Sedamdesetih godina prošlog stoljeća je kružio vic u kome agent CIA-e dolazi Beograd sa zadatkom da se javi vezi u Ulicu Rige od Fere. Zvoni na vrata Jovana Jovanovića i kaže lozinku:
– Roda je sletjela na Kalemegdan!
– A vi tražite Jovanovića iz CIA, on je kat više!
Dugo je i ovaj vic tumačen našom potrebom da sve mistificira, pa čak i da je Beograd jedan od vodećih špijunskih centara Europe iz Titovog vakta.Međutim, kada je Nacionalni obavještajni savjet SAD objavio zbirku sistematiziranih obavještajnih izvješća o Jugoslaviji, koji pokrivaju razdoblje od Titovog raskida sa Staljinom 1948. do 1990. godine, uoči samog raspada Jugoslavije, i to kao treću publikaciju – prve dvije su bile posvećene Kini i Vijetnamu , vidimo da poruka vica nije bila daleko od stvarnosti.
Pojava ovih dokumenta otkriva i sve dileme koje su se javljale u Washingtonu oko neovisnog položaja Jugoslavije i kako se, u nadolazećem vremenu, formirao odnos prema tom pitanju.
Dokumenti, od kojih su neki stariji i od pet desetljeća, predstavljaju procjene i zaključke najboljih stručnjaka iz redova obavještajne zajednice SAD u to vrijeme. U predgovoru zbirke dokumenata CIA o Jugoslaviji također piše: “Naš je cilj da združimo najbolje umove koji se mogu naći radi razmatranja najšireg spektra mišljenja i stavova kako bi se potpuno istražile alternativne pretpostavke i mogućnosti”.
Sakupljanje i sistematizovanje raspoloživih izvješća za ovo izdanje iziskivalo je napore velikog broja ljudi. Najangažovanija su bili John K. Allen iz obavještajnog analitičkog ureda CIA i Marten izvan Heuven, bivši obavještajni dužnosnik za Europu.
Veliki doprinos dao je i Lee Hamilton, direktor Međunarodnog centra “Woodrow Wilson”. Ovaj dugogodišnji kongresmen i član Odbora za vanjsku politiku je davao podršku Srpske kongresu ujedinjenja i tadašnjem predsjedniku Miroslavu Majku Đorđeviću od samog osnutka. Početkom devedesetih godina je čak rukovodstvu ove organizacije rekao da je jedna od pogrešaka SAD što su nekritički prihvatani izvještaji o BiH veleposlanika iz Beograda Warrena Zimmermana.
U uvodu knjige kaže se i ovo: “Čak ni rađanje šest država koje su nekad činile Jugoslaviju ne predstavlja kraj ove priče. To je, doduše, početak druge priče koju su diplomati, vojni stručnjaci i predstavnici nevladinih organizacija, u ovom trenutku aktivni u regiji , spremni da provjere i potvrde. Ako točno da historija uči, onda ovo zapažanje treba obilato primjenjivati u oblasti u kojoj su, izgleda, često na nesretan i bespomoćan način, historijska sjećanja i uspomene naroda koji radije živi u prošlosti nego u suočavanju s budućnošću “.
ZAŠTO je Jugoslavija uopće bila važna za SAD? Američko interesovanje za Balkan datira od samog stvaranja jugoslavenske države. Poslije Prvog svejtskog rata predsjednik Woodrow Wilson i njegovi savjetnici bili su vrlo angažirani u izradi mape budućnosti Balkana prije i za vrijeme Pariške mirovne konferencije. Ostala je zapamćena njegova rečenica prilikom dodjele Ordena slobode Mihajlu Pupinu, upravo nakon Pariške mirovne konferencije: “Dobar si Amerikanac zato što si dobar Srbin.” (Doduše, u Washingtonu se tijekom posljednjih dvadesetak godina nerado sjećaju ovog događaja i ove rečenice.)
Kada su zemlje članice Kominforma 28. lipnja 1948. osudile Jugoslaviju zbog toga što vodi neprijateljsku politiku prema Sovjetskom Savezu i isključile Beograd iz saveza, iznenađenje u Washingtonu – kao i svuda na Zapadu – bilo je potpuno. Na vijest o rascjepu Washington nije bio sposoban ili spreman da djeluje, iako je još u veljači 1947. godine američki otpravnik poslova u Beogradu John Cabot upozoravao na mogućnost raskida na relaciji Beograd – Moskva. U lipnju 1947. On je ponovio da jugoslavenski interesi “možda ne slijede uvijek slijepo ruske upute”. Uslijedilo je 7. srpnja 1947. još jedno njegovo upozorenje, u kojem tvrdi da su “sukobi interesa s Rusijom neizbježni”. Kad su ovu poruku pokazali tadašnjem državnom podsekretaru Dinu Ačesonu, on je, prema izvještajima, preko teksta napisao “smeće”.
Godinu dana kasnije, točnije 18. lipnja 1948, novi otpravnik poslova R. Borden Rims javlja u Washingtonu da je “uvjeren da postoji definitivan raskid Beograda i Moskve”.
I Washington je počeo na Jugoslaviju gleda drugim očima, kao na dio šireg hladnog rata Istok-Zapad. Evo jedne procjene CIA o političkoj situaciji u Jugoslaviji 1949. godine:
– Postoje izvjesne manjinske grupe u Crnoj Gori, Makedoniji i možda drugim jugoslavenskim republikama koje bi napale Titov režim u zamjenu za obećanja prioritetnog tretmana od Sovjetskog Saveza … Proglašenje “neovisne” Makedonije imalo bi malo uspjeha u naporima da se zadobije podrška većeg broja jugoslavenskih Makedonaca, bar tjedna 1949. U slučaju ozbiljne prijetnje u bilo koje vrijeme 1949. Tito bi mogao organizirati masovno preseljenje nepouzdanih Makedonaca u druge oblasti Jugoslavije – bilo je navedeno u jednom izvještaju CIA.
Stožer za političko planiranje u Washingtonu će ubrzo uraditi memorandum u kome će dominirati rečenica: “Prvi put u povijesti sada imamo u međunarodnoj zajednici jednu komunističku državu koja je neovisna od Moskve”.