Izborni zakon u BiH, odnosno, nedostatak istoga, jedno je od najvažnijih sigurnosnih pitanja za Hrvatsku od 1995. na ovamo. U BiH se isprepleću ogromni i različiti utjecaji, a donošenje Izbornoga zakona bila bi trenutna, a možda i trajna prilika za stabilizaciju političkih prilika u BiH. Kako?
Dva od tri konstitutivna naroda su istraumatizirana činjenicom da im netko drugi nameće političke predstavnike.
Biranjem Komšića u Predsjedništvo, bošnjačka politika i dio njihove javnosti ne nameće samo predstavnika Hrvatima već i Srbima – jer odnos u Predsjedništvu postaje – 2:1. Dva bošnjačka i jedan srpski član Predsjedništva.
Kada bi se takve nenormalnosti spriječile, priča bi išla drugačije.
Ne bi bilo političke frustracije, a ne bi se iz iste razvijao ni potencijalno sigurnosni problem.
I ovo je samo dio koji se odnosi na Predsjedništvo.
Domovi naroda su posebno važna priča i zaslužuju da im se posveti i poseban tekst.
Sigurnosni problem koji Starešina ne vidi
Srbi ne vole trpjeti teror.
Ne vole ni Hrvati, ali evo, do sada mu se i ne odupiru.
Ukratko: Sigurnosti problem Hrvatske je nestabilna BiH.
Ista se može stabilizirati ako se donesu izmjene Izbornoga zakona. Iste se mogu donijeti ako se malo priprijeti NATO savezu.
I onda Višnja Starešina bojkotira jednu ovakvu ideju, jer, po njoj, ova operacija nije dobro osmišljena (?!)
Starešina u tekstu podsjeća kako je to nekada radio Tuđman, podsjeća i kako se Gojko Šušak privatno družio s važnim Amerikancima, Milanovićev prijedlog proglašava “besmislenim provokacijama i bedastim prijetnjama EU i NATO-u”.
Ideja koju je Milanović iznio, najveći je izraz hrvatskoga suverenizma u zadnjih 20 godina i prilika da se Hrvatska postavi kao ozbiljna država.
“Ne Finska, žao nam je, ali nema u NATO dok se Izborni zakon u BiH ne riješi. Naš argument za to je obespravljensot vlastitog nam naroda u toj zemlji i trajnja sigurnosna prijetnja Hrvatskoj. Shvatite da smo punopravna članica EU i NATO saveza i da su nam naši interesi na prvom mjestu”.
Višnja Starešina to zna, ali ipak svjesno manipulira napadajući Milanovića.
“Uloga provokacija, ucjena i lažnih operacija u međunarodnim odnosima nije mala i nije nevažna. No ogromna je razlika između provokacija i ucjena koje su sastavni dio osmišljene, planirane i dobro vođene operacije i provokacija kojima je glavni cilj zadovoljiti ego svojih autora i izvođača te možda zaraditi neki bod u unutarnje-političkim igricama moći”, piše Starešina u Slobodnoj.
Prilika koja ne dolazi često
Pa kako bi se, kvragu, ovakva operacija mogla “osmisliti, planirati i dobro voditi” kad je rat u Ukrajini počeo prije nepuna tri mjeseca, a ideja o ulasku Finske u NATO prije mjesec i pol?!
Ovo je jednostavno prilika koja se ne rađa više od jednom u političkom životu. Ovo je uzmi – ili – ostavi prilika koju je Milanović htio uzeti, a Plenković odlučio ostaviti.
Legitimno je biti kukavica u političkom životu, ali je iz novinarske pozicije podmuklo i nemoralno taj kukavičluk braniti ovako manipulativno kako to čini Starešina.
Osim Milanovića, Starešina se dotaknula i Čovića proglasivši ga “otvorenim srpsko-ruskim vazalom” i pri tom docira cijelom hrvatskom narodu u BiH koji, iz sebi znanih razloga, godinama bira upravo Čovića za svog političkog lidera.
“I napokon, ne možete očekivati uspjeh dok monopol vlasti u Hrvata u BiH drži Dragan Čović, koji se godinama ponaša kao otvoreni srpsko-ruski vazal, a najuspješniji se pokazao u ostvarenju monopola u podjeli političkih pozicija (plijena) za uski krug Hrvata pripadnika bivših jugoslavenskih tajnih službi i njihovih potomaka”.
Zašto Starešina brine koga Hrvati u BiH biraju za svog političkog lidera? Ako njima Čović odgovara, tko je ona da problematizira činjenicu da Čović ima “monopol vlasti u Hrvata u BiH”.
Hoće li Starešina tim istim Hrvatima odrediti bolje od njih samih što im je (naj)bolje?