Published On: Čet, stu 30th, 2017

“Spustite zavjesu”

Zavjesa nad Tribunalom se spustila. Jučer je glavni sudac tako naredio. Tako je bilo odlučeno već mnogo ranije. Haški sud za Jugoslaviju je prestao s radom jer je obavio sve formalne zadatke pred njega postavljene. Svi postupci su završeni. Potvrđeni.

 

 

SUD U HAGU JE OBAVIO SVOJ POSAO … ali na način da je podgrijavao  animozitete nekad zaraćenih strana, i danas još uvijek nepomirenih  strana.

Obavio je posao ALI ZLE STRASTI SMIRIO NIJE. Tako ja vidim.

Mislim da je greška velika što su se ti sudski procesi razvukli na tolike godine, na čitave dvije decenije pa i više.

Krivica je to suda u Hagu. Trebao je sve vođe, one koje su južnoslovenske narode uvukle u rat, osuditi već dvije godine nakon rata. SVE VOĐE – i to jednostavno jer su odgovorni za izbijanje rata ili za to da rat spriječili nisu.

A onda i generale svih armija jer su prećutali, nisu spriječili ili nisu osudili zločine koje su učinili pojedinci i jedinice pod njihovom komandom.

Dakle osuditi 200 najodgovornijih, arhitekata i kolovođa rata. I omogućiti nam da se okrenemo budućnosti, suradnji, pomirenju ako je ikako moguće, a moguće je, uvijek je moguće ako postoji dobra volja i ako je ona poticana s vrha, prije svega od strane političke, kulturne, intelektualne i znanstvene elite.

Naravno, trebalo je bez pompe suditi i svim pojedincima koji su okrvavili ruke, svima, na svim stranama. Strogo i po istim aršinima.

Sve je to trebalo obaviti za 3-4 godine, recimo do 2000 godine, a ne ovako, razvući kroz dvije decenije, čitave 22 godine. Rane su se sa svakim suđenjem nanovo otvarale, žrtvama se manipuliralo i trgovalo, mržnja se podgrijavala, polarizacija opet produbljavala, rađala želja za ‘novom pravdom’, pa i za osvetom …

Toga smo svjedoci i danas. Nažalost.

Dovoljno sam star i pamtim. Dvadeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata malo tko da je još mrzio Njemce (‘Švabe’ kako smo ih u partizanskim filmovima zvali) koji su 1.700.000 žrtava skrivili tijekom okupacije naših prostora, većina su bili nedužni civili.

Nakon dva desetljeća smo izišli iz kandži mržnje i želje za osvetom. Strasti su se smirile. Nitko Njemce neprijateljima nije smatrao, nitko u mojoj sredini.

Nasuprot, naši građani su u to doba (već od 1965.) masovno išli na privremeni rad u Njemačku, njemački turisti su preplavili Jadran.

A kod nas DAN DANAS kao da je rat… kao da je 1941 ili 1991. Mnogi su još u svojim busijama i jedni na druge reže. Mržnja ključa. Malo, suviše malo smo naučili od vlastite prošlosti, a niti od tuđe. Ima divan primjer iz Ruande, iz Afrike.

 

NAJSTRAŠNIJI ZLOČIN MODERNOG DOBA JE UČINJEN U RUANDI !!!. Više od 800.000 nenaoružanih ljudi –medju njima nebrojeno mnogo djece, žena, staraca – je mačetama pobijeno i masakrirano u roku od samo 100 dana sredinom 1994.

Pripadnici Hutu naroda su izvršili genocid nad Tutsima. Genocid koji je brojem ravan stotini Srebrenica – najstravičniji od drugog svjetskog rata.

I nakon takvog zločina (ni Hitler u ‘naponu zločinačke snage’ nije uspio pobiti toliko života u tako kratkom roku), dva naroda u Ruandi su našli put pomirenja.

U tri (3) godine su lokalni sudovi (mahom seoski sudovi sastavljeni od uglednih domaćih ljudi) suočili ubojice i preživjele žrtve ili/i rodbinu žrtava i bez puno formalnih procedura otkrivali istinu o zločinima.

Pa su onda od ubojica tražili POKAJANJE a žrtave pitali za OPROST.

Dva milijuna ljudi se pojavilo pred sudom, pred licem pravde, pred licem žrtava. Samo najkrvoločnije vođe su završile po zatvorima. Sve je obavljeno za manje od tri godine !!!

Ruanda, njena dva nekoć suprotstavljena naroda su krenuli na put pomirenja i prosperiteta. Krenuli su graditi novo društvo, bolje, okrenuto dobru za sve.

Danas, dvadeset godina nakon rata Ruanda je jedna od najperspektivnijih afričkih ekonomija, stabilna zemlja u kojoj vlada mir i sigurnost, u koju turisti rado idu, u kojoj bujaju investicije stranih ulagača.

Za pouku neka nam ovo bude, makar naknadno, nakon sto smo tolike godine protratili, umjesto na pomirenju da radimo.

To je trebao biti najvažniji projekt, ne samo Suda već sviju i svakog ponaosob.

Sada kada je zavjesa nad Sudom pala, podignimo zavjesu pred svojim očima.

Pokušajmo svjetlo vidjeti pa krenuti putem gdje mržnje neće biti, gdje ćemo dijalog o svemu htjeti voditi, dobro pojedinca za svjetionik si imati, i dobrobit čovjeka, građanina, kao vrhunsku mjeru za sve uzimati.

Dobru naše djece se posvetiti.

 

Branislav Mikulić, Amsterdam

 

Stavovi u tekstu su autorovi. Tekst objavljujemo jer je dobronamjeran i govori o pomirbi. Ujedno pitamo autora, je li moguća pomirba ako zločini treće vojske u BIH nisu presuđeni? I molimo ga da nam odgovori. Naime Sud za ratne zločine u BIH produžena je ruka Haaga. Osnovan je kako bi se kazalo “Vama je presudio svijet, a mi smo toliko odgovorni da sami svojima dajemo kazne. Doduše minimalne”. Zanima nas stav autora može li BIH ići na put Ruande dok se za ogroman broj zločina koje je počinila Armija BIH Haag nikada nije oglasio. I zašto je to prešutio u tekstu?