Published On: Sri, velj. 13th, 2019

Fojbe

Sva potisnuta historijska pitanja uvijek se iznova vraćaju… Ili, kako je to najpoetskije i filozofski najtočnije iskazao T. S. Eliot u ”Četiri kvarteta”:

Time present and time past
Are both perhaps present in time future,
And time future contained in time past.
If all time is eternally present
All time is unredeemable.
What might have been is an abstraction
Remaining a perpetual possibility
Only in a world of speculation.
What might have been and what has been
Point to one end, which is always present.
Footfalls echo in the memory
Down the passage which we did not take
Towards the door we never opened…

Bez obzira na povod, izjavu talijanskog političara i njen trenutačni učinak, moramo se prije svega odrediti u odnosu na meritum. A meritum su – fojbe, realnost etničkog čišćenja Talijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije.

U razdoblju 1945-1948 protjerano oko 350.000 ljudi, a znatan broj civila ubijen je i bačen u fojbe po cijeloj Istri, najviše njih kod Trsta. Posve je suvišno pozivanje na ”kontekst”, odnosno činjenicu da se retorzija protiv recimo njemačkog stanovništva tada provodila i drugdje po Europi, odnosno, da je etničkom čišćenju Talijan prethodila njihova asimilaciona politika u Istri. Jest, ali to ništra ne mijenja na stvari.

Genocidni pogromi Nijemaca i Talijana, Mađara i Albanaca (turskih optanata) sastavnice su politike etničkog čišćenja neslavenskog stanovništva iz Titove Jugoslavije. Prema rezultatima predratnih i poslijeratnih popisa, obuhvaćeno je 900.000 ljudi, od kojih je nekoliko stotina hiljada ubijeno, što je dokumentirano čak i poimeničnim popisima usmrćenih u logorskoj populaciji u Vojvodini (uz ostale 6.000 djece mlađe od 14 godina).

U Istri, na završetku rata i u poraću do uvođenja savezničke uprave (STT) provodilo se sustavno etničko čišćenje Talijana, koje se zatim nastavilo drugim, manje brutalnim tehnikama izgona stanovništva nepoželjne nacionalnosti ili političke pripadnosti… Pola istarskog Brooklyna su Hrvati, koji su odabrali sudbinu optanata jer nisu htjeli podnositi politički teror u vlastitim sredinama, iako su ranije i sami nerijetko sudjelovali u ”privatnom” fojbiranju talijanskih ”komšija” kako bi se domogli njihove imovine. Tako je u Krnici ubijen djed predsjednika ”Fiat Chrlysera” Sergia Marcionea.

Istra živi u kulturi laži i ”antifašističkog narativa” onih koji se identificiraju s progoniteljima, a ne sa žrtvama. Dvojezični natpisi na jeziku populacije koja je sva uklonjenana osim demesticiranih manjinaca koji su se priključili zatornicima umjesto da sami stradaju, pokazatelj je vrhunskog licemjerja. U Istri danas ima nekoliko tisuća Talijana, a bilo ih je nekoliko stotina tisuća, trećina populacije (prema Istarskoj enciklopediji” HLZ). U gradovima zapadne Istre uopće nije bilo Slavena. Oni su živjeli u unutrašnjosti, na selu. U gradove su dolazili raditi, najviše u Pulu, koja je bila multinacionalna ”K. u. K. u malom”.

Ta cijela žalosna historija zaključena je realpolitički Titovom vojnom silom, poslijeratnim populacijskim inženjeringom i Osimskim sporazimima, koji su to doveli do kraja u pravno-imovinskom smislu. Što ne znači da je moralno pitanje zatvoreno – nije. Fojbe treba istražiti, žrtve popisati, izvršioce imenovati u objektivnim povijesnim radovima koje tek valja napisati. U svakom slučaju, hrvatska država i njeni predstavnici u Europskom parlamentu ne bi smjeli davati izjave koje ne uključuju priznanje da su se navedeni zločini nesumnjivo dogodili, i u svakom govoru koji se na to odnosi, moraju ih jasno osuditi. Ne kao niz slučajeva, nego kao posljedicu politike tadašnje nedemokratske vlasti. Sve drugo je opasan populizam i historijski revizionizam.

Denis Kuljiš