Bosanskohercegovacki profesionalni diplomata Satko Bitanga poslijednjih dana se uvelike raspisao po ovdašnjim portalima i na svom Facebook profilu pokušavajući sveukupnoj javnosti, u vidu nekakvih otvorenih i srcedrapajućih pisama, objasniti kako je on osobno prošao katarzu od “mladog i nadobudnog nacionaliste” do čovjeka koji se iskreno zalaže za multietničku Bosnu i Hercegovinu, zemlju jednakopravnih naroda i narodnosti, u kojoj bi se ljudi trebali djeliti samo i isključivo na one dobre i loše (ali po njegovim mjerilima).
Tako je junak naše priče u jednoj od svojih patetičnih i uvlakačkih “pričica” (zašto uvlakačkih objasnit ćemo malo kasnije) opleo po načelniku općine Čapljina, Smiljanu Vidiću, spočitavajući mu proglašenje novoizabranog člana predsjedništva BiH, Željka Komšića, nepoželjnom osobom u Čapljini.
U toj prvoj basni, koja neodoljivo podsjeća na onu o “vuku i tri praščića”, naš junak upozorava vuka Vidića da je upravo on došao na vlast u općini zahvaljujući glasovima Bošnjaka, te da, po istom aršinu, nema pravo otkazivati gostoprimstvo Komšiću u zajedničku kuću koja se zove općina Čapljina. “Mladi” liberal i ljevičar Bitanga se nemože načuditi zadrtosti hrvatskih političara, koji nikako da shvate sve čari koje sa sobom nosi postojeći izborni zakon, naglašavajući kako su Bošnjaci u Čapljini dali glasove za Hrvata Vidića.
Pritom Bitanga namjerno zaboravlja da su u Čapljini Bošnjaci birali između dva hrvatska kandidata, jer nisu imali svog bošnjačkog kandidata. Kad su Bošnjaci imali svog kandidata, kao što se dogodilo za protekle lokalne izbore u Stocu, niti jedan glas nisu dali hrvatskom kandidatu Boškoviću i svi znamo kako su na kraju ti izbori i završili. Učeći Hrvate demokraciji, kakva se primjenjuje u razvijenim zemljama Zapadne Europe, Bitanga nam prenosi bogata iskustva stečena po ambasadama Arabije i Irana, gdje je obnašao dužnosti ambasadora Bosne i Hercegovine. Zadivljen gostoprimstvom prema drugom i drugačijem koje je doživio prilikom predaje vjerodajnica u Teheranu srditi i prkosni Bitanga javno poziva svog predsjednika Komšića da slobodno dođe u njegovu porodičnu kuću u Višićima, gdje će ga on ugostiti i osobno mu udjeliti legitimitet, uinat zaostalim Hrvatima.
U svojoj drugoj pričici diplomata Bitanga ide dalje i opisiva navodni telefonski poziv kardinala Puljića upućen njemu dok se 1993. godine nalazio u Beču (sjetio se telefonskog poziva nakon 25 godina), te kardinalovu brigu za njega i sigurnost njegove obitelji sa kojom je izgubio kontakt dok je, eto, bio u nekakvoj vojno-političkoj misiji u Beču.
Naš junak ne objašnjava čitateljima o kakvoj se vojno-političkoj misiji radilo, tko ga je tamo poslao i kome je podnio izviješće. Čapljincima je poznato da je Satko Bitanga prije odlaska u “misiju” obnašao dužnost komandira policije u Čapljini i bio jedan od vodećih ljudi u SDA Čapljina.
Poznato je i to da je u tijekom 1992 godine na području Čapljine bilo niz ratnih zločina počinjenih nad čapljincima srpske nacionalnosti, baš u vrijeme dok je Satko Bitanga bio komandir policije. Bilo bi dobro da Bitanga odgovori zna li išta o ubojstvima obitelji Kuzman, Tripić, Ivković i mnogih drugih Srba iz Čapljine.
Zna li išta o formiranju zatvora za Srbe u Dretelju, koji je bio pod kontrolom pripadnika HOS-a, i gdje su počinjeni mnogi zločini nad Srbima. Kao tadašnji komandir policije trebao bi znati nešto o tim ratnim zločinima, pogotovo ako se zna da je bio “siva eminencija” HOS-a i sudjelovao u njegovoj organizaciji. HOS je u Čapljini utemeljen po zapovjedi iz Sarajeva, a izvodio je akcije uglavnom na oslobođenom prostoru općine, posebno po napuštenim kućama i stanovima vlasnika srpske nacionalnosti.
Možda se Bitanga na ovaj način i pravda svojim sumještanima bošnjacima što ih je ostavio i pobjegao (dezertirao) u inozemstvo u mjesecu travnju 1993 godine (Bošnjaci Čapljine su sve do srpnja mjeseca 1993 godine bili pripadnici HVO-a Čapljina).
Nastavljajući dijeliti Hrvate na one dobre i one loše, gdje su po njegovim uzusima “dobar” Hrvat Željko Komšić, a loši Hrvati Dragan Čović (predsjednik HDZ- a BiH) i Pero Marković (jedan od osnivača HDZ-a 1990 i predsjednik ratnog HVO-a Čapljina) Bitanga nevješto pokušava obraniti nadbiskupa Puljića od kritika “lažnih BiH patriota” koju su Nadbiskupu zamjerili na propovjedi u kojoj je, između ostalog, rekao da je i Hitler u Njemačkoj zakonski došao na vlast, što se zlonamjerno protumačilo kao izjednačavanje Hitlera i Komšića.
Za tu nadbiskupovu izjavu Bitanga kaže da je “nespretna” ali da on smatra da nadbiskup Puljić ipak NIJE LOŠ ČOVJEK i misli da NIJE LOŠ VJERNIK (strašno!) što ga približava probranoj Bitanginoj eliti “dobrih” Hrvata, u kojoj se, za sada, nalazi jedino Željko Komšić. Pa tako naš diplomata Bitanga predlaže, u duhu ekumenizma, da katolik Puljić i ateista Komšić sjednu i izglade sve nesporazume, na kavi koju bi skuhao nadbiskup Puljić.
Na isti način je diplomata Bitanga gradio ekumenizam između sunita i šiita u Teheranu, što je prepoznato od strane iranskih obavještajaca i zbog čega je nagrađen prijevremenim završetkom ambasadorskog mandata u Teheranu.
Ispravno smatrajući da bi bila nenadoknadiva šteta za Bosnu i Hercegovinu da to diplomatsko znanje sabrano u njegovoj osobi ostane neiskorišteno, Satko Bitanga je odlučio odigrati na kartu novoizabranog člana predsjedništva Željka Komšića i perfidno se uvlačeći ponuditi sebe kao mladog liberala i ljevičara za novo ambasadorsko mjesto iz kvote hrvatskog naroda.
Iz pouzdanih izvora bliskih Željku Komšiću saznaje se da Satka Bitangu čeka veleposlaničko mjesto u Vatikanu, koje pripada hrvatskom narodu, a gdje je predhodno službovao Nerkez Arifhodžić “Hrvat iz Sarajeva”, kojeg je na to mjesto također imenovao Željko Komšić.
I Satko Bitanga se uvelike priprema da preuzme tu veleposlaničku dužnost, za što mu je potrebno da odradi još par tehničkih sitnica, kao što je krsni list (da sve izgleda legitimno), koju će pokušati srediti na kavi kod nadbiskupa u duhu ekumenizma i sigurnosne provjere, koje će zasigurno proći jer je i Željko Komšić poznati ljubitelj HOS-a.
Odlaskom u Vatikan eto prigode za Bitangu da i papi Franji prenese svoje uvjerenje da kardinal Vinko Puljić po njemu možda i nije loš vjernik.
S.Č. / Dnevnik.ba
wpDiscuz