„Ćafira na kolac!“, čulo se za tada još živim Mahirom u turskoj školi Bosna Sema. „Mahir četnik“, pisalo je po njegovim sveskama. „Mahir peder“, bilo je napisano na njegovim knjigama. Na svesci krvnički utisnuti križevi s likom đavola. „For ćafir family“ i slika sablje. Očito upućeno Mahirovom poočimu Dubravku Lovrenoviću i njegovoj majci Alisi Mahmutović. „Fuck Mahir mom“. „Dubravkov salamančer go home viliger“. „Dubi fuck Mahir mati“. „Mahir peško“.
Na stranicama sveski i udžbenika i imena zlostavljačica i zlostavljača. Kad je majka Alisa pitala svog sina Mahira otkud mu modrice, rekao je da je od dječjih čarki. Kad ga je poočim zabrinuto pitao ima li problema u školi, smješkao se i govorio da nema. Nije ih htio uznemiravati. Bio im je zahvalan što su ga učili da voli druge i drukčije, da se ne tuče i ne svađa. Bio im je zahvalan na tome što su ga učinili neprilagođenim Bosni i Sarajevu. I da, pisalo je ponegdje i „Mahir Tuzlak“, uz slike đavola, sablji i pokraj rupa napravljenih oštrim predmetom. „Mahir gay“. Valjda nije bio dovoljno agresivan da bi bio „straight“. „Alisa kurva“. „Mitraljez Mahiru, mitraljez ćafiru“.
Mahir je našao spas u smrti, u životu ga nije bilo. Nije ga spasilo to što je promijenio školu. Napustio je prestižnu „Bosna Femu“ u kojoj je zlostavljan, u drugu. Zlostavljači nisu odustali dok se pametno i talentirano dijete nije ubilo. Ravnatelj škole „Bosna Fema“ negira bilo kakvo zlostavljanje, pogotovo na nacionalnoj osnovi, pogotovo u Sarajevu i u prestižnoj turskoj školi. Rasnog zlostavljanja nije bilo, to se dogodilo maloj crnoj djevojčici u tom istom Sarajevu. Slučaj je, naravno, zataškan. Ravnatelj, čovjek našem habitusu čudnog imena, „slučaj 100% odbija“. I uz imena potpisanih zlostavljača, tužiteljstvo je prekinulo istragu. Nisu uzeli telefone zlostavljača. Ni računala. Mahirov telefon nikad ni pronađen nije.
Prvi je za Mahirom otišao poočim Dubravko. Svisnuo je od očinske nemoći i zlobe čaršije, od zemlje koju je volio i koju je branio stavovima dok sam je ja napadao argumentima. Ni u čemu se nismo slagali, ali sam ga cijenio jer je vjerovao u to što je govorio. Svisnuo je od tuge zato što ga je čak i biološki Mahirov otac optužio i za zlostavljanje djeteta, djeteta koje je „biološki“ napustio. Svisnuo je od muške nemoći da se izbori za istinu o smrti djeteta, najgore koju čovjek osjetiti može nakon one u kojoj svoje dijete od smrti spasiti ne može.
Prije par dana je umrla i Alisa, Mahirova majka. Bolest, velika količina antidepresiva bez kojih više nije mogla zaspati, sjećanja i nepravda, sve se to sastalo u krevetu tuzlanske bolnice. Nije bilo „istraživačkog novinarstva“, „NVO sektora“, ombudsmana za ljudska prava, boraca za dječja prava, ostala je sama. Bez djeteta, bez muža, sama. Da umre.
Mira u Bosni, spokoja i rahatluka, eto, ima. U smrti je, čini se, sve troje nađe. I Mahir, i Dubravko, i majka Alisa. Valjda ih tamo više neće dirati.
Veselin Gatalo l pogled.ba