Od Daytona na ovamo traje već dosadan i prožvakan proces šutiranja Hrvata na svim razinama, no taj dosadni proces je još uvijek tu na sceni , i stalno i uporno ga netko ponavlja, proces koji se Hrvatima u BIH popeo na vrh glave, i kojima je više svega dosta. Pa i ideje zajedničke države ako se s njim nastavi. Dosta im je raznoraznih Alijansi i Platformi, anatemiziranja s Federalne TV kao vječitih krivaca za svo zlo, televizije koju bi čak morali i plaćati, Barryevih amandmana kojima je srezano i ono malo konsocijacije unešene u Dayton, amandmana kojima je dato pravo Bošnjacima da pune hrvatski dom naroda svojim igračima. Glupim i smušenim Hrvatima, narodu bez ponosa i prkosa, koji u četiri godine Platforme šuti ko pokisao, uz par časnih iznimaka, i koji u te četiri godine nije pokazao ozbiljniji otpor, sarajevske se političke elite, i pokoja strana ambasada nastavljaju igrati flipera. Zašto? Jer pravi odgovor nti zube odgovorne političke nacije još uvijek nisu pokazali. Umjesto jasnim odgovorom Hrvati mašu ponovno karijeristima, pogodnima kojima se smješe velike funkcije i sjajne karijere. Jebo načela.
Redovno među Hrvatima sarajevski centri moći pronalaze iznova i iznova neke nove Zubake, Čambere, Primorce , Krajine, Periće, Jurišiće, Budimire , ljude sličnog polupismenog i bijednog političkog soja počesto i fašističke prošlosti, koji im služe kao neka vrsta političkih trojanaca. Prave od njih uglednike. Pače antifašiste. Evo i velike patriote BIH koji na Drini potpisuju probosanske koalicije s onima kojima je i kanal na hrvatskom jeziku fašizam. Pune njima ionako dosadnu propagandnu minutažu zadnje goebbels TV kuće u Europi.
Uzmu ih, okrenu protiv onih načela koja su do jučer zagovarali, napune im duše taštinom, zagrle ih Komšićem, uvjere ih da su važni, srede im dobre pozicije, daju im osjećaj lažne moći, dovedu ih par puta na TV da osjete kako je to biti bitan i unovače ih u vlastite političke ideje. I tako padaju i najljući zagovornici ravnopravnosti u BIH. Najbolji primjer je Budimir. Nekada veliki kritičar komšićizacije hrvatskog prava na konstitutivnost koji danas, mekši od Markešića trči po Bosni s pričom kako je HVO bio zločest i kako će on biti novi Komšić. Šta slava i malo jajačke janjetine uradiše generalu HVO-a.
______piše: Nikola Zirdum l poskok.info
Hrvati i politički Mostar to s druge strane ne čine. Nije nikakav problem pronaći pokojeg bošnjačkog intelektualca, uglednika, koji će za par tisuća eura mjesečno tu i tamo reći kako je priča oko Trećeg entiteta previše sotonizirana, i neopravdano deplasirana, da je bit priče u odanosti državi BIH u odgovornosti prema istoj, da konzumiranje ravnopravnosti ne nosi samo pravo nego i obvezu poštovanja malobrojnijih i ako će Treći entitet biti bosanskohercegovački u prvom redu, odan ideji zajedničke države, a federalizacija države da će značiti jaču privrženost Hrvata zajedničkoj domovini zašto ne sjesti i ne porazgovarati i o tom rješenju ili nekom međurješenju tipa velekantonu u Federaciji. Nema bošnjačkih Sejda Bajramovića niti ih Hrvati stvaraju. Iako mogu.
Nikakav problem nije naći takve profesionalce koji će slično kao i hrvatski bošnjoroni pričati hrvatsku priču za neki novac ili neku poziciju. Međutim nema toga. Hrvati to ne čine. Iako je pitanje zašto ne čine ako je ta janjičarizacija u ovoj zemlji političkog apsurda postala folklor.
Nije nikakav problem naći niti nekoliko kolumnista, koji će u Avazu ili Oslobođenju goniti kontra stav od oficijalnog većinskog sarajevskog. Recimo Boris Dežulović, ako čovjek za par tisuća eura šprda politički Mostar ili Banjaluku što ne bi za par tisuća eura udario i po Saraju. Sve je danas na tržištu. Pa i veliki idealisti poput Borisa. Recimo jedan Ante Tomić. Taj za par stotina eura reklamira rak na plućima stanovite tvornice duhana što ne bi i za koju stoju podržao slobodarski projekt hrvatske ravnopravnosti u BIH? Al eto ipak se to ne čini. Jer eto mi smo korektni i principijelni i nismo kao oni. A para za vozne parkove, nove kamine i kuće s bazenima u hrvatskih elitista, nekako se vazda nađe.
Opet ta hrvatska navodna principijelnost lomi se od izbora do izbora. Sve od Daytona na ovamo te principijelnosti nije bilo. Načela su se kršila kako je kome odgovaralo. Recimo travanjski paket. Jedan jako loš prijedlog koji je omogućavao sarajevskoj eliti potpunu kontrolu nad hrvatskim domom naroda neki čovićevci i dan danas brane još uvijek ne kapirajući šta su htjeli potpisati.
Iako je on rješavao tek pitanje člana predsjedništva. Dok je riskirao sa svim ostalim. U to doba u rušenju travanjskog paketa pojavljuje se Devedesetka s Ljubićem na čelu i ruši taj sporazum. Ljubić se nameće kao ozbiljan lider, netko kome se može vjerovati da neće izdati, a Devedesetka kao respektabilna stranka kojoj rok trajanja nije jednomandatni. Poslije toga događa se Platforma. I ponovno se javlja Ljubić koji drugi put za redom zaustavlja ključni prodor na hrvatsku konstitutivnost.
Umjesto ponuđenog, snažnih pozicija u Federalnoj Vladi, Ljubić izgovara povijesno “Ne” i htio ili ne htio ulazi u udžbenike kao paradigma hrvatskog lidera kojeg se ne može kupiti i natjerati kontra načela na kojima je dobio glasove. Iza njega staje stranka. Barem onaj zdraviji dio. Dok tehnomenadžeri u Devedesetci gunđaju. Oni isti koji danas huškaju Martina. Događa se HNS, snažan savez s narodom. Po prvi puta od Daytona na ovamo Hrvati djeluju kao ozbiljan politički faktor. Stavljaju privremeno vlastiti politički pluralizam na stranu, kao kolaterarnu žrtvu Zlatkove socdemokracije i tako ujedinjeni šalju jasnu poruku stranim ambasadama, mreži tzv NVO volontera, koji volontiraju za par tisuća mjesečno, Sarajevu i svima koji planiraju od Hrvata i dalje praviti lutke za napucavanje da to tako lako neće ići. Platforma postaje najkompromitiraniji i najbizarniji projekt od Daytona na ovamo. Lijanović postaje borac protiv korupcije, a fašistoidni HSP dio “antifašističke” koalicije. Patrick Moon dobija po prstima. Američka politika, koja se s tim projektom iskompromitirala do kraja pred Europom kojoj je uvalila nov problem na Balkanu i BIH vratila desetljeće unatrag, baletana Moona povlači iz BIH.
Strane ambasade koje su osmislile Platformu čupaju se za kosu. Bajrović, SDP-ov lobist u Washingtonu je već lud jer ideja ujedinjavanja hrvatskih strateških tvrtki i njihovo sarajevsko poklapanje ne ide brzinom kako je zamišljeno. Odustaje od Zlatka i okreće se Komšiću. Platforma kao projekt postaje najlošije izdanje federalne Vlade ikada. Jurišić i Lijanović umjesto ozbiljnih kadrova kakve su im navodne uloge namijenjene svakodnevno se dokazuju kao ultimativne marionete. A tek Živko Budimir sa svojim eskapadama oko pomilovanja zločinaca i sukoba s Helezom u kojem mu podređeni ministar drži moralne lekcije o vlastitoj mu nelegitimnosti ispada najsmiješniji lutak Platforme.
Vrh svega su ovogodišnji protesti. Bijeda u bošnjačkim kantonima krenula je kamenjem na politiku. Stvar se nastojala predstaviti kao svegrađanska i svebosanska a završila je na etničkim granicama bošnjačkog entiteta. Dokazujući još jedanput da je BIH bila i ostala zemlja s dubokim nacionalnim rascjepom koja naprijed neće dok ne riješi svoja tri nacionalna pitanja.
Da je 90-ka ušla u Vlast Platforme nitko danas ne bi govorio o nepravednom izbornom zakonu niti bi hrvatsko pitanje uopće bilo načeto u Europskom parlamentu. Zasluge Devedesetke u tom smislu ogromne su, kao i njen izborni potencijal pred izbore koji dolaze.
Novi lider Devedesetke samo je to trebao naplatiti. Pokupiti šlag koji mu je Ljubić ostavio u amanet i uzeti minimalno preko 35% hrvatskog izbornog legitimiteta. Ako ne i više. I usput pomesti HSP s političke scene kao stranku koja je upravo tu Devedesetku najviše prozivala dok je u Platformi glumila Zlatkov ukras. A što on čini? On visi na NDI-ovim seminarima na kojima Reuf Bajrović drži govore o tome kako je primat BIH a ne hrvatsko pitanje. Što Martin javno i ponavlja. Piči po Americi, Europi, predstavlja se kao kadar kojem je BIH na srcu, a hrvatsko pitanje tek usputno u džepu. Iako je šef nacionalne , ne i multietničke građanske stranke. Po Bajroviću hrvatsko pitanje i ne postoji. Njemu je mjera prava sukladna mjeri brojnosti. Dakle malo je Hrvata što znači da velikih prava i ne trebaju imati. Taj čisti fašistički obrazac Ragužu ne smeta. Pa se Bajrović po Washingtonu hvali kako je pronađeno novo rješenje za HNS. “Metnit ćemo im Raguža”. I to priča usred hrvatske ambasade u SAD-u. Što je dovoljan dokaz koliko se moćno osjeća dok rovari hrvatskom političkom scenom.
Umjesto da se unutar HNS-a Martin nametne kao nezaobilazan faktor i Čoviću održi lekciju o grijehu koaliranja sa NSRZB-om u Livnu Raguž koalira sa Zubakom, strašnim pobornikom Platformi i Alijansi koji 2010-e godine tvrdi da Vlade u BIH ne moraju poštovati volju konstitutivnih naroda nego da mogu biti prosto programske. Iako je Ustav FBIH i BIH po tom pitanju jasan. Dakle Zubak, koji javno govori da BIH treba Vlade koje negiraju hrvatsku konstitutivnost ovih dana postaje kooptiranjem član HNS-a. Zubak koji je član ekspertne američke skupine koja je javno u BIH ozakonila delikt mišljenja. Naime u eri navodnog konzultiranja oko preustroja Federacije stav te ekspertne skupine bio je da svi prijedlozi dolaze na razmatranje osim onih koji predlažu formiranje federalne bosanskohercegovačke jedinice s relativnom hrvatskom većinom. To je ta demokracija. Nešto što je u SAD-u nezamislivo.
Raguževo migoljenje odmah je prepoznato u Sarajevu. Hvali ga FTV. Hvali ga Dnevni Reket Mire Rašića.Onog lika koji ovih mjeseci izvlači lovu iz EPHZHB. Preko one pravaške profesionalne plavuše Bunoze. Koja opet ovih dana svjesna da joj je odzvonilo traži ulaznicu u HDZBIH mašući novim grudnjacima. Ili bez njih. Skontavši do kud je prispjela. Hvale ga dakle odreda svi bošnjački intelektualci i hrvatski intelektualci na bošnjačkoj plaći. Taština jebi ga radi. I lik postaje uvjeren da je jako moćan i popularan i da je pred njim svijetla budućnost.
Iako svaki Hrvat u BIH koji imalo drži do sebe Jurišiću neće ni naminugti niti pružiti ruku , Ragužu nije problem provesti i nekoliko sati u razgovoru s njim. Pa ako treba i popraviti zub. Rukovati se, sjediti u istoj prostoriji i o tome poslati priopćenje. On koji je jedan od čelnika HNS-a daje Jurišiću, toj paradigmi bošnjačke marionete, priliku da lamentira kakav to treba biti HNS. HNS koji je i nastao upravo zbog fenomena Jurišić.
Umjesto šanse da kroz HNS osvoji do sada rekordan broj glasova Raguž se odlučuje na potpuno sulud put svjestan da bi to moglo i presuditi stranci. U izboru da bira sigurno figuriranje na političkoj sceni i jača stranku, ili da zariskira onim putem kojim su do sada riskirali Zubaci, Jurišići i slični on bira ovo drugo. Navodno ostajući u HNS-u i ujedno kršeći svu logiku i smisao postojanja HNS-a.
Bira put koji priželjkuju Dnevni list, Budimir i političko Sarajevo koje ga svakodnevno medijski bodri tvrdeći da su njegovi postupci epohalni i da BIH upravo takvog lidera treba.
Taština je zajebana stvar.
U iduće 4 godine kada će se rješavati ključne stvari oko hrvatskog pitanja, kada Hrvatima pripada po nacionalnom ključu šef diplomacije, i kad im se konačno daje šansa da povrate mjesto člana Predsjedništva i imenuju vlastitu diplomaciju, onu kojom neće vedriti i oblačiti veliki Komšićev Hrvat Nerkez Arifhodžić, kriminalac kojeg još nitko zbog lažnog iskaza i pribavljanja protupravne koristi nitko ne privodi, u iduće četiri godine kada će i samoj bošnjačkoj eliti postati jasno da ta priča preglasavanja u Europi više nije nešto što se odobrava, Hrvati ponovno muke muču sa vlastitom političkom elitom.
Nezrelom, nesuvislom i potpuno nedoraslom trenutku.
A za sve je kriva bukovina. Ratni plijen HVO-a zvan Drvar. Tamo gore gdje je nekakav nadobudni čelnik devedesetke bio u talu sa SNSD-ovim ministrom oko naplate sječe. Pa kad je Dodik rekao da to tako više ne može i htio zamjeniti svog ministra ovaj iz 90-ke rekao jok. Đe ćeš dirat poslovnog mi partnera.
Pa nastade rusvaj na liniji HDZ1990 versus HDZBIH oko toga treba li dozvoliti Dodiku da zamjeni vlastitog ministra. Zamisli ti to otkud pravo Dodiku mijenjati SNSD-ovog ministra?
I kad je ministar zamjenjen HDZ1990 protestno napušta vladu HBŽ-a a HDZBIH kako bi osigurao 2/3 u vladi prihvaća kao nužno zlo, nakon višemjesečnih pregovora sa HDZ1990 u koaliciju uzeti nekoliko Lijanovićevih androida.
I eto argumenta Martinu za Zubaka, Džambasa, i razvaljivanje HNS-a. Umjesto da na toj priči koalicije sa Lijanovićima ruši Čovića Martin zubakizira HDZ1990 tvrdeći da time ojačava stranku. Iako time tjera glasače od nje. I posljedično, događa mu se rasipanje stranke. Ljudi koji izlaze iz stranke krivi su , mora da su u dosluhu s Velikom Vođom. Kao da je Čović nadnaravni duh koji je sveprisutan , sve vidi i sve kontrolira. I ta priča o svemoćnom Draganu koji ima režim više je i Bogu dosadila. Danas nema Hercegovca koji tom navodnom strašnom Velikom Vođi nije opsovao dio rodbine i poslao ga u neku stvar, ali eto on ima režim. Tako kažu i plenumi. Nije režim u Saraju tamo di se vrti 92% ukupne love Federacije. Jok. Režim je u FBIH u oporbi. A režimlija je Veliki Dragan. Lik kojeg se razvlači po medijima više nego Fata pitu razvlači.
Oni koji to primjete plaćenici su Velikog Vođe. Nije dozvoljeno misliti kontra. Jer odmah si plaćenik. I svi su plaćenici samo ne oni na čijim medijima se vrte čestitke Martina Raguža, Vjekoslava Max Čambera i skakću uskršnja jaja Živka Budimira, Elektroprivrede Lijanovići i Lutrije HSP BIH.
HNS – projekt nastao na načelima, razvaljuje nekakav livanjski drvosječa, zbog srpske bukovine dok političko Sarajevo ne vjerujući koliko su Hrvati mutavi, tj njihovo političko čelništvo , zahvaljujući Bogu što im je poslao Martina i zadovoljno trlja ruke.
Nije za Hrvate politika. A nisu ni prava. Mi ćemo još dugo godina da se igramo flipera. Previše je hrvatska mater ambiciozno odgojila postojeću hrvatsku političku elitu da bi se tu mogla primjeniti ona latinska Ubi concordia ibi victoria.
Sve dok ne odrastu neke nove generacije. I dok nam voda ne dođe do grla. Očito još nije. A doći će onaj dan kada hrvatska politička elita osjeti jednaku bijedu kakvu joj već osjeća narod.
Božo Ljubić danas je vjerojatno najtužniji Hrvat u BIH. A nije čovjek to zaslužio.
I opet su sve oči uprte prema njemu. Kao ponovnoj brani majorizaciji i ponovno najbitnijem hrvatskom političaru u BIH. Ostane li uz Martina Božo bi mogao i spasititi Martinovu viziju Devedesetke. Iziđe li skupa za mlađim Ragužem, Merdžom i Bevandom, ljudima koji nisu htjeli biti Zubakove pudlice, ni Bajrovićevi drugovi, ljudima koji su rekli , čekajte mi imamo nekakva načela, Ljubić će ponovno u udžebnike. Ni kriv ni dužan. Kao lik kojem sudbina treći put namjenjuje da poludjelu hrvatsku elitu vraća na ispravan put.
Ono što bi Martin Raguž svakako trebao , prije nego stranku osnaži sa novim mladim i “uglednim” snagama, recimo Lukom Markešićem, Ivanom Šarčevićem i sličnim kadrovima je to da bi bio red da malo oslušne i bilo vlastitih birača.Da se malo spusti i među narod.
Neko novo platformašenje neće se tolerirati. Stotine tisuća hrvatskih birača na idućim izborima žele radikalno kazniti Jurišiće, Budimire i Lijanoviće i poslati jasan znak što misle o kolumnama platformaških medija, koji su se brutlanim isisavanjem novca iz hrvatskih tvrtki pod platformaškom kontrolom namnožili kao zečevi. Trebao bi malo sjesti i razmisliti je li Hrvatima bitnija vlastita konstitutitvnost ili demagogija europske mape puta, one iste Europe koja na svom tlu pušta Turskoj da Hrvate gura u novi europski Kurdistan, i cijeli niz parabola koje Raguž samo njemu razumljivim jezikom konstantno perpetuira.
Glasovi se na ovim izborima neće kupiti na anti Čović priči. Jer projekt Platforme nije sukob hrvatskih političkih trgovaca sa Čovićem i HDZ-om BIH. Radi se o jasnom sukobu te šačice poltrona ni sa kim drugim nego s vlastitim narodom ma koliko god to zvučalo nacionalistički i patetično i ma koliko god Jurišići i Budimiri uz pomoć Saraj medija tu priču pokušavali preokrenuti na međupartijski sukob. Jurišić i Budimiri nisu pravo na predstavničku demokraciju oteli Čoviću niti HDZ-u BIH. Nego Hrvatima. Narodu kojem se sada ponovno dodvoravaju. Pogažena je hrvatska volja. Tu su nebitni interesi HDZBIH. Jurišići i Budimiri u frapantnom su i otvorenom sukobu s Hrvatima. Želi li i Martin u taj sukob? Ako želi ko mu smeta. Samo to treba jasno reći.
Ništa se nije zaboravilo. Tko je bio tko zadnje 4 godine i tko je za kog radio, sve izjave su sačuvane i zna s tko je gdje koga postavio. Osim toga neke druge nove kuće i stanovi, osim kuće druga Dragana će ući u fokus javnosti. One koje sarajevska policija i ne da fotografirati.
U prilogu izjava o zajedničkom istupu na Federalnoj i državnoj razini, kao zaključku Središnjeg odbora HDZ1990 , koji je naknadno , iz nepoznatih razloga, pogažen, zbog čega je Slaven Bevanda danas dao i ostavku na članstvo u HDZ1990: