Smak duha

Smak svijeta je prošao. Čekali su ga mnogi, dočekali su ga svi. I to više puta. Smak svijeta kakav smo poznavali, smak svijeta kakav smo željeli, dočekali smo, i to ne jednom, smak svijeta kakav smo imali. Kakav god da je svijet, čovjek se nekako na njega navikne, I zavoli ga. Ako ga ne može pobijediti, počne mu, makar iza leđa, plaziti jezik. I, barem tako ga nekako usvoji, udomi, prilagodi sebi, svede na ljudsku mjeru. Najviše duhovitosti se pamti iz diktatura, počevši od španjolskih i talijanskih inkvizitorskih vremena, preko Staljinova režima pa do Titove Jugoslavije.
________piše: Veselin Gatalo l pogled.ba
Nehotični humor poput onog „Znate, tada se moralo na dobrovoljnu radnu akciju…“ pa do radijske emisije „Histerični ponedjeljak“ ili radijske petnaestominutne performanse „Top lista nadrealista“ (preteča TV Top Liste Nadrealista), sve je to pokazivalo da u javnosti ipak ima mjesta za satiru, humor i rasterećenje od stvarnosti. Sad smo, valjda vlastitom zaslugom, upali u društvo u kojem se ni sami sebi ne smijemo smijati. Nekada su na TV-u i radiju postojali vremenski termini za to, sad više ne. Pogubna verzija političke korektnosti je, čini se, ubila jedino što nas još može sačuvati od potpune propasti. Ovo malo duha koji nam je preostao.
Ne znam pratite li crtane filmove na TV-u. Oni vam mogu puno toga kazati o stanju u svijetu. Nema više ludog „Brke koji sjedi“, onoga koji se povremeno raznese opasan eksplozivom. Da se ne uvrijede oni koji se raznose eksplozivom, što li? Nema ni onih smiješnih čika s eksplodirajućim turbanima. Da se oni s turbanima ne uvrijede. Nema više puno nacionalnih, rasnih i jezičnih odrednica da se pridodaju karakteru. Tom i Jerry više nemaju crnkinju – spremačicu sa zakrpljenom petom na čarapi, u crtićima nema ni zubatih Kineza s dugom pletenicom preko leđa. Laponci ne žele više da ih se prikazuje kao konjušare sobovske zaprege Djeda Mraza, onog u crvenom kaputiću. Talični Tom je prestao pušiti. Više ne zavija cigaretu na konju koji se bijesno propinje. U ustima mu je sad vlat neke žitne trave. Zbog korektnosti, valjda. Ili se odvikava, pa mora nešto imati u ustima. Jer, cigarete štete zdravlju. Kao da to ne znaju oni koji se sjećaju Toma – pušača, onog koji s cigaretom u ustima odlazi u smjeru zalazećeg sunca pjevajući „Usamljen kauboj sam ja, daleko od doma svog…“.
Sada nosati Židov Šalom iz kultne serije „Prosjaci i sinovi“ ne bi smio biti nosati Židov, a serija ne bi smjela biti snimljena, barem ne bez posljedica, zato što je snimana o lukavim i na svaku prijevaru spremnim Hercegovcima. Ne bi ni serija „Đekna“ bila snimljena, jer Crnogorce prikazuje kao notorne lijenčine kojima su žene jedina radna snaga. Ni „Dom za vješanje“ se ne bi snimio, zbog političke korektnosti prema uvijek obespravljenim Romima. Da je Titov režim intenzivnije živio nakon Tita, ne bi se snimili ni „Doli Bel“ ni „Otac na službenom putu“. Politički je korektno snimati filmove o zlim Srbima, jer Sarajevo ima vlastiti kodeks političke korektnosti pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, ali to vidim kao još jedan dokaz sloma sarajevskog duha.
Mostarski duh, eto, još nekako živi. Vicevi na nacionalnoj, vjerskoj, političkoj ili rasnoj osnovi, nekako su opstali. Valjda tu Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Romi nisu toliko uvrjedljivi. Ili jesu, pa vicevima i sami „vrijeđaju“ druge. Možda je to zato što Mujo i Suljo ovdje nisu Bošnjaci? Nisu proživjeli promjenu ili nisu bili na onom skupu u Holliday Innu te 1993. godine. Na žalost Mostara, Mostar nema filmsku industriju, tek je nedavno dobio kino. Doduše, vrhunsko, ali ne zaslugom vlasti nego voljom privatne osobe. Iako, smak duha nema milosti. Moglo bi se i ovdje dogoditi da Mujo i Suljo postanu nositelji moralnog integriteta, pa da nestanu kao cigareta iz usta nacrtanog kauboja ili ona crnkinja iz crtića o Tomu i Jerryju.