Valentin Ćorić: 16 mojih tužnih i mučnih godina u haškoj tamnici bez krivnje i dokaza; U Haagu su mi nudili slobodu za novac

Nisam pristao na kupovinu slobode ni pod cijenu da život okončam u zatvoru. Postoje živi svjedoci takve moje reakcije na ponudu i traženja novca za slobodu. O tom mučnom vremenu bit će govora u mojoj sljedećoj knjizi.

To je cirkus, a ne pravda. Svi suci su 2019. bili da me se nakon izdržane dvije trećine zatvorske kazne pusti na slobodu. Jedino je sudac Carmel Agius bio protiv. Ja sam nastavio tamnovati, a on je otišao u Mostar gdje je primio zahvalnicu bošnjačke strane za presudu protiv nas šestero Hrvata iz BiH. Ja takvome sucu nisam htio prodati svoje dostojanstvo. Nisam prihvatio ni razgovor o kupovini slobode.

Piše: Domagoj Tolić l  Hrvatski tjednik

Valentin Ćorić u ekskluzivnom intervjuu za Hrvatski tjednik  govori o mučnome suđenju, drakonskoj presudi, izdaji, tamnici, nemoralnoj ponudi…

Očekivano, o promociji knjige nekadašnjeg dužnosnika Herceg-Bosne Valentina Ćorića In Vino Libertas u Zagrebu, a napose u Mostaru, bili su daleko glasniji oni koji su nastupali s mržnjom prema njemu, Herceg-Bosni i Hrvatima u BiH. Ni Ćorić ni Hrvati u BiH, a napose Herceg-Bosna, ne uklapaju se u projekcije zemlje u kojoj i 28 godina nakon okončanja rata traje svojevrsni rat. Rat o interpretacijama događaja. Za razliku od ratnih pobjeda koje su okrunjene doslovno dolaskom hrvatskih postrojba pred ulaz Banje Luke, Hrvati iz BiH izgubili su rat o narativima i interpretacijama. Dominantno se sudbina ovoga naroda nastojala zapečatiti presudom šestorici dužnosnika Herceg-Bosne pred haaškim sudištem. Što o tome misle Hrvati, zrcali se u Ćorićevoj knjizi otpora i pobune protiv nepravde, ali i predstavljanjem u Mostaru koji je podsjetio na dane ponosa i slave. Velike većine naroda koji još uvijek vjeruje u ideju slobode.

Nakon prve zagrebačke promocije knjigu In vino Libertas predstavili ste mostarskoj publici. Punu veliku dvoranu Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače neki su doživjeli kao poruku onima koji s Vas nazivali ratnim zločincem, a skup u Kosači balom vampira. Što mislite, kakvu ste poruku poslali?

Nije mi bila namjera slati nekakve epohalne poruke. Jednostavno, imao sam potrebu predstaviti dio svojih haaških razmišljanja mostarskoj publici. Mostar je za mene bio, i još je, veoma važan grad. Knjiga In vino libertas nastajala je u teškim uvjetima neslobode, odvojenosti od obitelji, prijatelja, zavičaja i proizvod je moga misaonog susreta sa svim onim što mi je nedostajalo. Nakon Zagreba i Društva hrvatskih književnika, Mostar i Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače bio je logično mjesto predstavljanja knjige. No već najavom događaja, uslijedila je hajka. Retorika mržnje, bijesa, ogorčenja, radikalnih zahtjeva i prijedloga, koju sam sretao u javnom diskursu nekoliko dana prije, a posebno nakon promocije, nimalo nije na ponos i čast njezinim vlasnicima. Uvjeren sam kako sam s organizatorima promocije, vrhunskim predstavljačima, i brojnom publikom, predstavljanjem knjige u Zagrebu i u Mostaru poslao poruku tolerancije, hrvatskoga jedinstva, mira i uljuđenosti. U tome nema ništa loše. Svi oni nečasni zlonamjernici koji su se bavili diskvalifikacijama, omalovažavanjima, prijetnjama pa i dovođenjem prosvjednika pred Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače u vrijeme predstavljanja, ostali su, vjerujem, razočarani.

JA NISAM PREDAN, NEGO PRODAN HAAGU, NISU ME OPTUŽILI BOŠNJACI NEGO HRVATI.O MESIĆU I MANOLIĆU NEMA SE VIŠE ŠTO REĆI, A O ULOZI  TIH I DRUGIH HRVATSKIH JADNIKA OBJAVIT ĆU SVE U SLJEDEĆOJ KNJIZI

Prosvjednika nije bilo. Predstavljanje knjige održano je, a Hrvatski dom bio je ispunjen do posljednjeg mjesta. Pročitao sam i tekst koji sugerira kako je sve sudionike događaja, a bilo nas je oko osamsto, prije svega mene i predstavljače, potrebno lišiti slobode. Takvi pojedinci zorno prikazuju u kakvim vremenima Hrvati u BiH još uvijek žive, a i prilično ilustriraju čemu su Hrvati sve svjedočili u razdoblju rata na ovim prostorima. Također sam svjestan, i to me veseli, da tako ne razmišljaju brojni Bošnjaci, od kojih su neki i nazočili predstavljanju knjige. A mnogi mi svakodnevno šalju poruke prijateljstva i potpore. Zanimljivo je da su se oglasili i dobro poznati hrvatski izdajnici koji su svojim istupima pokušali poduprijeti tih nekoliko bošnjačkih mrzitelja svega hrvatskoga. Teško mi je još reći je li dobro nadglasalo zlo.

Haaška pravda za mnoge hrvatske žrtve nije pravda

Ne negirate zločine s hrvatske strane, niste ih negirali ni u procesu. U knjizi, štoviše, pišete o tome. Često se ističu Heliodrom, Dretelj kao hrvatski logori za Bošnjake. Prema mojim podatcima, više je Hrvata ubijeno u jednome zatočeničkom središtu u Bugojnu nego u svim hrvatskim logorima, no taj slučaj nije završio u Haagu?! Možete li pojasniti našim čitateljima o čemu se radi?

Ludilo je negirati ratni zločin. Nikakav cilj ne opravdava zločin. Nismo mi, izravni sudionici ratnih zbivanja, imali prethodno iskustvo rata i ratovanja da bismo mogli predvidjeti sve što rat nosi. U svim ratovima i na svim stranama bilo je zarobljenih vojnika, ali i civila koji su sklanjani u sabirna središta radi zaštite od ratnih pogibelji. Na žalost, mnogi od njih proživljavali su torturu pa i ubojstva od onih koji su ih u stvari trebali štititi. Brojne istrage i sudski procesi pokazali su stvarno stanje u ratnim pritvorima. A još su mnoge istrage i procesi u tijeku pa će proteći još dosta vremena da se utvrdi prava istina. Ipak je vidljivo kako još nisu podignute optužnice protiv odgovornih za brojna mučilišta u kojima su bili zatočeni i ubijani Hrvati u Bosni i Hercegovini. Haaški je sud imao temeljni problem distinkcije žrtve i agresora, okupacije i obrane i našao se u gordijskome čvoru. Nisu ovo moje riječi, već riječi Wendy Lobwein, voditeljice Ureda za podršku žrtvama i svjedocima Haaškog suda, kako pravda koja je utvrđena u Den Haagu za mnoge u bivšoj Jugoslaviji nije bila njihova pravda. Ne bih sada želio iznositi podatke o stanju u ratnim zatvorima Armije Bosne i Hercegovine, ali jednom će biti svima jasno da su zatvorske nedaće u zatvorima Armije Bosne i Hercegovine bile za Hrvate daleko tragičnije nego za Bošnjake zatočene u konačištima HVO-a. Ne govorim ovo nikako kako bih umanjio stradanja Bošnjaka, već kako bih naglasio nedovoljno jasnu činjenicu o mnogo strašnijim stradanjima Hrvata u logorima Armije Bosne i Hercegovine.

Zlonamjernim ste novinarima sugerirali da se o Vama raspitaju kod dužnosnika iz reda srpskoga i bošnjačkoga naroda s kojima ste sudjelovali u raznim vladama od razine Herceg-Bosne do Bosne i Hercegovine. Evo, da im olakšate put ako na njega krenu, recite nama s kim ste sve radili od značajnih bošnjačkih dužnosnika u ratu i vladama u BiH nakon rata?

Teško je pobrojati sve dužnosnike drugih naroda s kojima sam surađivao. Ali jedno je zajedničko svima: imali smo iskrenu i profesionalnu suradnju, barem sam ju ja tako doživljavao. Trebamo se zapitati gdje su ti isti zlonamjerni novinari bili u vrijeme rata kad sam u Mostaru 1992. dočekao Aliju Izetbegovića i podnio mu prijavak u ime HVO-a? Gdje su bili kada sam s generalom Daidžom sudjelovao u naoružanju Mostarskoga bataljona kojim je tada zapovijedao Suad Ćupina? Zašto ne upitaju županicu Fatimu Leho, moga zamjenika Šefkija Džihu, ministra pravosuđa Damira Sadovića, ministra u Vladi Herceg-Bosne Zulfu Robovića, predsjednika Vijeća ministara u Sarajevu Harisa Silajdžića, ministra u Vijeću ministara Nudžeima Rečicu i druge kako nam je bilo surađivati? Neka upitaju Safeta Oručevića kako mi je htio darovati veoma vrijedni terenac što ga je dobio iz donacije! Istina, to je bilo kada smo ratovali protiv srpskoga agresora. Naravno, odbio sam tu donaciju. Znaju li bošnjački mrzitelji svega hrvatskoga što sam u ratu sve poduzimao javno i tajno kako bih olakšao tegobe zatvorenicima u zatvorima? Zašto ne pitaju bošnjačke liječnike na Heliodromu i Dretelju otkud njih tamo u tom ratnom vremenu? Znaju li mrzitelji tko je u ratu bio Hasan Čengić? Koliko smo se puta javno, pa i tajno, sastajali od Sarajeva do Dubrovnika? Znaju li oni koji je značaj njegova obitelj imala u bošnjačkom korpusu? I na kraju, znam kako neki izdajnici iz reda hrvatskoga naroda, a to su oni kriminalci kojima sam onemogućio kriminalne i maliciozne političke planove dok sam bio na brojnim dužnostima sve do skoroga odlaska u Haag, sada među tim istim Bošnjacima potiču negativnosti o mome ratnom djelovanju. Da huškači imaju bar malo poštenja i da im je stalo do istine, organizirali bi promociju knjige In vino libertas u istočnome Mostaru i to u Centru za Mir koji vodi Safet Oručević.

Herceg-Bosna spasila je BiH

U knjizi spominjete kako ste prodani, a ne predani Haaškom sudu. Spominjete riječi odvjetnice Vasvije Vidović u Haagu koja je radila za bošnjačku stranu i koja vam je rekla da Vas nisu teretili Bošnjaci, nego Hrvati. A jedan od predstavljača knjige u Mostaru, general Ivan Tolj, kazao je kako je skupina hrvatskih jadnika zapravo iznosila optužbe prema Vama.

PRALJKOV ČIN JE ČIN PRKOSA,DOSTOJANSTVA, PONOSA I HRABROSTI RATNIKA, BIO SAM SVJEDOK NJEGOVE RATNE NEVINOSTI

O komu se radi? Hoćete li otkriti imena? Mesić, Manolić … ?! Zar nisu i oni bili dio toga izmišljenog UZP-a i čini li ih to pokajnicima na Vašemu suđenju?

Na oba predstavljanja knjige ta je činjenica nekako ušla u fokus kao da sam izgovorio nešto hrvatskoj javnosti nepoznato. Čudi me da i sada, toliko godina kasnije, još ima dvojba o razlozima našega izručenja, ili prodaje ako hoćete. U knjizi sam prilično jasno ispričao svoju priču. Već od 1996. Haaški je sud počeo svoje intenzivno djelovanje. Brojni su optuženici tih kasnih 90-ih već bili u Haagu i postupak optuživanja kontinuirano je tekao. Dislociranost suda nimalo nije olakšala njegov rad jer istražitelji nisu imali pravi uvid u stanje na terenu i nikako nisu shvaćali svu složenost odnosa. Tako su haaški istražitelji tražili među sudionicima ratnih događaja svoje informatore. S njima su održavali tajne sastanke kao i s pojedincima iz političkoga i medijskoga miljea. Moje ime kao potencijalnoga optuženika osvanulo je na mnogim naslovnicama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Iz nekih tada meni nepoznatih razloga pojedinci u takvim člancima iznosili su brojne neistine o Vojnoj policiji HVO-a i meni kao odgovornoj osobi. Upravo na temelju takvih napisa nekoliko zapovjednika Vojne policije HVO-a optuženo je i otpremljeno na haaško sudište, ali i sudišta u BiH i RH. Krivotvoreni ratni dokumenti postali su temelj za najteže optužbe prema pripadnicima Vojne policije HVO-a. Čitao sam u jednome znanstvenom radu kako je, između ostaloga, jedan od nedostataka Haaškoga suda bio upravo činjenica da je osnovan tijekom sve intenzivnijih sukoba, što je otežalo prikupljanje dokaza i uhićenje osumnjičenika. Kako mjesto zločina nije moglo biti zaštićeno te kako se manipuliralo dokazima i prikrivalo tragove zločina. No malo tko zna koliko je u to vrijeme bila važna sprega s medijima koji su doslovno trpali ljude u haaški zatvor. Tako se i oko moga vrata stezala omča i bilo je izvjesno da ću jednoga dana postati optuženik toga suda. O ulozi Mesića i Manolića nema se više što reći, ali govoriti o ulozi jadnika, kako ih je nazvao general Tolj, svakako ima. No treba više vremena i prostora. Potrebni prostor svakako će se naći u mojoj sljedećoj knjizi.

U knjizi In vino libertas spominjete i sudbine nekih Vaših predaka koji su stradali u II. svjetskome ratu. Podsjeća li Vas ovaj današnji rukopis bošnjačke politike na srpsko-udbaški obračun s Hrvatima u Jugoslaviji zbog navodnoga ustaškog bremena?

Povijest se ponavlja. Samo je problem što nam nije učiteljica kako stara izreka kaže. Stradanja Hrvata u II. svjetskome ratu i nakon njega, sve do uspostave Republike Hrvatske 1991., bila su stravična i tragična za brojne hrvatske obitelji i za cijeli hrvatski narod. I nakon Domovinskoga rata pojedini bošnjački politički lideri prakticirali su hajke i progone Hrvata po komunističkoj matrici prošloga rata. Neovisno o činjenici što je upravo Herceg-Bosna očuvala Bosnu i Hercegovinu, ona je za njih bila i još jest zločinačka tvorevina. Ideja trećega entiteta valjda je nešto najstrašnije što Bosna i Hercegovine može zamisliti. A UZP je postala zločinačka etiketa ne samo za Hrvate u Bosni i Hercegovini nego i Republici Hrvatskoj. Za takve je Daytonski sporazum zlo za Bosnu i Hercegovinu. Oni teže uspostavi nove Jugoslavije u kojoj bi nekadašnju srpsku dominaciju iz bivše Jugoslavije zamijenila bošnjačka dominacija s jasnim planom nestanka i iseljavanja Hrvata iz BiH. Na sreću svih nas to su težnje samo pojedinih bošnjačkih političkih stranaka u BiH, ali ne i težnje bošnjačkog naroda u cjelini. Na žalost, nedostaje nam političke i svake druge pameti kako bismo adekvatno odgovorili tim rušiteljima naše države. I kako bismo adekvatno odgovorili na sve izazove koji su još uvijek pred hrvatskim narodom i Bosnom i Hercegovinom uopće.

Uzalud smo raskrinkali krivotvorine

Haaški tužitelj Kenneth Scott, a to je nedavno otkrio jedan bošnjački radikal Emir Suljagić, dao je njemu, tadašnjem bošnjačkom aktivistu, 50 kilograma transkripata iz Ureda predsjednika Tuđmana. Hrvatska od 2004. traga za onim tko je te transkripte dilao. Nisam čuo da se netko iz vlasti u Zagrebu angažirao oko toga?!

Istina je, haaški su tužitelji većinu ratne dokumentacije dobili iz ruku hrvatskih izdajnika od kojih su neki bili ucijenjeni odlaskom na haaško sudište. Izdajnici su odradili glavni dio posla tako da su selektivno predavali ratne dokumente, davali lažne iskaze o našoj navodnoj krivnji. Osim toga, iz njima dobro poznatih motiva, fabricirali su dokumente kojima bi pomogli određenim braniteljima u obrani klijenata u Haagu. Nije to tajna. Imena tih odvjetnika i njihovih klijenata raskrinkana su u haaškim procesima i tko ima dovoljno dobar želudac, može ih iščitavati. Dovoljno je pročitati knjigu Carle del Ponte u kojoj ona sama govori o njima te predlaže pokretanje sudskih procesa protiv takvih pojedinaca. Na vlastitoj sam koži grubo osjetio ulogu takvih krivotvorina. Tijekom procesa selektivno su sklanjani dokumenti koji su išli u prilog mojoj obrani, prekrajani su sadržaji pojedinih dokumenata, falsificirani su dokumenti koje je u konačnici sudsko vijeće prihvatilo kao vjerodostojne. Uzalud su moji branitelji cijelo jedno poglavlje u žalbenome postupku posvetili raskrinkavanju krivotvorina. Kolektivna je to sramota rekao bih. Pisao sam i o tomu, ali ne u knjizi koja je predstavljena već u onoj koja još čeka svoje vrijeme.

Cijela konstrukcija protiv slučaja koji se zvao i ’Herceg-Bosna’ gradila se na transkriptima iz Ureda predsjednika Franje Tuđmana. Nedvojbeno je tamo Tuđman govorio o raznim planovima za BiH, pa i o podjeli, drukčijem uređenju ovisno o vremenskome kontekstu. Uostalom, kao i zapadne zemlje, pa i sam Alija Izetbegović kada je nudio zapadnu Hercegovinu Hrvatskoj. Ali Hrvatska je priznala BiH, primila Bošnjake kao izbjeglice. Kako takva država može ubijati Bošnjake, progoniti ih, a istodobno ih primiti u izbjeglištvo, međunarodno priznati tu državu, cijelo im vrijeme slati oružje?!

Nedvojbeno je jasna uloga Republike Hrvatske kada su bosansko-hercegovačke izbjeglice u pitanju. Republika Hrvatska posve je nesebično i darežljivo primila bosansko-hercegovačke izbjeglice među kojima je bio veoma veliki broj Bošnjaka. I danas, Republika Hrvatska veliki je broj Bošnjaka počastila hrvatskim, odnosno europskim državljanstvom. O odnosima, pak, između političkih lidera Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine u ratu i nakon rata skoro je sve poznato. Saveznici u ratu protiv JNA i srpskih snaga na kraju su međusobno zaratili. To je taj tragični hrvatsko-muslimanski sukob u BiH. O tom je sukobu također sve rečeno. Ali zlonamjernicima i onima koji zatvaraju oči pred istinom, uzalud je paliti svjetlo. Žalosna je činjenica da se ti nesretni sukobi sada koriste kao sredstvo postizanja hegemonističkih ciljeva bošnjačke političke elite. Iskreno se nadam kako će te elite uskoro shvatiti da to nije dobro. Nadam se kako će što prije odustati od tih namjera i nerealnih političkih ciljeva. Samo političke neznalice i naivci mogu i dalje među Bošnjacima i Hrvatima potpirivati sukobe koji su u konačnici najštetniji za BiH i za narode koji u njoj žive. A da ne spominjem europski put Bosne i Hercegovine, koji, u stvari, nema alternativu. Zdrav razum prepoznaje na stotine zajedničkih interesa u uspostavi i očuvanju dobrih odnosa između Hrvata i Bošnjaka, ali i ostalih naroda koji u BiH žive. Bosna i Hercegovina svoju budućnost može graditi samo uvažavanjem potreba konstitutivnih naroda i svih građana BiH, ne namećući neprihvatljiva društvena uređenja i uvažavajući ideju različitosti.

Nisam za Torcidine metode prema haaškome sudcu

Postupkom protiv Vas, dužnosnika Herceg-Bosne, očito se nastojalo presuditi Hrvatima u BiH, a djelomično i Hrvatskoj. U jednome od razgovora koji je jedan od hrvatskih dužnosnika iz BiH, a što mi je osobno taj posvjedočio, imao s pokojnim generalom Slobodanom Praljkom u haaškoj ‘kantini’ on je sugovorniku rekao da se Vaša sloboda mogla kupiti. Spomenuo je sudca Agiusa i iznos od 3,5 milijuna dolara. Jesu li stvari bile tako jednostavne? Jesu li Zagreb odnosno Mostar dovoljno učinili za Vas?

Teško je reći što bi bilo dovoljno. Činjenica je da je proces trajao cijelu vječnost. Republika je Hrvatska izmjenama Ustava pristala na to. I o tomu imam svašta za reći, no drugom zgodom. Sad kad s odmakom gledam, vidim koliko smo bili naivni u to vrijeme. Vjerovali smo obećanjima službenih vlasti prigodom naše predaje. O tome sam pisao u svojoj knjizi In vino libertas. Kazao sam kako se naši ljudi nisu bojali suda nego nepravde. I bili su to opravdani strahovi. Kako je vrijeme odmicalo, mnogi su nas zaboravili. Nitko nije postavljao pitanje o proteklome vremenu. Ništa nije značilo što je prvostupanjska presuda bila tek u svibnju 2013. godine. Što je konačna presuda bila u studenom 2017. A predani smo Haaškome sudu 5. travnja 2004. godine. Je li to ekspeditivno suđenje i može li to biti pravičan sudski proces, zaključite sami. Što se tiče kupovine slobode, o tomu je bilo ozbiljnih razgovora. Nisam pristao na tako nešto pod cijenu da život okončam u zatvoru. Postoje živi svjedoci takve moje reakcije na ponudu i traženja novca za slobodu. Detaljno o tom mučnom vremenu bit će govora u mojoj sljedećoj knjizi. Morao sam o tome pisati kako bih i sebi opravdao odluku i riješio dvojbu je li lakše živjeti s nepravednom osudom ratnoga zločina ili s činjenicom da su sloboda, a time i naše sudbine, proizvod trgovine.

Nogometni sudac Bruno Marić često je bio na meti navijača Hajduka koji su mu zamjerali navodnu bliskost s Dinamom te su ga u više navrata pretukli.

DA HUŠKAČI S BOŠNJAČKE STRANE IMAJU IMALO POŠTENJA, ORGANIZIRALI BI PROMOCIJU MOJE KNJIGE U ISTOČNOME MOSTARU.

ZNAJU LI ONI KAKO SAM 1992. PODNIO PRIJAVAK ALIJI IZETBEGOVIĆU,ZNAJU LI DA MI JE SAFET ORUČEVIĆ HTIO DAROVATI TERENCA, ZNAJU LI OTKUD BOŠNJAČKI LIJEČNICI ZA BOŠNJAKE KOJE JE ZATOČIO HVO…

Vaši su sudci godinu dana nakon izricanja presude primali priznanja od bošnjačke strane u Mostaru koja je doslovno bila jedna od strana tužiteljstva u postupku. Konkretno Carmel Agius. Je li to, po Vama, normalno i nepristrano, što to govori o tome sudcu?

Haaški je sud mnogo toga kazao sam o sebi. A poseban je fenomen odnos haaških sudaca prema nama. Na moju žalost i svih onih koji su iščekivali moj izlazak iz haaškoga zatvora u rujnu 2019., nakon dvije trećine izdržane kazne, to se nije dogodilo. U procesu donošenja odluke, predsjednik haaškog suda Theodor Meron konzultirao je više sudaca. Svi suci, osim Agiusa, bili su suglasni da Meron potpiše odluku o mome oslobađanju. No ništa se nije događalo. Bio je to presedan u haaškoj praksi jer su svi osuđenici, njih devedesetak, prije mene izišli iz zatvora na osnovi dviju trećina izdržane kazne. Agius je svoje protivljenje opravdavao pozivanjem na pisma udruga bošnjačkih stradalnika i na moj završni govor u sudnici. Tražio je od mene da objasnim neke tvrdnje iz završnoga govora. Nije mi padalo na pamet sudjelovati u tom cirkusu jer je to bio pokušaj oduzimanje posljednjih tragova ljudskoga dostojanstva i novo suđenje nakon konačne presude. Nisam mu mogao dati za pravo. I dogodilo se to da sam još mjesecima u neizvjesnosti čekao izlazak. A kad se izlazak konačno i dogodio, bio je uvjetovan na taj način da sam često razmišljao jesam li uopće na slobodi. Uistinu je žalosno je da je upravo Agius u tom razdoblju boravio u Mostaru i primio zahvalnice od bošnjačke strane. Iako nikako ne sugeriram manire Hajdukovih navijača u slučaju haaškog sudca, podsjećam da je Agius bio predsjednik Žalbenoga vijeća u našem procesu i kako je to žalbeno vijeće nama šestorici izreklo kaznu od 111 godina zatvora.

Kako ste doživjeli tada, a kako danas gledate na čin generala Praljka koji je popio otrov i kazao Ne prihvaćam vašu presudu, general Praljak nije ratni zločinac?

General Praljak nije mogao prihvatiti haašku presudu i etiketu presuđenoga ratnog zločinca. Njegov je čin bio čin prkosa, dostojanstva, ponosa i nadasve hrabrosti ratnika. Otišao je čovjek koji je vjerovao u svoju ratnu nevinost, a meni je bila čast što sam bio svjedokom te njegove ratne nevinosti. Slobodan Prosperov Novak, jedan od predstavljača, kazao je kako je čin Slobodana Praljka čin antičkoga heroja i nemam ništa toj tvrdnji dodati.

Spavate li unatoč svemu, danas mirno? O tomu ste govorili i na mostarskom predstavljanju?

Imao sam dosta vremena za razmišljanje. Davno sam preispitao svaki svoj ratni dan. Nisam niti u jednom našao razlog za nemirnu savjest. I nemam ja nikakav problem sa sobom. Mirno sam spavao u zatvoru i mirno spavam sada. Kazao sam to više puta, nemir i brigu mi je stvaralo razmišljanje kako će meni bliski doživjeti i doživljavati, prvo moje zatočeništvo, a kasnije i presudu. I još uvijek mi je to jedina briga. Jer nije lako biti supruga, kći, brat, prijatelj itd. presuđenoga ratnog zločinca. Vidimo to ponovo ovih dana kad sam predstavljanjem knjige, nakon navršenih dvadeset godina zatočeništva, pokušao konzumirati slobodu. Želim razmišljati kako je uznička prošlost iza mene i moje obitelji. Valjda nakon toliko godina imamo malo argumenata. U prilog tomu imam svakodnevne pozitivne reakcije svojih ratnih suradnika. Slušam i srećem ljude koji me s ponosom pozdravljaju sa: zapovjedniče, načelniče, ministre. I ne čudi me što je netko nakon mostarske promocije napisao kako odavno nije vidio toliko ratnika na jednome mjestu. Istinski sam ponosan na tu činjenicu i na sve te ljude. Emotivno je bilo gledati poznata lica, tridesetak godina starija, u miru, u prepunoj dvorani. Dali su mi snagu i energiju govoriti nešto duže o knjizi, a i životu.

NEOVISNO O ČINJENICI ŠTO JE UPRAVO HERCEG-BOSNA OČUVALA BOSNU I HERCEGOVINU, ONA JE ZA POJEDINE BOŠNJAČKE POLITIČARE BILA I JOŠ JE ZLOČINAČKA TVOREVINA, A IDEJA TREĆEGA ENTITETA VALJDA IM JE NEŠTO NAJSTRAŠNIJE JER ONI TEŽE USPOSTAVI NOVE JUGOSLAVIJE U KOJOJ BI NEKADAŠNJU SRPSKU DOMINACIJU ZAMIJENILA BOŠNJAČKA S JASNIM PLANOM NESTANKA I ISELJAVANJA HRVATA IZ BIH

Ponavljam po tko zna koji put kako su najveća većina pripadnika hrvatskih branitelja časni i pošteni ljudi. I kad do kraja razmislim, moj ratni, poratni i haaški put bio je dugačak i težak, ali moja je žrtva beznačajna u usporedbi s onom koju su dali časni branitelji koji su položili svoje živote i invalidi koji su prolili svoju krv za slobodu moga naroda. Ništa se spram toga ne može mjeriti.