U Zagrebu je nedavno objavljena knjiga “Jugoslovenska muslimanska organizacija 1929.-1941. (U ratu i revoluciji 1941.-1945.)” autora historičara ZLATKA HASANBEGOVIĆA. Iz njegovog opsežnog, sveobuhvatnog znanstvenog rada na kojem je radio u arhivima Sarajeva, Beograda i Zagreba, na više od 800 stranica, izdvajamo posebno zanimljivo razdoblje koje je u knjizi objavljeno kao poseban dodatak, a koje govori u ulozi i položaju muslimana u fašističkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj pod rukovodstvom Ante Pavelića. U nekoliko nastavaka moći ćete čitati o ulasku njemačkih i ustaških trupa u Sarajevo, odnosu domaćeg stanovništva prema Jevrejima, te uzbudljivim političkim previranjima na tada vrućoj sarajevskoj i bh. političkoj sceni koja su se dešavala u pozadini velikih historijskih događaja u svijetu…
“Volja je Svevišnjeg Allaha htjela, da uz pomoć ustaša u zemlji i inozemstvu, te savezničkih vojski kucne radosni čas za sve Hrvate, katolike i muslimane. U ovom radosnom i velikom trenutnku za cjelokupni hrvatski narod, kada je osnovana samostalna i nezavisna Hrvatska Država na cijelom povijesnom teritoriju hrvatskom, kličem: ‘Neka Allah Svevišnji poživi Poglavnika! Neka Allah Svevišnji poživi njegova Opunomoćenika i sve ustaše! Neka živi samostalna i nezavisna Hrvatska Država i hrvatski narod, dok je svijeta i vijeka’”, pročitao je muftija Ismet Muftić na dan proglašnja Nezavisne države Hrvatske u Zagrebu 10. aprila 1941. pred Slavkom Kvaternikom, opunomoćenikom Ante Pavelića koji je u to vrijeme s grupom hrvatskih nacionalista boravio u Italiji čekajući povratak. Pavelić je još u svom prvom proglasu emitovanom preko Italijanskog radija pet dana prije proglašenja NDH, pozvao na ustanak “Hrvate, vojnike, katolike i muslimane”, a Kvaternik je na dan proglašenja uputio poseban proglas “hrvatskim muslimanima” u kojem je kazao kako “junačke Bosna i Hercegovina ulaze u sastav Hrvatske države” pozvavši muslimane da “džamije i domove okite barjakom Allaha i milim hrvatskim trobojnicama”.
ŽIVIO ANTE, PREZIME MU ZNATE
“Muslimanski vojnici u jugoslovenskoj vojsci pozivaju se da okrenu oružje protiv Srba i preuzmu vlast jer su od sada sami gospodari u svojoj kući i svojoj zemlji. Vlast u BiH preuzima muslimanski naročiti prijatelj Ante Pavelić koji vrši zavjet Oca domovine Dr Ante Starčevića koji je u Vama muslimanima vidio najbolji dio hrvatskog naroda i najljepši zalog naše sretne budućnosti”, kazao je Kvaternik u proglasu, a muftija Ismet Muftić mu istog dana pohrlio i pročitao poruku s početka teksta koja je poslije emitovana i na zagrebačkom radiju. Time je sebi obezbijedio mjesto u “Hrvatskom državnom vodstvu” u koje je simbolično ušao kao muslimanski predstavnik. Tih dana u Zagreb dolaze brojni dužnosnici JMO-a, među kojima i jedan od prvaka Organizacije, Alija Šuljak, koji je održao “patriotski govor” u kojem je iznio “nastojanja hrvatskog naroda za svojom slobodom i nezavisnošću”. Student Halid Čaušević, unuk reisu-l-uleme Džemaludina Čauševića, u ustaškom listu Hrvatski narod objavljuje članak u kojem najavljuje skori dolazak u BiH “najmoćnije i najljepše vojske svijeta, plavokose armade velikog njemačkog genija” s kojom u Sarajevo stižu i “odredi fanatičnih poklonika velikog Oca Domovine, da zemlji najčišće krvi Hrvatske vrate žuđenu slobodu, mir i ravnopravnost”.
Pavelić se u Hrvatsku vraća 13. aprila ’41., u Zagreb dolazi dva dana poslije, a 16. aprila imenuje prvu vladu NDH u kojoj za potpredsjednika postavlja Osmana Kulenovića, advokata iz Bihaća, brata funkcionera JMO-a Džafera Kulenovića. Osman je do 1935. također bio član JMO-a, a od decembra te godine i potpisivanja “Bajramskog zaključka” Hakije Hadžića o utemeljenju Muslimanske organizacije nije učestvovao aktivno u političko-stranačkom životu. Pavelić je uvođenjem u Vladu svog politički beznačajnog studentskog kolege iz pravaških akademskih klubova na Zagrebačkom sveučilištu zapravo objavio da računa na potporu Džafera Kulenovića, za kojeg se u tom momentu još nije znalo gdje se nalazi.
POTRAGA ZA DŽAFER-BEGOM KULENOVIĆEM
Kulenovića je njemački napad zatekao u Beogradu odakle se s ostalim ministrima Simovićeve Vlade Kraljevine Jugoslavije uputio najprije prema Užicu odakle su došli na Pale pokraj Sarajeva gdje su održali tri posljednje sjednice pred povlačenje prema Nikšiću 13. aprila 1941. Džafera su “izgubili” negdje u metežu na Ilidži, a o slučajnom susretu s njim pisao je 18. aprila Milan Jovanović Stoimirović, tada već bivši urednik Samouprave, glasila Jugoslovenske radikalne zajednice:
“Na ulici sretoh Džafera Kulenovića. Zgranuh se kad ga videh. ‘Zar vi niste sa Vladom?’. ‘Ne’, reče on, mene su sramno ostavili na Ilidži. ‘Šta to znači?’, pitah ga ja. ‘To znači da su potpuno izgubili glavu’, odgovori on jetko.”
Brzi slom Kraljevine Jugoslavije zatekao je sukobljene sarajevske prvake JMO-a, koji su još krajem marta 1941. održali svečanosti “Za veliku jugoslovensku naciju i moćnu Otadžbinu”. Tim povodom ulicama Sarajeva prošla je povorka građanskih i političkih predstavnika svih vjera, a došlo je i do incidenata kada su muslimanskim prvacima dobacivane parole “Dole peta kolona!” i “Ovo je štab pete kolone!” za šta su poslije optuženi sarajevski Jevreji. Reis-ul-ulema Fehim Spaho dan poslije skupa uputio je povodom stupanja na prijestol maloljetnog kralja Petra II Karađorđevića proglas svim tijelima i službenicima Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugloslavije štampan na ćirilici u kojem stoji da je kralju poslao pozdrav i “uvjerio ga o nepokolebivoj odanosti i ljubavi muslimana prema Previšnjem Prijestolju i dragoj nam domovini Kraljevini Jugoslaviji”. Dovođenje u pitanje odanosti muslimana Kraljevini Jugoslaviji najviše je uznemirilo prvake Gajreta kao nositelje srpske/jugoslovenske nacionalne ideologije u ime koje je proveden beogradski puč. Zanemarili su uglavnom srpsku političko-nacionalnu pozadinu protiv muslimanskih uličnih ispada te odgovornost prebacili na sarajevske Jevreje.
“Pored ranijih primjera nedoličnog držanja toga dijela Jevreja prema muslimanima i njihovih pokušaja da raznim podmetanjima stvore u našoj javnosti takova mišljenja o muslimanima kojima je cilj da dovedu u sumnju patriotska osjećanja muslimana, neustručavajući se čak i da našim vlastima sugerišu takva mišljenja raznim dostavama, konstatovano je da su ti elementi prilikom veličanstvenih manifestacija na dan 27. ovog mjeseca pravili takove ispade i služili se takovim metodama, da se ima zahvaliti samo velikom patriotizmu i prisebnosti muslimana što ovakovi sramni i rušilački ispadi nisu urodili najtežim posljedicama”, bio je jedan od zaključaka muslimanske međudruštvene konferencije koju je organizirao Gajret već 29. marta 1941. tražeći od vlasti kažnjavanje izgrednika
MUSLIMANI SA NIJEMCIMA: POLOMIT ĆU TEMPL OD KRISTALA
Predsjednik i potpredsjednik La Benevolencije Jakov Kajon i Leon Finci poslije ovoga u ime svih jevrejskih ustanova i društava već prvog aprila 1941. objavljuju odgovor u kojem podsjećaju kako su “u posljednje vrijeme sarajevski jevreji izloženi raznim izazivanjima i nasrtajima pojedinaca kako u javnim lokalima tako i na ulici i putem štampe” izražavajući žaljenje što su “pojedinačni incidenti i povici neodgovornih lica kojih nije bilo samo među jevrejima – a bilo je povika i protiv jevreja – mogli dati povoda da se predstavnici muslimanskih ustanova nađu pobuđeni da zauzmu jedan organizovan stav gotovo prema cijeloj jevrejskoj zajednici”.
O incidentima između jevreja i muslimana izvijestio je i Centralni presbiro, a sve je kulminiralo nakon ulaska njemačkih trupa u Sarajevo 15. aprila 1941. O čemu je pisao i Jovanović-Stoimirović:
“Kako sam bio (…) uzbuđen istoga dana kad sam čuo nemačku muziku koja je svirala pred Većnicom! Ona svira, a muslimani, načičkani na keju, nije da pljeskaju, nego se hori i preko Miljacke. Naročito je bio buran pljesak kad su odsvirali marš iz Fausta. E to je bilo za priču. Muslimani su uopšte dočekali Nemce kao oslobodioce. Sve što je bilo u Sarajevu od islama izašlo je na ulicu. Muslimani su se kao tumači i vođi vozili automobilima s Nemcima. Zajedno s Nemcima, Muslimani su ušli u jevrejski Templ i lomili po njemu unutrašnje ukrase. Jevreji su imali veći strah od muslimana nego od Nemaca”.
Već uoči ulaska njemačkih trupa u Sarajevu je zavladao haos: 4. aprila ostavke su podnijeli vršitelj dužnosti gradonačelnika Muhamed Zlatar i nepotpuno općinsko vijeće. Dodatnom rasulu doprinijelo je njemačko bombardovanje grada, tu je privremeno bila smještena Vlada Jugoslavije u bijegu, Vrhovna komanda vojske u raspadanju i veliki broj naoružanih vojnih bjegunaca koji su čekali daljnji razvoj događaja.
U tim okolnostima u Sarajevu je formiran nestranački “Narodni odbor” koji je trebao zamijeniti raspalu gradsku upravu te stupiti u prvi kontakt s njemačkom vojskom u nadiranju i koji su činili građanski predstavnici svih vjera, uz iznimku jevreja koji nisu ni pozvani. Od muslimana su u to tijelo ušli Uzeir Hadžihasanović, kao prvak do tada Kulenoviću odanih pristaša JMO-a, potpredsjednik Gajreta Husein Kadić, te Asim Šeremet kao predstavnik Narodne uzdanice, skupine Kulenovićevih protivnika među bivšim muslimanskim zastupnicima u Narodnoj skupštini izabranih 1938. na Stojadinovićevoj listi. Srbe su predstavljali predsjednik i sekretar Trgovačko-industrijske komore u Sarajevu Dušan Jeftanović i Vojislav Besarović, te pravoslavni sveštenik i predsjednik mjesne Narodne odbrane Milan Božić koji je godinu prije bio jedan od kolovođa sarajevskog srpskog međudruštvenog okupljanja protiv Džafera Kulenovića i muslimanskog zahtjeva za autonomnu Bosnu i Hercegovinu. Hrvate katolike predstavljali su na početku mjesni prvaci HSS-a i advokati Zdravko Šutej i Ivan Subašić, te nestranački advokat Luka Čabrajić. Oni su se povukli odmah nakon proglašenja NDH i Mačekovog poziva na odanost novim vlastima u Zagrebu, nespremni da nakon stranačkog sloma sudjeluju u dalekosežnim državno-političkim kombinacijama izvan sarajevskih općinskih okvira.
Od ulaska njemačkih jedinica u Sarajevo 15. aprila 1941.do dolaska u grad prvih hrvatskih vojnih odreda iz Zagreba u noći s 23. na 24. april, nastupilo je višednevno iščekivanje daljnjeg razvitka događaja i zakulisno djelovanje međusobno suprotstavljenih skupina, a koje se odvijalo u pozadini činjenice da je privremenu vlast preuzela njemačka vojna komanda. (Nastavlja se)
wpDiscuz