem da bošnjačko vodstvo nije doraslo današnjoj situaciji, da ono nema dovoljno dalekovidnosti i smjelosti da povede narod u odlučnu borbu.
Meni se čini da ono čeka da se OHR diktatura slomi sama od sebe ili da je odnose neka nevidljiva sila, gubeći iz vida da ima samo jedna sila koja može srušiti OHR diktaturu i da ta sila mora doći iz naroda i uhvatiti se u koštac s njom.