Viktor Orban, kojem su mnogi zamjerali što nikad nije igrao po notama briselske elite, sada je rekao naglas ono što mnogi europski građani već mjesecima mrmljaju sebi u bradu, čekajući u redu pred benzinskim pumpama i trgovačkim lancima.
Da EU više nije ona Unija kojoj su se mnogi nadali.
Da je ono “zajedništvo mira i prosperiteta” zamijenjeno ratnom retorikom, inflacijom i migrantskim nervozama.
I to nije, zapravo, nikakva radikalna novost.
Jer dok Bruxelles uvodi nove pakete sankcija, jača retoriku frontova, poziva na naoružavanje i nove obrambene dogovore, prosječni Europljanin sve češće broji koliko mu je struja, plin, kruh i stanarina skuplja nego prije tri godine.
A onda se sjeti u kojoj je Uniji glasao da bude.
U onoj koja je bila zamišljena kao projekt za kraj sukoba u Europi, ne kao novi stožer za strateško postrojavanje protiv istoka ili juga.
U onoj koja je svoje pravo crpila iz mirnodopskih dostignuća, a ne iz ratnih ciljeva.
I zato, koliko god Orban bio nepoćudan briselskom salonu, toliko u njegovim riječima odzvanja jedna stara europska istina:
Da se ratovi ne vode samo na bojišnicama, nego i u glavama ljudi koji više ne prepoznaju Europu u kojoj žive.
Da prosperitet nije samo broj na makroekonomskim tablicama, nego i osjećaj da imaš dom, ulicu, trg, kvart u kojem znaš tko su ti susjedi i koliko ćeš platiti grijanje iduće zime.
I možda je baš zato najopasniji simptom današnje Europe ne toliko sama ratna politika, koliko činjenica da više nitko ne pita one zbog kojih je Unija i stvorena — obične Europljane — žele li takvu Uniju.
Jer kad se konfederacija pretvori u nervozni savez, a savez u ideološki blok — onda ono što je trebalo biti jamstvo mira, počinje podsjećati na novo predvorje starog kontinentalnog straha.
wpDiscuz
