Published On: Sub, sij 19th, 2013

Politiko, daj nam svega

Sve je započelo još davno, onih dana devedesetih godina kada je međunarodna zajednica počela odgajati „nove lidere“, mlade, perspektivne i nekompromitirane. Pričali su o civilnom društvu, ljudskim pravima, jednakopravnosti i europskim vrijednostima. Zvučalo je sjajno, novo, ohrabrujuće. Vrli, novi, potencijalni mladi lideri gledali su u svoje tvorce kao u polubogove. Bili su zaposleni u međunarodnim organizacijama i u savjetodavnim tijelima. Sjajno plaćeni strani ljudi koji su imali veze s nama i našim navikama i običajnim pravom koliko i seoska budala o limesima, dobro su plaćali mlade ljude, a i one starije, koji su iz rata izišli željni svega. Vrlo su se brzo ti „mladi i perspektivni“ ljudi naviknuli na francuski konjak i engleski burbon, skupa putovanja i neprimjenjive seminare na kojima su stjecali znanja o novim gradovima i modernim markama odjeće.
_______piše: Veselin Gatalo l pogled.ba
Vjerojatno su im se ti isti stranci smijali iza leđa dok su nam govorili o malim i srednjim poduzećima koja će nas izvući iz krize, o tome kako ćemo jednog dana svi ići na kavu u Pariz i Berlin i spominjali (o Bože, koje li budalaštine) seoski turizam kao ozbiljnu granu gospodarstva koja će nas izvući ne samo iz ekonomske nego i iz moralne krize.
Rezultat je bio odljuđivanje i „postrančavanje“ tog mladog svijeta. Uništili su im, dobrim dijelom, vezu sa stvarnošću, često i jezik. Riječi kao „event“, „happening“, „shit“, „party“ i ostali anglosaski izrazi postali su dio jezika i onima koji nisu te OHR-ove i OSCE-ove ni omirisali. Međunarodna zajednica se dobrim dijelom pokupila i odvela svoj personal, ostali su mahom nezadovoljni bivši zaposlenici koji su u „nevladinom sektoru“ ili bez posla, pa se još teško prilagođavaju „Balkanu“, „seljakluku“, „primitivizmu“, „nacionalizmu“ i „močvari“ iz koje su izišli. Ne znam smatraju li svoje roditelje glupima, tupima i zatucanima, ali se ne bih nimalo čudio da je tako. Tako to, valjda, biva kad se mlad i neiživljen čovjek navikne na plaću troje profesora ili dvoje kirurga. Teško je pristati na manje kad imaš puno pa očekuješ više. Otkud znam da je tako? Pa, i ja sam u svoje vrijeme bio plaćen kao dvoje kirurga ili troje profesora. Ali, nisam se navikao na skupa pića i besplatna putovanja. Valjda zato što nisam pretjerano sklon alkoholu, a ni putovanja me baš ne privlače. Teško sebe natjeram na kakav duži put. Natjeraju me drugi, ali to nije ova priča. Ni na pare se nisam uspio navići. Valjda zato što bi mi ih iskamčili prije nego što bih se uspio razmaziti.
Današnja politička kriza nije slijednica krize morala ili pad sustava vrijednosti. Tako je jer je takav bio i model uvezen iz Europe i Amerike. Kad je novac zacrtan kao cilj, i ostaje cilj, primarni ili sekundarni. Zašto se čuditi vili čelnika HDZ-a, Dragana Čovića, ili voznom parku Jerka Lijanovića? Čović samo, svjestan toga da su mu alternativa Živko Budimir i Jerko Lijanović, usput nesmetano ostvaruje svoju želju za vilom u prirodi. Zna da je to postigao podržavajući nacionalizam svoga naroda, za razliku od ove dvojice koji podržavaju tuđi. Nakon poduke iz inozemstva, pragmatizam Desnice Radivojevića, političara „na iznajmljivanje“, razumljiv je i politički prihvatljiv, nije čak ni degutantan – osim za one koji se još nisu naviknuli. Tako mislim da je međunarodna zajednica, postavljajući novčani prioritet kao način ostvarivanja europskih i američkih univerzalnih vrijednosti, dala za pravo političarima da misle samo na sebe. San je ostvaren. Oni mogu na kavu u Pariz ili Berlin. Mogu sebi, u svojim skromnim domovima od nekoliko stotina kvadrata, upriličiti kakav svjetski „event“, „happening“ i „party“. A oni koji su željni toga a ne može im biti, mogu na tren postati dio tog otmjenog svijeta rekavši na to „Shit!“.