SJEVERNOIRSKI MOSTAR: U Belfastu se živi u dva različita svijeta

Šest tjedana traje najnoviji konflikt između republikanskih katolika i protestanata o britanskoj zastavi koja se više stalno ne vije na gradskoj vijećnici. Tinjajuće neprijateljstvo obilježava svakodnevni život, a posebno, kako to opisuje jedan španjolski novinar, u Madridskoj ulici. Madridska ulica u Belfastu, glavnom gradu Sjeverne Irske, odjednom završava pregradom kod Berlinskog zida. Ta je moćna građevina sagrađena od cigle, željeza i čelika, više od sedam metara visoka i dodatno osigurana bodljikavom žicom i metalnim šiljcima.
Ne samo da treba onemogućiti ljudima da prijeđu na drugu stranu, nego da ujedno mogu na drugu stranu bacati kamenje, čavle i benzinske bombe. Takve se prepreke tamo nazivaju “mirovnim crtama”, iako prije zavrijeđuju naziv “zidovi srama”. Glavna im je svrha da razdijele katolike i protestante.
 
______piše: Carlos Fresneda l poskok.info 
Zadnjih je dana započelo u istočnom Belfastu s paljenjem automobila, razbijanjem izgloga i napadom na policiju uličnim pločama i kamenjem. Jedino zidove, ukrašene grafitima u čast “lojalista” s kapuljačama iz Ulstera kao i republikanskih mučenika IRAe, još uvijek ništa ne može uzdrmati. Kao bliski srodnici s ogradama u oblasti Gaze i u području zapadno od rijeke Jordana oni podsjećaju na koncentracijske logore.
99 zidova za mir
Kroz glavni grad Sjeverne Irske svugdje se, u dužini od 20tak kilometara, protežu takvi zidovi kao u Madridskoj ulici. Prema zadnjem brojenju ima ih 99. Od zadnjeg mirovnog “Sporazuma na Veliki petak” (10.4.1998.) stalno se se umnožavali. I to se zove mir?
Međutim, policija tvrdi da bi grad bez tih “mirovnih crta” potonuo u trajnom ratu. Taksisti, bez ikakvog negodovanja, odvoze turiste, Japance i Amerikance, do tih utvrda na kojima ogorčeni susjedni stanari izražavaju svoj gnjev. Zidovi su najposjećenije znamenitosti u krvavom Belfastu.
Zid u Madridskoj ulici nešto je podalje i postari, s one strane rijeke Lagan, na nasilnom istoku, i ne spada u uobičajeno razgledavanje grada. U Short Strandu, jednom getu sa žalosnim ciglanim građevinama, opkoljeno živi oko 6.000 katolika. Nasuprot živi oko 60.000 protestanata koji ih neprestano podsjećaju kako tu vladaju lojalisti.
Ovo nedjeljno prijepodne Madridska je ulica potpuno prazna. U daljini se čuju glasovi, zatvaranje prozorskih poklopaca, lavež psa. Konačno muškarac na ulici ispred kućnog broja 123, neposredno kod velebnoga zida, izišao da zapali cigaretu.
“Na prvi pogled zid je stvarno dojmljiv, ali otkad je sagrađen mi se osjećamo sigurnije i bolje zaštićeni”, veli nam Phil Fermanagh, bivši zidar u mirovini. Pokazuje nam oštećenja od metaka iz doba prije izgradnje zida. “Sada barem možemo mirno spavati. Nema više svakodnevnih uličnih bitaka, a ni po noći se više ne puca. Ja sam u ovoj četvrt sudjelovao u mnogim tučama, posebno kad sam bio mlad. Znam da to nije baš posebno katolički, ali mi smo tako odrasli i odgojeni da mrzimo svoje susjede kao i obratno oni nas.”
Borba u sujedstvu
“Madridska je ulica bila jedna od onih za koje se najžešće borilo za vrijeme “Troubles” (“neredi” u vrijeme sjevernoirske krize 1969.-1998.), ali ako o tome pitate ljude na drugoj strani, sigurno ćete čuti i drukčiju priču”, kaže nam Phil.
“Imam 62 godine, odrastao sam u Belfastu kad nije bilo zidova, ali zadnje su dvije generacije s njima odrasle, za njih su zidovi sasvim normalni”, kaže nam Joe O’Donnell, bivši zamjenik gradonačelnika i bivši gradski vjećnik katoličke stranke Sinn Féin. “Doživio sam ona najgora vremena kad su na obe polovice grada ljudi bili na ulicama jedni protiv protiv drugih. Volio bih da to jednoga dana nestane, ali najprije treba savladati mentalne zidove.”
O’Donnell danas predvodi “Belfast Interface Project”, u kojem se u 50 općina pokušava unaprijediti prihvatljivost, razumjevanje i razmjena između katolika i protestanata. Međutim, unatoč sporazumu iz 1998. nastali su novi zidovi, a što je još gore, nove generacije smatraju da su im zidovi nužni.
Da bismo prešli “tamo”, tj. u protestantsku četvrt, moramo ići 500 metara uza zid ulicom Bryson Street te se prekrstiti kod crkve Sv. Mateja, pozornice slavne bitke između katolika i protestanata 1970. u kojoj je dvoje poginulo i desetine ranjeno.
“Loyalist East Belfast” – čitamo na zidu s kojega nas “krvnici” Udruge za obranu Ulstera (paravojni protestantski pokret otpora) pozorno promatraju i sa svojim obojenim puškama svugdje prate. Dokle oko vidi, svigdje se viju britanske zastave. S jedne slike na zidu govori nam sablasna smrt s bombom u ruci kako se nalazimo u “sigurnoj zoni za djecu”.
“Oni su uvrijedili našu zastavu, mi hoćemu nazad našu zastavu i zato smo mi na ulici”, pjeni se Heather Murray, 37 godina, koja stanuje u ulici Susan Street, na drugoj strani zida. “Policija je za sve kriva jer nam je zapriječila povlačenje. Ja nisam bila na ulici, ali moj muž je bio. Imam dvoje djece i zato se bojim izići na ulicu sa svim tim što se danas događa. Policija nas stalno provocira. Sada živimo u obrnutom svijetu, sad nas policija napada.”
Kao i drugih 86 posto protestanata u Belfastu, tako i Heather Murray ne želi razgovarati sa svojim katoličkim susjedima. “Mi živimo u dva odjeljena svijeta, želimo različite budućnosti za Sjevernu Irsku i živote temeljimo na drukčijim vrijednostima. Ipak mislim kako ustvari vjerujemo u istoga Boga i da će nam on jednom uslišati naše molitve.”
“Zidovi služe za ovjekovječenje mentaliteta koji proizvodi konflikte”, kaže nam Peter Shirlow, profesor na belfaškom Queens-sveučilištu. “Kad neko dijete u Belfastu pita zašto postoji taj zid, sasvim je normalan odgovor da zid postoji zato da nam oni ljudi s druge strane ne bi nanijeli bol.” Shirlov, 47 godina, odrastao je u protestantskom dijelu i bio svjedokom eksplozije u jednoj školi, spada u prvu generaciju koja je odrasla sa zidovima. (Gradnja započeta u kasnim šezdesetim.) Shirlow, oženjen katolkinjom, optimističan unatoč najnovijim neredima, priznaje da može zamisliti Belfast bez prepreka: “Mislim pozitivno o mirovnom procesu i vjerujem da će stvari ići na bolje, ali ne bih stavio ruku u vatru da će zidovi pasti za šest, sedam godina.”
Carlos Fresneda je španjolski novinar i publicist. Članak “Los 99 muros de Belfast” objavljen je u http://www.elmundo.es/elmundo/2013/01/18/internacional/1358496802.html
 
Prijevod: poskok.info