Nakon što je u ponedjeljak ujutro 22-godišnjak došetao na Markov trg i zapucao iz automatskog oružja prema trojici policajaca koji su osiguravali zgradu Vlade, da bi jednog ranio i poslije sebi oduzeo život, u javnosti se cijelog dana mogla čuti teza da je napadač “vuk samotnjak”.
Što uopće označava taj pojam i može li se takvo djelovanje spriječiti, pitali smo Marijana Škiljića, stručnjaka za sigurnost i specijalista za neposrednu tjelesnu zaštitu osoba te predavača na Učilištu AKD Zaštite.
– Napad na državne institucije radi unošenja nemira u opću populaciju svakako definiramo kao teroristički čin. No, motiv je nešto što može razlikovati hoće li se neki čin nazvati terorizmom. Mislim da se u ovom konkretnom slučaju radi o napadu osobe koja je imala određenih mentalnih problema, no to će sigurno kasnije definirati psihijatri.
Mislim da je njegov motiv vrlo vjerojatno bio drugačiji, a ne unošenje nemira. Pojam “vuk samotnjak” obično koristimo kad se radi o osobi koja je samostalno odradila ono što inače radi neka grupa ljudi. Taj se pojam koristi uglavnom za terorizam i djela povezana s terorizmom.
Znamo da kod većih terorističkih napada postoji grupa ljudi koja radi izvide, donosi odluke o tome što će se napasti, kako i kada, određuje se nekakav modus operandi. Kad sve to radi jedna osoba, zovemo je “vuk samotnjak”. Taj termin nema veze ni s kojim vjerskim ili nacionalnim predznakom.
Moraju postojati ovi elementi, inače bi se svaki čin koji počini jedna osoba – razbojstvo i slično – moglo nazivati djelom vuka samotnjaka – objašnjava Škiljić i dodaje da, ako se utvrdi da je do napada na Markovu trgu došlo zbog nekakve impulzivne reakcije napadača ili aktiviranja “okidača”, ovo sigurno ne bi bio čin “vuka samotnjaka”.
Teško se prepoznaje
– Postoje tri faktora koja se moraju poklopiti da bi neka osoba učinila nešto ovakvo: genetika, odrastanje i okidač. Sve tri stvari moraju se poklopiti. Većina populacije, ajmo reći “normalni” ljudi, svaki dan imaju neke okidače, svaki vas dan netko naljuti, možda i toliko da ga poželite odgurnuti ili čak udariti.
No, čak i kad to želite, želite da ga boli, a ne da ga ozbiljno ozlijedite. Želite da on podijeli tu bol s vama, ali ne želite fatalne posljedice.
Problem je kad u sebi nosite i ova prva dva preduvjeta, kad se sve to poklopi i dođe do kontinuirane frustracije. Motivacijski ciklus u nama funkcionira na četiri elementa – radnja, stanje, potreba i cilj. Imaš neko stanje. Recimo da si žedan. Nakon toga ide potreba za tekućinom, a da bi ostvario potrebu, poduzimaš radnju – natočiš si vode, popiješ i ostvario si cilj.
Problem nastaje kad poduzimaš radnje da ispuniš cilj, ali ne možeš ga ostvariti. I kad se to opetovano događa, kad oko sebe gledaš ljude koji su uspješni, koji ostvaruju svoje ciljeve, koji prema tvojem viđenju žive sretnim životom, a ti ne možeš ostvariti svoje, tada lako dolazi do aktivacije okidača – govori naš sugovornik.
Kaže da je posebno frustrirajuće ako se osobi cijeli život govori da ne valja, da ništa što radi nije dobro, da nikad ništa neće biti od njega i slično.
– Dosta je čest okidač gubitak neke voljene osobe ili pozicije. No, normalan čovjek borit će se normalnim sredstvima, ali ako postoje ove prve dvije komponente i ne vidi izlaz iz te situacije, vrlo lako će doći do agresivnog ponašanja – govori Škiljić.
Pitamo ga je li i na koji način moguće predvidjeti djelovanje “usamljenog vuka”.
– Ono se u biti predvidi jedino ako netko nešto dojavi. Primjerice, da si kupio pušku “na crno”, da si nekome zaprijetio, da si, na primjer, rekao kolegi da ćeš mu skinuti glavu i sutra nisi došao na posao. I onda se krene istraživati i to se može otkriti.
Problem je kod “vukova samotnjaka” taj što oni u pravilu ne komuniciraju, a kad i javno komuniciraju preko društvenih mreža, to nisu poruke koje se direktno mogu shvatiti kao da će se sad nešto dogoditi. Nego napišu: “Dosta mi je svega, sad je gotovo.” I tada ne znaš hoće li ugasiti profil ili nečiji život.
Kod “vukova samotnjaka” koji se otkriju dojava najčešće dolazi od njemu bliskih osoba. Kad, na primjer, djevojka kaže “ne mogu svog momka prepoznati zadnja tri mjeseca”, kad njegova majka kaže isto i slično – veli ovaj stručnjak za sigurnost.
Policija provjerava sve
Kako takvih dojava policiji svakodnevno ima na stotine, pitamo ga shvaća li ih sustav ozbiljno.
– Koliko znam, policija provjerava aposlutno sve. Stvar je u tome da su ljudska prava u većini slučajeva na visokoj razini i to je super, ali u ovakvim situacijama to je problem. Ako osoba do tog trenutka nije počinila nikakvo kazneno djelo, nema razloga zadržati je, nego eventualno obaviti razgovor u postaji.
Oni najčešće kažu da su se šalili, da je to netko krivo shvatio i vrlo često to doživljavaju kao izdaju osobe koja ih je prijavila. Netko treba procijeniti što je ozbiljno, a što nije. Zamislite kamo bi nas dovelo da se za svaku prijavu nekoga drži pola godine u pritvoru? – kaže Škiljić.
Ističe da 99 posto ovakvih situacija završava bez ikakvih žrtava i ekstremnih situacija, nego da ljudi koji dođu u psihotično stanje ozlijede sebe ili naprave neku štetu u kući. Pitamo ga i smatra li da je osiguranje Markova trga do prekjučer bilo primjereno.
– Što se tiče struke, najmanji je problem sve zatvoriti. Političko je pitanje što želimo dobiti na Markovu trgu. Je li Markov trg centar moći do kojeg običan čovjek ne može doći ili je sjedište institucija države koje su barem na neki način dostupne svim građanima, mjesto gdje se mogu okupiti, prosvjedovati…?
Ako politika kaže da na Markov trg nitko ne smije doći, onda je najlakše zatvoriti krug oko trga. Ja ne smatram da je to dobro rješenje. Možda treba koristiti malo više moderne tehnologije, možda i pojačati ljudstvo, ali na nevidljiv način. Mislim da nije rješenje imati teško naoružane policajce koji stoje vani.
Ako već netko treba biti vani, onda to trebaju biti dobro opremljeni, ali što diskretniji ljudi. Kad se dogodi nešto ovakvo, uvijek se pitamo je li se moglo bolje. Uvijek se može, ali po koju cijenu?
Mi sutra možemo smanjiti broj mrtvih u prometu, samo trebamo zabraniti vozila. Može se bolje, ali ne možemo doći do točke da nema nikakve šanse da se nešto ovakvo dogodi. Za to bismo trebali biti Sjeverna Koreja – zaključuje Škiljić, prenosi Slobodna Dalmacija