Srbija se naoružala kao država, a radikalizirala, rusificirala i militarizirala kao društvo. Srbija nije prekinula duboke veze i suradnju s Rusijom, niti će to ikada učiniti, te je u stanju iskoristiti povoljnu geopolitičku konstelaciju u kojoj bi Rusija bila u poziciji poduprijeti buduće pansrpske secesionističke, pa i oružane avanture u regiji, kaže Srdjan u razgovoru za Geopost Sušnica, pravnik, kulturolog i publicist iz Banja Luke.
Naš sugovornik izvrstan je poznavatelj političko-sigurnosnih tema, posebice zloćudnih vanjskih utjecaja na regiju. Između ostalog, bavi se kulturološkim istraživanjem bosanskohercegovačkih i balkanskih tema, pisanjem i društvenim aktivizmom protiv kulture zaborava, povijesnog revizionizma, nacionalizma i fašizma.
Sušnica ističe da Srbija u odnosu na svoje susjede, posebno Kosovo, nastupa s pozicije moći i stalno izaziva krize, a zatim se nudi zapadnim akterima kao tobože konstruktivan i miroljubiv posrednik i akter.
“To je pozicija ucjenjivača, a ne mirotvorca. Analitičari i akteri koji izjednačavaju politiku Beograda i Prištine, izjednačavaju nacionalizme, pod utjecajem su i povijesti i politike i ne žele uvidjeti da sve unutarnje krize na Kosovu potiču iz Beograda”.
Beograd je, ističe, kosovskim Srbima jednostavno oteo živote, izolirao ih od normalnosti sijući među njima egzistencijalni strah, ratnu psihozu i osjećaj ugroženosti.
“Oni su vlasništvo političkog Beograda, on ih je učinio svojim političkim robovima, kao što je nekada radio sa Srbima iz Dalmacije, Slavonije, Banije, a danas radi i sa Srbima iz Bosne i Hercegovine.
U posljednjih 10 godina, ističe sugovornik Geoposta, Beograd je razvio snažan ucjenjivački kapacitet prema Zapadu.
“Ojačao je rusku sigurnosnu, propagandnu i gospodarsku prisutnost u Srbiji i Republici Srpskoj, te podržava proruski režim Milorada Dodika u njegovom protuustavnom, secesionističkom i paradržavnom djelovanju”.
Prema riječima Šušnice, to je svima na Zapadu jasno, ali nitko neće naglas reći da se Beograd ne ponaša dobronamjerno u briselskom procesu.
Na pitanje zašto je to tako, kaže da “Beograd nikada nije bio spreman, niti je sada spreman, niti će ikada biti spreman prihvatiti Kosovo kao samostalnu državu”. “Srbija ne želi suštinsku normalizaciju, već pokušava u okviru briselskog procesa dobiti učinkovite poluge utjecaja na unutarnju i vanjsku politiku Kosova, kada se to ne može izbjeći, točnije alate za nastavak malignog i destabilizirajućeg utjecaja na unutarnju politiku Kosova. političkim uvjetima te zemlje.”
Ono što Beograd potajno priželjkuje, patetično se pretvarajući da je fer pregovarač, jest nova Republika Srpska i novi mehanizam kontrole Kosova, ali i novi mehanizam ucjenjivanja prema Zapadu, kaže Sušnica.
Srbija se, tvrdi, uspjela toliko naoružati da je za NATO nedodirljiva, točnije nabavom kineskih i ruskih protuzračnih sustava Beograd je podigao prag tolerancije na prijetnje silom koje bi eventualno mogle doći iz Zapad kao sredstvo odvraćanja i pritiska.
“Zapadni savez je svjestan da Srbija i pansrpski nacionalizam imaju kapacitet, resurse, fanatizam i volju demonstrirati silu i zapaliti manji ili veći oružani sukob na Balkanu ako procijene da im je to u interesu ili ako osjećaju da trenutak je sad ili nikad”, navodi Sušnica, dodajući da bi Rusija uz pomoć radikalizirane Srbije i Republike Srpske zaista lako mogla zapaliti novu frontu u Europi.
“Postoji mogućnost da se krajem 2024. i početkom 2025. godine stvore uvjeti za savršenu političku oluju, koja bi pogodovala izbijanju sukoba na Balkanu”.
Geopost: Zapad je sankcionirao Kosovo, a istovremeno šutke prihvatio destabilizirajuće djelovanje Srbije, što prema poznavateljima prilika u regiji ni na koji način ne doprinosi miru i dodatno narušava kredibilitet Zapada u regiji. Kako ti to vidiš?
Sušnica: Zaista smo svjedoci dramatičnog zaokreta u stavovima zapadnih aktera kada je riječ o malignom utjecaju službenog Beograda u regiji. Zapadni akteri odlučili su zažmiriti na srpsku taktiku zlonamjernog korištenja ili “naoružavanja” Srpske crkve, Republike Srpske ili srpske etno-religijske manjine u susjednim državama za destabilizaciju unutarnjih političkih procesa, uplitanje u izbore, zadiranje u obrambenog i sigurnosnog sustava te ograničavaju suverenitet te zemlje. Ali prije nego što se osvrnem na zapadne aktere, želio bih reći nešto o politici samog Beograda, koju zapadni diplomati tako nonšalantno izbjegavaju vidjeti.
Geopost: Kakva je to politika Beograda u koju Zapad zuri?
Šušnica: Beograd u odnosu na svoje susjede, posebno Kosovo, nastupa s pozicije sile i stalno izaziva krize, a onda se nudi zapadnim akterima kao tobože konstruktivan i miroljubiv posrednik i akter.
To je pozicija ucjenjivača, a ne mirotvorca. Analitičari i akteri koji poistovjećuju politiku Beograda i Prištine, izjednačavaju nacionalizme, pod utjecajem su i povijesti i politike i ne žele uvidjeti da su sve unutarnje krize na Kosovu potekle iz Beograda.
Prisjetimo se niza nasilja na sjeveru Kosova u vrijeme političkog učvršćivanja Srpske liste kao budućeg srpskog eksponenta, gdje su zastrašivanjem, podmićivanjem i nasiljem gušeni svi ostali politički i građanski akteri kosovskih Srba.
Ubojstvo Olivera Ivanovića bilo je kruna tog procesa. Nadalje, uz pomoć Putinova režima, Beograd je aktivno lobirao za povlačenje priznanja Kosova, blokirao prijem Kosova u međunarodne organizacije, dok je istovremeno gradio novu mrežu kriminalnih i sigurnosnih posrednika i ruskih agentura na sjeveru koji još uvijek drži Kosovo Srbi taoci.
Kada su i prva i druga Kurtijeva vlada počele djelovati s pozicije reciprociteta, uvoditi vladavinu prava na sjeveru, tražeći da Beograd proces normalizacije shvati kao dijalog dva ravnopravna državna aktera – Beograd je podigao pripravnost vojske , prijetio ratom, zveckao oružjem, projektirao vojnu silu na granicu s Kosovom, naredio kosovskim Srbima da napuste institucije i bojkotiraju provedbu državnih zakona, organizirao nasilne prosvjede i nasilje nad kosovskom policijom i pripadnicima KFOR-a, oteo kosovske policajce.
Geopost: Kome je takva taktika svojstvena?
Sušnica: To je agresivna taktika rusko-sovjetskog tipa i Beograd će je nastaviti prakticirati u skladu sa situacijom na terenu i u pregovorima.
Otmica kosovskih policajaca je, primjerice, “taktika graničenja” koju ruski agresori često koriste na nedefiniranoj zoni razgraničenja između Gruzije i nezakonito proglašene tzv. “Južna Osetija”.
Rusija vrlo fleksibilno tumači položaj tog pojasa, često ga gurajući nekoliko kilometara prema unutrašnjosti Gruzije, upadajući u naseljena područja pod izlikom da su unutar Južne Osetije, gdje otimaju gruzijske policajce, lokalne dužnosnike ili građane, za koje kasnije zahtijevati otkupnine.
Proruska vlada u Tbilisiju na to već desetljeće i pol žmiri i prepušta ta granična područja na milost i nemilost ruskom agresoru. Srećom, na Kosovu postoje snage NATO-a, kao i suverena vlada koja ima volje i kapaciteta obraniti se od napada iz Srbije.
Svima je na Zapadu jasno, ali nitko neće naglas reći da se Beograd ne ponaša dobronamjerno u briselskom procesu.
Geopost: Zašto?
Sušnica: Zato što Beograd nikada nije bio spreman, niti je spreman, niti će ikada biti spreman prihvatiti Kosovo kao nezavisnu državu.
Srbija ne želi suštinsku normalizaciju, već pokušava u okviru briselskog procesa dobiti učinkovite poluge utjecaja na unutarnju i vanjsku politiku Kosova, kada se to ne može izbjeći, točnije alate za nastavak malignog i destabilizirajućeg utjecaja na unutarnju političku politiku. uvjetima te zemlje.
Dobrobit kosovskih Srba, njihov normalan i miran suživot s Albancima, posljednja je stvar na dnevnom redu Beograda.
Srbija jednostavno ne želi dopustiti ni pomisao da kosovski Srbi u ravnopravnom dijalogu s Prištinom i Beogradom samostalno organiziraju svoj lokalni život i kulturne, vjerske, obrazovne, zdravstvene i druge komunalne potrebe, samostalno razmišljaju, posluju, rade, zarađuju. novac samostalno i napredovati, bez kontrole i odlučnog uplitanja Beograda u svaku poru njihovih života.
Beograd je kosovskim Srbima naprosto oteo živote, izolirao ih od normalnosti, sijevajući egzistencijalni strah, ratnu psihozu i osjećaj ranjivosti među njima.
Oni su vlasništvo političkog Beograda, on ih je učinio svojim političkim robovima, kao što je nekada radio sa Srbima iz Dalmacije, Slavonije, Banije, a danas radi i sa Srbima iz Bosne i Hercegovine. A gdje su sada Srbi iz Hrvatske, gdje su Srbi iz doline Neretve i Bosne, gdje su Srbi iz visoke Krajine? Svugdje, samo nisu u svojoj domovini.
Kako drugačije objasniti život ljudi na sjeveru Kosova nego ropski, kada im kriminalci pod kontrolom Beograda pale automobile, uništavaju imovinu, oduzimaju im slobodu kretanja i mogućnost poslovanja, za banalno razlog preregistracije vlastitog vozila s kosovskim tablicama.
Beograd tjera kosovske Srbe u svoju suru, kažnjava ih kada pokažu i najmanji oblik političke samostalnosti i želje za civiliziranim životom u svojoj domovini, što pokazuje slučaj gospođe Rade Trajković. Nevjerojatna je količina prezira, agresije i psihičke nestabilnosti kojom Vučić zrači kada vrijeđa gospođu Trajković i ostale koji su se usudili oglušiti se o naloge iz Beograda.
Geopost: Kako izaći iz tog ropstva?
Šušnica: Kosovski Srbi moraju shvatiti da ih Beograd tretira kao promjenu u vanjskoj politici Beograda, koja se bavi veličinom teritorija i mitologijom, a ne kvalitetom života i budućnošću njihove djece.
Gdje god je Beograd u posljednja tri desetljeća “branio” Srbe u susjednim jugoslavenskim republikama i autonomnim pokrajinama, njih više nema. Ako to shvate na vrijeme i ako se politički organiziraju neovisno o Beogradu, ima nade da će opstati na Kosovu. Inače će ih Beograd gurati u ponor dok ne nestanu, neka budu sigurni u to.
Geopost: Koliko snishodljiva politika Zapada prema Vučiću zapravo doprinosi ropskom položaju srpskog stanovništva na Kosovu?
Sušnica: Da bi se razumjela politika Srbije i nevoljkost zapadnih aktera da joj se suprotstave, mora se razumjeti briselski proces i odnos Srbije prema njemu. Riječ je o složenom pregovaračkom procesu koji je rezultirao s više od 50 službenih dokumenata koji su ispregovarani i prihvaćeni, a koji se svi mogu nazvati sporazumima.
U biti, riječ je o nešto više od 20 ključnih sektorskih sporazuma, koji su popraćeni raznim tehničkim dokumentima.
Od slobode kretanja, prelaska granica, integracije srpskih paralelnih sigurnosnih struktura na sjeveru u državna tijela Kosova itd. Većina sporazuma je u potpunosti ili djelomično provedena. Neki dokumenti, poput priznavanja kosovskih tablica, nisu provedeni, ali su bili zakazani.
Nakon isteka konkretnog sporazuma o registarskim tablicama iz 2021. godine, Beograd, smatrajući da je bio na liniji opstrukcije briselskih pregovora, nije želio obnoviti sporazum, a Vlada Kosova učinila je ono što je mogla samo kao suverena i suverena država. međunarodno priznata država – počela je primjenjivati načelo reciprociteta u odnosu na tablice iz Srbije, što je izazvalo neshvatljivu demonstraciju sile od strane Srbije. Podsjećam, samo pet mjeseci prije početka ruske agresije na Ukrajinu.
Sve te sporazume Beograd je ili potpisao ili usmeno prihvatio, a niti u jednom od njih Srbija nije bila prisiljena izričito i formalno pristati na status Kosova kao nezavisne države, ali iz svih sporazuma i popratnih dokumenata (pa i Ohridskog) proizlazi da je krajnji cilj normalizacija odnosa između Srbije i Kosova, te da se ta normalizacija temelji na pretpostavci državnog suvereniteta Kosova i njegove neovisnosti od Srbije.
Pristajanjem na sve dogovore briselskog procesa Beograd je u biti pristao sva tehnička pitanja s Kosovom rješavati kao pitanja odnosa s drugom neovisnom i suverenom državom, samo što to nije eksplicitno rečeno. Ohridski sporazum je u tom pogledu otišao najdalje i zato ga Vučić nije potpisao, a zapadni akteri su se oglušili o ovo srpsko bjelodano i uvredljivo zanemarivanje pregovaračkog procesa. To je jedan u nizu znakova neuspjeha i slabosti Bruxellesa.
Vučićev režim želi izaći iz briselskog procesa i vratiti ga pod okrilje Vijeća sigurnosti UN-a. Bruxelleski sporazum nešto je što je Vučić naslijedio od Borisa Tadića i nije ga mogao tako lako opstruirati, dok se Zapadu prodavao kao reformirani političar, nekadašnji radikal koji čita Maxa Webera, a sve dok globalnu politiku nije uzdrmao izbor Trumpa kao američki predsjednik.
Podsjetimo, proces u Bruxellesu bio je zamrznut od dolaska Trumpa na vlast 2016. godine dok nije bilo jasno da će Trump izgubiti vlast 2020. godine.
Od 2016. Vučićev režim aktivno radi na izlasku iz briselskog procesa optužujući za to kosovsku stranu. U tu svrhu Srbija koristi potporu Rusije i jedno od rijetkih pitanja koja nisu implementirana iz svih briselskih sporazuma – pitanje Zajednice općina sa srpskom većinom. I tu službeni Beograd izlazi iz okvira briselskih dogovora, zanemaruje i detalje i cjelinu sporazuma, a status i djelokrug te Udruge tumači na vrlo slobodan, rekao bih maštarski način.
Geopost: Hoćete reći da Beograd zamišlja ZSO kao napredni dio srpske države?
Sušnica: Ugovorom je jasno definirano da će udruga biti statutarna organizacija na principu slobodnog i dobrovoljnog članstva, čija struktura, tj. Organizacija i nadležnosti trebale bi se temeljiti na istim temeljima na kojima postoji i djeluje postojeća Udruga kosovskih općina, koja je kao nevladina organizacija osnovana još 2001. godine. Nema dileme oko pravne prirode udruge, ona ne može biti ništa više od nevladine organizacije, osnovane iu skladu s Pravilnikom o pridruživanju Kosova. Sporazum dalje precizira da će samo udruženje biti jedino tijelo preko kojeg će općine članice surađivati i djelovati kolektivno u prakticiranju svojih općinskih nadležnosti lokalnih samouprava koje su im dane kosovskim pravnim sustavom.
Kroz koje će se općine članice zajednički predstavljati središnjoj vlasti, te zastupati i nadzirati provedbu interesa općina u pitanjima gospodarskog razvoja, obrazovanja, zdravstva, urbanizma i ruralnog planiranja. U tom smislu, predviđeno je da udruga ima članstvo u savjetodavnim vijećima koja se bave ovom problematikom.
To znači da udruga sama po sebi neće imati posebne, isključive, izvorne ili dodatne nadležnosti koje su svojstvene jedinicama lokalne samouprave bilo koje razine. Udruga neće imati ekskluzivno područje, niti bilo kakvo isključivo područje djelovanja, niti teritorijalnu nadležnost, niti će se statutarna tijela takve udruge birati na temelju izbornih propisa Kosova. Sporazum samo ostavlja mogućnost da u okviru kosovskih zakona iu okviru definiranog statusa nevladine organizacije, središnja vlast delegira neke dodatne ovlasti takvoj udruzi.
Kada se Berlinski proces sagleda u cjelini i analizira ponašanje službenog Beograda, onda je jasno tko i zašto vuče konce. Beograd pokušava napuhati bika od žabe, tj. statutarnu nevladinu udrugu dogovorenu u Bruxellesu napuhati u pravnu instancu, kao isključivu etnoteritorijalnu političku zajednicu, koja bi djelovala kao srednja razina vlasti, a s vremenom bi uz pomoć Srbije uzurpirala simbolički i stvarnih prerogativa države i započeti proces “državogradnje”, kako to Republika Srpska radi u Bosni i Hercegovini od prvog dana svog nelegalnog formiranja. Srbija inzistira, iako nema temelja u briselskim sporazumima, da se udruga ne formira prema postojećim zakonima i Ustavu Kosova, već prema nekim “budućim” kosovskim zakonima koje samo Beograd zna.
To je politička fantazmagorija. Srbija drsko i bez ikakvog temelja u potpisanim sporazumima traži od Kosova i zapadnih aktera da Kosovo prvo donese nove zakone i ustavne promjene, kojima će se u zakon uvesti koncept Zajednice srpskih općina i njezina nadležnost kao posebne pravne instance, pa da se onda općine na sjeveru formiraju u tzv “zajednice srpskih opština”. U tom slučaju takva “zajednica” ne bi bila statutarna, teritorijalna zajednica općina, već zakonski definirana srednja razina vlasti i potencijalno država u državi. Ono što Beograd potajno priželjkuje, patetično se pretvarajući da je fer pregovarač, jest nova Republika Srpska i novi mehanizam kontrole Kosova, ali i novi mehanizam ucjenjivanja prema Zapadu.
Geopost: Kurti je u lipnju rekao da se njegova vizija zajednice temelji na hrvatskom modelu za nacionalne manjine. Također je još u veljači rekao da je jedan od uvjeta za formiranje ZSO na Kosovu osnivanje iste zajednice za Albance na jugu Srbije.
Sušnica: Kosovo ima obvezu udružiti se i sigurno će to učiniti prema slovu i duhu briselskih sporazuma i kosovskih zakona, ali ne prema mjerama i željama Beograda. Asocijacija općina sa srpskom većinom mora biti i ostati kako je definirano, tj. kao statutarna nevladina organizacija bez izvornih nadležnosti, uspostavljena u skladu s postojećim ustavom i zakonima Kosova kakvi su sada, bez isključivih, izvornih ili posebnih nadležnosti, preko koje će općine izvršavati svoje lokalne nadležnosti u strogo određenim područjima i u skladu s postojećim zakonima Kosova i kojima se neće dopustiti da se bave pitanjima policije, pravosuđa, sigurnosti, obavještajnih službi, obrane i vanjske politike.
S druge strane, kosovska vlada s pravom postavlja dva pitanja vezana uz udruživanje općina sa srpskom većinom. Prvo, zašto bi samo Srbi imali pravo na udruživanje? To pravo treba imati svatko i zato je format nevladine organizacije najispravniji. Ako bi se ispunile želje Beograda da se udruga uvede u sustav kao pravna osoba, isto bi se moglo omogućiti i drugim manjinama na Kosovu, čime bi se radikalno promijenio kosovski pravni i izborni sustav. Drugo je pitanje zašto i Albanci i Bošnjaci u Srbiji ne bi imali isto pravo na istu razinu kolektivnog političkog predstavljanja i predstavljanja kroz “zajednice” koje Beograd traži za kosovske Srbe? Zašto u Skupštini Srbije ne bi bile obvezne kvote za izbor određenog broja zastupnika Albanaca, Bošnjaka i drugih manjina? i proporcionalno zastupljenosti Srba u kosovskom parlamentu? Nema, niti će ga biti.
Geopost: Zašto?
Sušnica: Odgovor leži u činjenici da Beograd ne traži udrugu za dobrobit kosovskih Srba, već radi provođenja svoje toksične proruske i pansrpske politike u regiji. Da je Beogradu stalo do kosovskih Srba, pustio bi ih da se sami dogovore s vladom u Prištini.
Moja poruka Kosovarima, Albancima i Srbima, ako pristanete na formiranje udruge koja bi bila i mrvicu više od onoga što je definirano Bruxelleskim sporazumom (statutarna nevladina organizacija bez izvornih zakonskih nadležnosti i definicija), vi možete se odmah spakirati i preseliti u Zapadnu Europu, jer generacije vaše djece neće imati ni državu ni političko okruženje u kojem će napredovati i graditi demokratsko, slobodno i prosperitetno društvo. Ako ne vjerujete, pogledajte Bosnu i Hercegovinu, a onda za koju godinu Crnu Goru, jer i njoj slijedi potpuna integracija politike i društva.
Geopost: Zapad kao da zanemaruje evidentnu situaciju na terenu? Ne samo na Kosovu, nego i u Crnoj Gori, BiH…
Šušnica: Važno je ponuditi odgovor i na to pitanje – kako je moguće da Beograd radi to što radi, a da ga Zapad ignorira, pa čak i ohrabruje svojim mlakim reakcijama, ili još gore kažnjavanjem država i kolektiva koji su napadnuti i koji su u opasnosti da Beograd preuzme kontrolu nad unutarnjopolitičkim procesima u njihovoj zemlji? Zapadni izaslanici guraju Kosovo da dio svog suvereniteta prepusti preko napuhane asocijacije državi Srbiji – zemlji koja se nije pomirila sa svojim granicama i koja je dva puta u 20. stoljeću pokušala genocidom “riješiti pitanje Kosova”. .
U posljednjih 10 godina Beograd je razvio snažan ucjenjivački kapacitet prema Zapadu. Ojačao je rusku sigurnosnu, propagandnu i gospodarsku prisutnost u Srbiji i Republici Srpskoj, te podržava proruski režim Milorada Dodika u njegovom protuustavnom, secesionističkom i paradržavnom djelovanju.
Srbija se naoružala kao država, a radikalizirala, rusificirala i militarizirala kao društvo. Srbija nije prekinula duboke veze i suradnju s Rusijom, niti će to ikada učiniti, te je u stanju iskoristiti povoljnu geopolitičku konstelaciju u kojoj bi Rusija bila u poziciji poduprijeti buduće pansrpske secesionističke, pa i oružane avanture u regija.
Srbija se uspjela toliko naoružati da je za NATO bila nedodirljiva, točnije nabavom kineskih i ruskih protuzračnih sustava Beograd je podigao prag tolerancije na prijetnju silom koja bi eventualno došla sa Zapada kao sredstvo odvraćanja i pritisak. Drugim riječima, Zapad nema načina da projicira silu na Srbiju na način da bi to bilo tko u Beogradu shvatio ozbiljno.
Razlog nije samo naoružavanje Srbije, već i nejedinstvo zapadnog saveza i nevoljkost nekih članica NATO-a, ali i političkih aktera u Europi, poput Orbanovog režima, konzervativnih i ultradesničarskih stranaka, da glasaju za bilo kakvu prisile prema Srbiji. Srbija uspješno okuplja europske desničarske stranke i pokrete od Urala do Atlantika, dobro je pozicionirana u toj neofašističkoj internacionali, ona je državni projekt u koji ulaže.
Zapadna alijansa je svjesna da Srbija i pansrpski nacionalizam imaju kapacitet, resurse, fanatizam i volju demonstrirati silu, pa čak i zapaliti manji ili veći oružani sukob na Balkanu ako procijene da im je to u interesu ili ako se osjeti da je trenutak sad ili nikad. Zapadu je u složenoj globalnoj situaciji potreban stabilan Balkan i svjestan je da Srbija neće preko noći postati demokratska država čija su vanjskopolitička i vrijednosna opredjeljenja usklađena s vrijednostima zapadnog slobodnog i demokratskog društva.
Možda u svemu ovome treba tražiti razloge zašto Zapad podilazi Srbiji, nastojeći je barem privremeno zadovoljiti, umiriti, odvojiti Beograd od Rusije barem po nekim pitanjima, barem dok traje aktivan rat u Ukrajini i dok su kinesko-američki odnosi tako zategnuti. Rusija bi uz pomoć radikalizirane Srbije i Republike Srpske doista lako mogla zapaliti novu frontu u Europi.
Postoji mogućnost da se krajem 2024. i početkom 2025. stvore uvjeti za savršenu političku oluju koja bi pogodovala izbijanju sukoba na Balkanu.
Geopost: Na što točno mislite?
Sušnica: U tijeku su osjetljivi pregovori Pekinga i Washingtona u kojima američka administracija pokušava deeskalirati napetosti i pridobiti Kinu za mirovni plan kojim bi Putin bio zadovoljan. Istodobno pokušavaju kupiti vrijeme i odgovoriti Kinu od eskalacije jer SAD i zapadni saveznici imaju problem naoružati Ukrajinu i Tajvan istovremeno i dugoročno im skladišta biti puna. Već godinu dana rat u Ukrajini vodi se kao “rat iscrpljivanja” u kojem odlučuju tri čimbenika: volja na bojnom polju, povećanje vlastite vojne proizvodnje i degradacija vojne proizvodnje i resursa neprijatelja.
Ukrajinci su pokazali volju za borbom i odlučnost da povećaju lokalnu vojnu proizvodnju i degradiraju ruske vojne resurse u skladu sa svojim mogućnostima. Ali zapadni savez još nije pokazao ni jedinstvo ni volju da umnoži vlastitu vojnu proizvodnju u razmjeru koji će Ukrajini, a posredno i Zapadu, dati stratešku prednost. Da je u prvoj godini rata u Ukrajini potrošeno trinaest godina proizvodnje protuoklopnog sustava Javelin, dovoljno govori podatak da treba krenuti u masovno povećanje proizvodnje. Zapadna skladišta se ubrzano prazne, postupci nabave su komplicirani, fragmentirani i dugotrajni, a obrambeni planovi i napori zapadnih vlada pod stalnim su kritikama i ultradesnice i ljevice. Proizvođači vojne opreme traže dugoročna financijska jamstva za izgradnju novih proizvodnih pogona.
Zapadne vlade vjeruju da će sankcije degradirati rusko gospodarstvo, vojne strojeve i proizvodnju, ali činjenice govore drugačije. Ruski BDP je 2022. pao za oko tri posto (ukrajinski više od 30 posto), a 2023. očekuje se rast ruskog BDP-a. Ruska su skladišta krcata starim i niskotehnološkim oružjem koje je potpuno prikladno za rat iscrpljivanja i potpunog uništenja. Rusija uspijeva zaobići sankcije na gotovo svim frontama, posebice u pogledu vojne proizvodnje. Elektroničke komponente, poluproizvodi i sirovine, kao i gotovi borbeni sustavi, nabavljaju se bez prekida iz Kine, Indije, Irana, Srbije, pa čak i Turske. Bivše sovjetske republike, azijske i afričke zemlje kupuju sovjetsku opremu ili opremu koja se donedavno prodavala tim zemljama. Zapad jednostavno nije uspio degradirati,
Ukoliko se ne dogodi čudo, ukrajinska protuofenziva neće moći pomaknuti ruske snage, a s druge strane, velike su šanse za novu rusku ofenzivu na istočnoj bojišnici, u regiji Harkov preko rijeke Oskil, gdje Rusi mjesecima gomilaju opremu i trupe, sve su vjerojatnije. To je glavni razlog zašto je Washington isporučio Ukrajini topničko kazetno oružje, jer je ono prvo moglo odvratiti Ruse od napada ili pak pomoći Ukrajini da se obrani uz održavanje ofenzive svojih snaga na južnoj bojišnici.
Sve gore navedene okolnosti, plus izostanak značajnijih postignuća na bojnom polju, uz činjenicu da je 2024. godina super-izbora u ključnim državama, sugeriraju da će 2024. ipak biti godina primirja, htjeli to Ukrajinci ili ne, naravno ako Washington pronađe način da dovede Putina za stol.
Zato zapadni saveznici ne žure s povećanjem vojne proizvodnje, jer nitko nije siguran što će donijeti 2024. Tu su američki opći izbori, izbori za EU parlament, zatim ruski predsjednički izbori i bjeloruski parlamentarni, turski lokalni. izbori, dok su britanski opći izbori početkom 2025. godine.
Na Balkanu se lokalni izbori održavaju u BiH, parlamentarni u Hrvatskoj i Sjevernoj Makedoniji, predsjednički u Rumunjskoj i Moldaviji, dok će se u azijsko-pacifičkoj regiji opći izbori održati u Tajvanu, Južnoj Koreji i Australiji. Zapovjednik američkih zračnih snaga, general Minihan, rekao je početkom ove godine: “Nadam se da sam u krivu, ali moj osjećaj je da ćemo biti u ratu 2025. godine.” Predsjednički izbori u SAD-u su 2024., a mi ćemo kineskom predsjedniku Xiju odvratiti pozornost od Amerike. Predsjednički izbori u Tajvanu su 2024. i mi ćemo dati Xiju razlog za napad”.
Geopost: Kažete da će iduća godina biti godina primirja, htjeli to Ukrajinci ili ne. Dakle, čak i pod cijenu odricanja od nekih teritorija?
Sušnica: Primirje u Ukrajini daje Washingtonu oduška i prostor za obračun s Kinom, ali i odriješuje ruke Moskvi da se nastavi ozbiljnije baviti Balkanom, Sahelom i Bliskim istokom.
Okupirana područja u Ukrajini ostala bi u rukama Rusije, djelujući kao tampon zona, dok bi se demilitarizirana zona uspostavila duž crte bojišnice.
S druge strane, Ukrajina bi dobila priliku za obnovu, koja će prema najskromnijim procjenama stajati 360 milijardi dolara. Kijev bi od NATO-a dobio čvrsta sigurnosna jamstva i otvorio put prema EU, kao i priliku za izgradnju i jačanje demokratskih institucija, vladavine prava, digitalizacije i modernizacije državnog sektora i društva. To bi mogla biti nova definicija pobjede uz koju će de facto, ali ne i de iure ići gorka pilula pristajanja na okupaciju dijela svoje zemlje.
Odluka Ukrajine, kakva god ona bila, zapravo bi bio kritični trenutak koji bi ili odgodio širenje ovog euroazijskog rata na duže vrijeme ili bi, u sprezi s drugim okolnostima, pokrenuo savršenu oluju koja bi počela širiti sukob na Balkan, Baltik, Crnomorski bazen, Tajvan itd.
Geopost: Takav scenarij je zapravo nešto što ruski igrači u regiji priželjkuju, zar ne?
Šušnica: Globalne prilike idu na ruku Putinovom režimu i njegovim saveznicima na Balkanu. Promjena globalne političke paradigme od liberalnog i multilateralnog poretka i ljudskih prava do suhoparne realpolitike 19. stoljeća, bilateralizma, izolacionizma, normalizacije i rasta ultradesničarske i konzervativne agende, uz globalno jačanje Kine i agresivni povratak ruskog militantnog despotizma na svjetsku scenu – sve su to okolnosti u kojima Srbija, vođena svesrpskim nacionalizmom, briljira.
Agresija na Ukrajinu, kratkoročne slabosti ruske vojske i države, jesu poremetile planove i očekivanja Beograda, ali ih to nije odvratilo od tri strateška cilja Srbije u regiji, a to su – priznata neovisna država Republika Srpska, u početku u Bosni, kao zajednica država, kasnije neovisna; identitetsko i političko pokoravanje Crne Gore kroz crkvu, medije i marionetske političke stranke i svesrbljavanje Crnogoraca; a ako se ne može odmah podijeliti, onda kontrolu nad Kosovom preko zakonski uspostavljene tzv „zajednice srpskih općina“ čija će državotvorna izgradnja ići u smjeru ili uništenja države Kosovo iznutra ili secesije.
Geopost: Aleksandar Vulin, šef BIA-e i ključni dio Vučićevog antidemokratskog, antizapadnog projekta, sankcioniran je od strane SAD-a. Većinska Srbija, međutim, žestoko brani tog i takvog Vulina, a nadležni od Amerikanaca traže dokaze za navedene razloge sankcioniranja. Kako ti sve to vidiš?
Šušnica: Vulin je dvorska luda i igračka Vučićevog režima, ali to ga ne čini manje opasnim. I ovakav kakav jest, i dalje je važan šraf službenog Beograda koji radikalizira Srbiju i regiju i izravno ugrožava mir u regiji. Na tako važnu poziciju postavljen je kako bi njegove fantazmagorije dobile na snazi, ali i zaštitio unosne poslove Vučićevog režima. U potencijalnom scenariju oružanih sukoba ovaj se psihološki profil obično nalazi na čelu kampanja masovnih zločina protiv čovječnosti, ali ga nedostatak organizacijskih, sigurnosno-obavještajnih i vojnih vještina te sposobnosti vođenja čini manje opasnim i štetnijim za vlastite zemlja.
Sankcije Vulinu izravno su povezane s Kosovom i nedavnim nasiljem u režiji srpskih sigurnosnih struktura i ruskih agencija na sjeveru. Oni su neizravno povezani s proruskom agendom koju Beograd provodi u regiji zajedno s režimom Milorada Dodika.
Ali Zapad kaska iza Srbije. Srbija ne brani Vulina samog po sebi , već brani svoje antizapadne, antiameričke, antinatovske i proruske izbore, dok joj taj isti Zapad podilazi, omalovažava je i proglašava liderom u regionu bez ikakvih osnova. Vulin je samo zli klaun koji je namjerno stavljen u središte pozornice simboličkog sukoba, koji diže buku i odvlači pažnju od suštinski važnih aktivnosti službenog Beograda. Na kraju, to može poslužiti kao čip u pregovorima oko Kosova, jer u tim pregovorima Srbija koristi pitanje sankcija Rusiji ili činjenicu da istovremeno prodaje oružje i opremu i Ukrajini i Rusiji.
Geopost: Vulin je nedavno dvjema studenticama iz Sarajeva, koje su na društvenim mrežama na dan obilježavanja 28. godišnjice genocida u Srebrenici optužene za veličanje zločina i haaških osuđenika, omogućio nastavak školovanja u Beogradu. Je li moguće pomirenje s takvom Srbijom, u što se neprestano uvjeravaju ne samo vlasti u Crnoj Gori, nego i nove vlasti u BiH, ali i međunarodna zajednica?
Šušnica: Sretan je onaj koga ovo iznenadi. Meni je osobno žao zbog izbora to dvoje mladih ljudi, ali ima vremena, požalit će. Od Petra Kočića do njih dvojice danas postoji niz Srba i Srpkinja koji su se prije ili kasnije, tiho ili javno, na slobodi, u zatvoru ili na psihijatriji, pokajali jer su svoje živote stavili na kocku i pogon političkog Beograda.
Drugi dio pitanja bih ilustrirao vinjetom. Znate li kada će mostovi mira i prijateljstva od susjeda do Srbije biti najveličanstveniji? Pa kad počnu graditi preko dubokih korintskih kanala koje u međuvremenu treba iskopati. To je formula opstanka sa ovom i ovakvom Srbijom. Žao mi je, ali za to niko nije zaslužniji od same države i crkve Srbije.
Geopost: Imaju li aktualni prosvjedi protiv nasilja u Beogradu potencijala pridonijeti promjenama? Svi su jedinstveno PROTIV Vučića, ali nije jasno za što su.
Sušnica: Ti prosvjedi, nažalost, nemaju snagu da se ispolitiziraju i budu nešto više od građanske osude nasilja. Razloge treba tražiti u nepostojanju ideološke alternative Vučićevom režimu i politici koju vode SNS, Srpska crkva i institucije pod njihovom kontrolom.
Vučić odlično vlada catch-all pristupom, pa ako i ne pridobije sve u svoj tabor, on je svojom retorikom, nastupom i medijsko-botovski aparatom uvjerio cijelu Srbiju da zastupa sve političke pozicije korisne za Srbiju o svim pitanjima, jednom i svugdje.
Time fragmentira alternativna razmišljanja i oporbene tendencije, onemogućuje konsolidaciju i otupljuje oštricu kritike prema sebi, posebice u pojedinim pitanjima.
Uzmimo za primjer pitanje Draže Mihailovića i četništva.
Opozicija u Srbiji po tom pitanju praktično ne postoji. Uvjerljiva manjina srbijanske javne inteligencije oštro osuđuje privrženost većine Srbije čovjeku koji je ne samo suradnik nacističkog okupatora već i ratni zločinac, a takvi ne mogu prijeći cenzus kad se politički organiziraju.
U međuvremenu je četnički kult i revizionistička laž o Draži i četnicima kao antifašistima i otporašima toliko duboko ušla u društvo da imate pripadnike LGBT populacije koji slave četništvo, suce i odvjetnike koji nemaju ništa protiv rehabilitacije najgore četničke zločince. Imate pojedine istaknute oporbene ljude koji problemu Draže Mihailovića pristupaju osrednje s humanitarne strane, pa se s puno razumijevanja zalažu da svi znaju za njegov grob, a ne pitaju gdje su grobovi njegovih žrtava i što će dogoditi kada njegov grob postane novo utočište mladih u Srbiji.
Mnogi četništvu neskloni politički akteri i mediji ne žele izaći jer se boje da ne izgube birače, publiku, a onda i posrednike, ignoriraju ih, šute. I tako je s gotovo svim gorućim problemima.
I za režim i za većinu opozicije Crna Gora je srpska država, a Crnogorci su Srbi, dok je Milo Đukanović posljednji komunistički diktator i mafijaš.
Isto je i kada su u pitanju genocid i ratni zločini u Bosni.
Režim i većina oporbe negiraju genocid u Srebrenici, umjerenjaci šute ili u javnim izjavama izbjegavaju kvalifikaciju zločina, pribjegavaju eufemizmima i simboličkoj trgovini, poput “i vi ste mi”.
Primjerice, jedan od čelnika oporbenog pokreta “Ne davimo Beograd” Dobrica Veselinović 11. srpnja posjetio je Potočare i dao javnu izjavu u kojoj je izbjegao zločine u Srebrenici nazvati genocidom, a kroz svoju je izjavu dao i svojevrsno opravdanje za njegovu prisutnost, rekavši da “ako su Majke Srebrenice otišle u Jasenovac, mi smo dužne biti u Srebrenici zbog njih”.
Što to znači? Da genocida u Srebrenici nema bez Jasenovca? Da je nemoguće odati počast žrtvama Srebrenice koje su ubijene za života malog Dobrice, a Majke Srebrenice ne odaju počast žrtvama Jasenovca koje su ubijene za života Dobričinog pradjeda?
I uzgred rečeno, te jasenovačke žrtve nisu srpske, već bosanskohercegovačke, što je značajna, rijetko kada nepremostiva razlika. Ili je možda Dobrica htio reći da je Srebrenica rezultat Jasenovca, odnosno da Srebrenice ne bi bilo bez Jasenovca?
Prije Dobrice, sa sličnim porukama u Potočare je došao i sam Vučić, koji je izbjegavao izgovoriti riječ genocid, odajući poštovanje žrtvama zločina koji negira. Naravno, lider oporbe izbjegao je jasno artikulirati tko su oni i osuditi zločince, ili, primjerice, jasno locirati političku odgovornost Srbije za genocid, a kamoli osuditi političke i intelektualne stratege tog zločina. Već na ovom primjeru jasno se vidi koliko je opozicija u Srbiji ideološki blijeda, neartikulirana, ali i kukavička, često cinična i zlonamjerna.
Podaci Ališe Cairns dobro su poznati državnim graničnim službama Crne Gore i BiH
Geopost: Spomenuli ste SPC kao remetilački faktor na putu istinskog pomirenja u regionu. Ako i kada u budućnosti u Srbiji dođe do promjena, možemo li očekivati da SPC bude prvi kandidat za raspuštanje? Koliko možemo očekivati od srpske oporbe? Zbog nedavnih optužbi britanske zastupnice Alicie Cairns za šverc oružja iz Srbije na Kosovo, dobar dio oporbe stao je na stranu crkve, kao i mnogo puta do sada kada je crkva u pitanju.
Sušnica: Informacije koje je iznio britanski zastupnik vrlo su dobro poznate crnogorskoj i bosanskohercegovačkoj državnoj granici, policijskim i obavještajnim agencijama, kako kada je riječ o oružju, tako i kada je riječ o devizama, zlatu, ukradenoj kulturno-povijesnoj baštini, umjetninama , ali i kada je u pitanju logistika ilegalnih i tajnih ulazaka i izlazaka sigurnosno interesantnih osoba, ruskih agenata, pripadnika srpskih i ruskih militantnih i ekstremističkih skupina u susjednim državama. Ta je crkva bila najveći logističar, švercer oružja i novca za plaćanje medija i opunomoćenika u svim velikim hibridnim operacijama u Crnoj Gori, od prosvjeda 2015. preko pokušaja državnog udara 2016., do litije 2020. godine.
Mora se imati na umu da je Srpska crkva posljednji relikt bivše Jugoslavije pod kontrolom Srbije i za tu državu obavlja tri velike uloge u tzv. “Srpski svijet”. Prvi je ideološki i asimilacijski. Srpska crkva najsnažniji je pokretač ideje velikosrpstva i svesrpskog nacionalizma i platforma preko koje je u 19. stoljeću započela srbizacija bosanskih, hercegovačkih i crnogorskih pravoslavaca, a danas asimilacija Crnogoraca u Srba i Srbo-Crnogoraca, kao i brutalna krađa i falsificiranje crnogorske i bosanskohercegovačke povijesti, kulturno-povijesne i vjerske baštine.
Drugi je paradržavni. To je državna crkva, koja služi državnim interesima Srbije. Služi i kao obavještajno-sigurnosna platforma, i kao krijumčarska i kriminalna mreža pogodna za zaobilaženje sigurnosnih aparata susjednih zemalja, kao izvor financiranja političkih opunomoćenika i srpskih ekstremističkih skupina u susjednim zemljama.
Treća uloga je viktimizacija, gde je crkva preuzela monopol nad srpskim žrtvama, grobovima i kostima, svima i svuda, sa ciljem da se Srbi prikažu kao najugroženiji narod na Balkanu, a tzv. “srpskog pitanja” kao neriješenog. Država Srbija se nikada neće odreći takve crkve kao svog instrumenta. Nikada.
Geopost: Dakle, Isus Krist ne “stanuje” u toj crkvi i ne vrijede Božje zapovijedi…
Sušnica: U čisto vjerskom smislu sve je teže poistovjetiti Srpsku crkvu s kršćanskom crkvom, koja se snažno i odlučno udaljila od Hristovog zavjeta i potpuno posvetila kultu kosovskog i borbenog Vidovdanskog zavjeta.
Srpska crkva je rodno mesto posebnog oblika svetosavskog nacionalizma i klerikalizma koji je osvojio celokupno društvo i sve institucije države, uključujući i vojsku. Prisutan je na cijelom zapadnom Balkanu.
Jednostavno, Srbija nije i ne može i neće još dugo biti Belgija, niti će se crkva u Srbiji još dugo odvojiti od države i postati pristojna kršćanska crkva. I svi susjedi Srbije trebali bi projicirati svoje realne političke ciljeve, strategije i očekivanja imajući na umu te činjenice. I Bosna i Kosovo, a posebno Crna Gora, moraju pripremiti svoje građane da će borba za vlastiti kulturni, identitetski, vjerski, politički suverenitet i neovisnost od Srbije i svesrpskog i ruskog utjecaja trajati desetljećima, te da u tu svrhu moraju udružiti u zajedničke regionalne inicijative, ali i što prije ući u euroatlantsku zajednicu.
Geopost: Hoće li, kako neki predviđaju, raspetljavanje kosovskog čvora ići na štetu drugih zemalja u regiji, prije svega Bosne i Hercegovine, Crne Gore?
Šušnica: Beograd je trenutno središnja točka povezivanja svih velikih sigurnosno-političkih kriza na Balkanu, a u Beogradu je središnja točka kompleks obavještajne zajednice, crkve i konzervativne inteligencije Srbije.
Zajednički nazivnik kriza na Kosovu, u BiH i Crnoj Gori je upravo Srbija i njena miniimperijalna politika svesrpstva s osloncem na Rusiju – uz agresivnu propagandu, osvajanje medijske i političko-izborne scene susjeda, uz svakodnevno viktimizacije i grube eksploatacije bosanskih, kosovskih i crnogorskih građana Srba, uz ofanzivno lobiranje i podmićivanje stranih diplomata i dužnosnika međunarodnih organizacija, uz svakodnevno negiranje zločina počinjenih u ime Srbije i Srbije, uz negiranje suvereniteta i identiteta. susjednih naroda, uz drsku demonstraciju sile, prijetnje otcjepljenjem i poticanje nasilja. To je strategija svakodnevnog ucjenjivanja Zapada krizama u regiji.
Mislim da sam na ovo pitanje djelomično odgovorio u prethodnim odgovorima. To pitanje kompenzacije Kosova s teritorijem susjedne države je lažno pitanje i služi za skretanje pažnje političkim protivnicima. Beograd ne ide prema međunarodnim akterima i javnosti s tako naivno postavljenim teritorijalnim “trgovinama”.
Uzmite samo koliko se dugo i pažljivo pripremao prijedlog o podjeli Kosova, tj. zamjena sjevera Kosova za jug Srbije, koliko se dugo Thaci spremao pristati na isto te simpatije Trumpove administracije prema samom planu. I opet ništa. Europa je osjetljiva na razmjene teritorija, posebno sada. To ne znači da će uvijek tako ostati.
Politika Srbije je maksimalistička i kratkoročno i dugoročno, ali zahtjevi i taktika na lokalu nisu. Moramo shvatiti da Beograd radi filigranski i lokalno, jer za to ima snažnu ideološku osnovu, političku volju i velike resurse oličene u crkvi, obavještajnom aparatu, medijima i politički organiziranoj srpskoj zajednici u svakoj od ciljanih zemalja. Srbija plete splet okolnosti i proizvodi male lokalne krize, sklapa i raskida partnerstva, potkupljuje potencijalne saveznike, kompromitira političke protivnike, kako bi došla do lokalnih poluga moći i utjecaja i vrlo konkretnih pregovaračkih aduta. Ne uspijevaju uvijek izaći kao pobjednici, a to najbolje svjedoče potezi kosovske vlade pod vodstvom Kurtija.
Jednostavno, Kurti je nadigrao Vučića, našao prostora da iskoristi ograničenja srpskog pristupa. Kratkoročno gledano, inzistiranje na trgovini “Kosovo za Republiku Srpsku” samo bi štetilo Beogradu. Zašto bi to radili kada je Republika Srpska de facto njihova, Crna Gora također, kao i sjever Kosova.
(The Geopost, foto: Slobodan Rašić Bobara)