Bizaran slučajčić – a možda i nije posve bezazlen – dočekao je Hrvatsku na samom ulasku u Europsku uniju. Najavljen je tzv. uhidbeni nalog za Josipa Perkovića, nekadašnjeg šefa hrvatskog republičkog DB-a.
Perković, kojega traži njemački sud, bio je posljednji prvi udbaš Hrvatske, da bi zatim postao prvi potonji Tuđmanov šef vojne obavještajne službe SIS, od koje je nastao razgranat i krošnjevit vrhovnikov sigurnosni aparat, sastavljen od različitih tajnih policija koje su jedna drugoj konkurirale – taj koncept Franjo je prepisao od Josipa Broza Tita, kojemu se vazda i neumjereno divio.
Josip Perković mistična je središnja figura u procesu “transfera vlasti”, koju je Tuđman dobio čim je Partija odlučila da raspiše višestranačke izbore. Da će ih sami komunjare izgubiti i proći na njima vrlo slabo (osvojili su 22% glasova u prvom krugu pod novoskovanim nazivom “Socijaldemokratska partija Hrvatske”) znali su svi osim neupućenih, a šefovi zagrebačke Udbe, sigurno to nisu bili. Oni su se jako bojali pobjede Dobroslava Parage i njegovih ustašoida starčevićanske Hrvatske stranke prava, koja je bila “tigar od papira”, a bojali su se i popularnog studentskog lidera iz 1971. Dražena Budiše, kojeg su pet godina maltretirali u zatvoru i tjerali da pije iz kible.
Denis Kuljiš l nezavisne.com
Franje Tuđmana baš se i nisu bojali – prvo, znali su da je to normalni vlastodržac, bivši Titov pukovnik (general je postao s odlaskom u penziju), kojemu će sigurno biti potrebna tajna služba. Osim toga, uz njega je, znali su, starina Josip Manolić, legendarni Đoli Manoli, famozni jamar iz zlehudih poratnih vremena – a ako je upravo taj praudbaš kod Franje zadužen za stvaranje stranke na terenu i okupljanje kadrova, zaključili su, ne može ni taj Tuđman biti sasvim loš, a dojam se još poboljšao kad je za ministra unutarnjih poslova postavio Josipa Boljkovca. Josip Boljkovac – u ovoj biblijskoj priči svi se zovu Josip – bio je vrhovni žrec te udbaške sljedbe, počasni predsjednik svih agentskih okupljanja, povezan sa svim i svakim u tajnoj operativi, pa čak i s BND-om, kako se uvijek volio hvaliti… Uz sve te Josipe i Josip Perković sad se sjajno uklopio i, čim je HDZ formirao vladu, u podrumu Sabora počeo je okupljati dečke iz gradske krim-policije i razne svoje povjerljive ljude te stvarati Službu umjesto Službe, u čemu će mu se uskoro priključiti ostali najvažniji “bezbednjaci”, primjerice Zdravko Mustač, slavonski kadar, lik koji je do samog raspada bivše države rukovodio saveznim DB-om u Beogradu.
Sve u svemu – karijera kao i bilo koja druga u ono prevratno doba: Perković je preokrenuo kaput i pridružio se momcima koje je prije po službenoj dužnosti progonio ako mu već nisu bili (a najčešće jesu) agent-provokatori koje bi ubacio među naivne i glupe emigrante. Tako su emigraciju radikalizirali i politički neutralizirali, pošto nije mogla zasnovati neku demokratsku oporbenu platformu. To je bila osnovna taktička doktrina “djelovanja po I. i II. liniji”, znači protiv neprijateljske emigracije i “unutrašnjeg neprijatelja”.
Najvažniji “asset” Josipa Perkovića bio je ispijeni gospodin gotovo skeletalne fizionomije, strastveni pušač (cigareta ga je i ubila), gospodin po imenu Gojko Šušak. On je u Ottawi vodio jednu piceriju, tezgario kao moler i malo čvrgario kod Udbe. Pozivali su ga na drugarske večeri u konzulat, iako se pročuo po provokaciji u povodu neke jugoslavenske manifestacije u Kanadi – jednog odojka ofarbao je u crveno i na njemu napisao “Tito”. Tužilo ga je društvo za zaštitu životinja pa je morao platiti globu, ali taj mali incident, začudo, nije poremetio dosluh s jugoslavenskim diplomatskim predstavništvom, koje je privlačilo šarenu emigrantsku bratiju iz obližnjeg mjestanca Norwal, gdje je misio jedan fratar s nadimkom Fra Jebo, koji je imao vanbračnog sina, malog crnčića. Upravo u Norwal doputovao je Franjo Tuđman – došao je s urednom jugoslavenskom vizom. Tri puta je navraćao baš uoči proloma demokracije u Hrvatskoj, kako bi okupljao lokalne rodoljube i uzeo od njih neki novac. Što bi bilo od sve te buduće balkanske demokracije, da njen bujni procvat nije omogućila Služba svojim izdašnim specijalnim fondovioma?
Franju je s Gojkom povezao Miro Kutle, potonji tajkun i prvi blagajnik HDZ-a porijeklom iz Hercegovine, kojemu onda, a možda još ni sad, cijela ta kombinacija nije bila jasna. Pomagao je i Kutlin rođak Ćiro Grubišić, popularni hrvatski konzul u Mostaru, gdje je Milorad Ulemek Legija dobio pravi hrvatski pasoš – naravno na lažno ime. Ćiri je sigurno sve bilo jasno, on je bio od iste fele kao i sam Šušak. Šušak se tako obreo u Zagrebu poslije demokratskih izbora – doputovao je u kožnoj jakni bez kofera, a uskore se uselio u kuću Milutina Baltića, visokog partijskog rukovodioca prethodnog režima, zloglasnog zbog progona hrvatskih “proljećara” 1971. godine. Kako Gojko nije bio naročito navalentan i svikao se na život s komunističkim vlastodršcima, čak nije Baltića sasvim istjerao, nego ostavio da do danas uživa u polovici te tuškanačke vile.
Za razliku od Šuška, njegovi pomagači, pripadnici sumnjive emigrantske formacije HDP (Hrvatski držvotvorni pokret) u kojoj je bio natprosječan broj provokatora, čim su primljeni u SIS, zaključili su da im je tu tijesno s bivšim i uvijek aktualnim šefom Josipom Perkovićem, pa su ga smandrljali jednom kompliciranom provokacijom na koju u ovom času ne treba trošiti riječi. Tako je Perković otišao u zapećak, u rezervu, u penziju u koju, kako se dobro zna, pripadnici SDB-a, umreženi u svim mrežama, zapravo nikad i ne odlaze.
Kad je umro Tuđman i vlast u HDZ-u i državi pokušali preuzeti Hercegovci predvođeni Ivićem Pašalićem, Josip Prković se – kao i Josip Manolić i Josip Boljkovac – angažirao na drugoj, pobjedničkoj strani i krajnji pobjednik demokratskog procesa, Stipe Mesić, pošto je zauzeo mjesto predsjednika na Pantovčaku, imenovao je za savjetnika za sigurnost Josipova sina Aleksandra – Sašu Perkovića, kojega je zatim naslijedio Josipović. U međuvremenu nastaje neugodna komplikacija: njemački sud tražio je tatino izručenje zbog organizacije ubojstva Stjepana Đurekovića u jednom mjestancu blizu Muenchena.
Pištu Đurekovića, također Udbina provokatora, ubio je Đorđe Božović Giška, beogradski gangster, koji je čvrgario za Udbu. Sam je Giška izgubio glavu u ratu – i to doslovno, hrvatski su mu je vojnici skinuli kod Gospića i s njom zaigrali “na dva mala” (piše u jednom svom ispovjednom romanu naš najbolji pisac Damir Karakaš). No, izvršitelj je nevažan, a BND zaključuje svoje slučajeve i poslije trideset godina (ubojstvo se dogodilo 1983). Savezni istražni ured namjerava zaključiti taj dossier. Kako više nema državne granice koja bi onemogućavala privođenje bilo kojem europskom sudu, stariji Perković mora pred lice pravde. No, kako se čini da je to ipak nekakav neugodnjak, hrvatska vlada se požurila najaviti kako neće uvažavati “uhidbeni nalog” za djela počinjena prije 2004, kad je taj institut europskog prava uveden. Ako to zbilja namjerava provesti, morat će donijeti takav zakon, ali ministar pravde već je najavio da ne namjerava “kreirati neki zakon radi jednog čovjeka”. Drugim riječima, to nije njegova ideja. Nijemci su, pak, priopćili da će “ponovo razmotriti ovu stvar”. Drugim riječima, pričekat će da se završi priredba oka prijema Hrvatske u EU pa će izdati strogi demarš i zahtijevati da se Perković sr. odmah nacrta kod suda koji ga traži, s upozorenjem da bi u Zagrebu ubuduće trebalo izbjegavati slične ludorije, bez obzira s kojega brijega čudna ideja o “ograničenoj” i “neretroaktivnoj” vrijednosti europske uhidbene isprave potjecala. Prenemaganja u vezi sa suverenitetom mogu se dopustiti na unutrašnjem planu i kao folklor – u Europi možeš imati i kralja i cara, ili čak cara kao predsjednika vlade, kao u Bugarskoj, ali oko novaca i poštovanja zakona, pogotovo ako je riječ o Njemačkoj, ne može biti ni govora.
*Stavovi iznešeni u kolumni nisu nužno i stavovi uredništva (Poskok.info)
wpDiscuz