SAD, EU i HRVATSKO PITANJE U BIH: Pomor svih demokratskih načela zbog jednog jedinog načela profita

Međunarodna zajednica u BiH, nakon zaustavljanja oružanog sukoba, sve je (u)radila kontraproduktivno, narod bi rekao naopako. Ako barem znatiželjno postavimo neka od pitanja, morali bismo izvući određene zaključke, iznaći zdravorazumske odgovore.  Zašto je to tako, zašto nam jedno govore, a drugo čine, zašto nas “… u zdrav mozak”?
Za ilustraciju samo dva primjera: Američki veleposlanik Moon najprije nam uvjerljivo kaže kako se oni neće miješati u promjenu ustava FBiH, neka to naprave isključivo domaće snage, intelektualci, civilno društvo i “građani kojih se to tiče” (?). Dvije rečenice kasnije, a da opet ni okom trepne, mrtvohladno nadodaje da će oni (Ameri) biti onaj tko će odrediti aktivne sudionike, što su u međuvremenu i napravili. Drito u zdrav mozak, zar ne?
__________piše: Petar Bilobrig l poskok.info
 
Drugi, još nemoralniji primjer:  Europska unija – prednjak i predvodnik u promidžbi vladavine zakona, demokracije, pravne države i ljudskih prava – totalno je zakazala upravo u trenucima najgrubljeg gaženja tih istih prava, ustava i zakona. Ostavimo zasada po strani Sorensena i Delegaciju EU i Inzka i veleposlanike na periferiji EU (Sarajevo) i njihove šuplje priče i isprazna uvjeravanja, od čega nam uši zvone i glava nas boli. Pogledajmo najvažnije dokumente Unije – godišnja izvješća Europske komisije o napretku kao i deklaracije Europskoga parlamenta o BiH. U poglavljima o ljudskim pravima nigdje ni slova ni riječi ni spomena o kršenju prava i zakona pri zadnjoj uspostavi vlade u Federaciji BiH. A stvar kristalno jasna! Drugi o tome glasno i javno govore. Zar to nije “u sred zdravog mozga”?
Da netko slučajno ne bi pomislio da oni, čimbenici bajoslovne međunarodne zajednice (MZ), “eksperti za BiH”, ne znaju što čine, da im se nije dovoljno ukazivalo, da ih se nije dostatno upozoravalo, evo samo tri primjera. Dva američka i jedan europski.
Američki politički analitičar Galen Carpenter (direktor političkih studija na CATO-institutu, jednom od najutjecajnijih u SAD) u jednoj studiji već 1995. ispravno prorokuje:  Mirovni ugovor o okončanju rata u BiH samo je “građevinski plan za katastrofalni neuspjeh”. I dalje:  Washington glupo nastoji oko održavanja fikcije o jedinstvenoj državi dok u isto vrijeme de facto prihvaća podjelu… Budući da je BiH samo nešto malo više nego bojno polje svađajućih etno-religijskih grupa, a kako SAD tamo nema nikakvoga vitaloga interesa, Washington bi trebao tamošnjim grupama prepustiti da sami odrede svoju sudbinu bez obzira koliko dugo to trajalo. Jedino dogovor kojega skuju konfliktne strane ima šansu postići trajni mir.
Gary Dempsey je američki politički analitičar koji u svojoj knjizi “Fool’s Errands: America’s Recent Encounters with Nation Building” opisuje neuspjeh američkih misija o stvaranju novih nacija na kugli zemaljskoj. U analizi “Promišljanje Daytonskoga sporazuma” (1998.), tri godine nakon Daytona, tvrdi kako “cilj stvaranja unitarne, multietničke BiH nije realan”. Kritizira “nastavljajuću i nekritičku posvećenost” Clintonove administracije Daytonskom sporazumu. Američkoj politici u BiH preporučuje jednu drugačiju mogućnost:  podjelu BiH na tri dijela temeljem dogovora što bi nadgledale snage predvođene Europskom unijom. Zaključuje: “Podjela je najbolje političko rješenje za odlazak američke vojske bez ostavljanja kaosa iza sebe.”
A sada drastičan primjer za gluhonijemost našega idola i ideala – Europske unije. Primjer koji je za nas skoro pa važniji jer nam je utuvljeno u glavu kako će nam ta ista Unija jednoga lijepoga dana čarobnim štapićem riješiti sve probleme. Naša buduća majka koja se trenutno nimalo ne protivi čak ni kršenju naših temeljnih ljudskih prava.
Gospođa Louise Arbour je predsjednica think-tanka “International Crisis Group“, bivša povjerenica UNa za ljudska prava, bivša sutkinja na kanadskom Vrhovnom sudu, bivša glavna tužiteljica na Međunarodnom sudu u Hagu za Ruandu i Jugoslaviju. U svibnju 2011. piše upozoravajuće, skoro prosvjedno pismo čelnicima Europske unije (predsjednicima Vijeća, Komisije i Parlamenta) o stanju u BiH, a povodom produbljenja krize kršenjem ustava i zakona prilikom netom uspostavljene vlade u Federaciji BiH. Pozivajući političke elite u međunarodnoj zajednici da strateški dobro razmisle o budućnosti BiH, u pismu doslovno kaže da je 17.3.2011. vlada u Federaciji “uspostavljena nelegalno”, a uslijedile reakcije na srpskoj i hrvatskoj strani (poziv na referendum i Hrvatski narodni sabor). Veoma jasno i izričito imenuje glavnoga krivca, a to je međunarodna zajednica, jer je “odluka Visokoga predstavnika od 27.3.2011. o ukidanju odluke Središnje izborne komisije, kojom je poništeno uspostavljanje vlade u Federaciji, potkopala državna tijela i vladavinu zakona”. Predlaže ukidanje odluke Visokoga predstavnika glede uspostave Doma naroda i predsjedništva FBiH.
Nikakvih odgovora ni reakcija, ni od SADa niti od naše uzdanice EU! Kako onda tako i danas. I u vijeke vjekova?
SAD i EU dakle znaju što čine. Pri pameti su, dakle nisu neuračunjivi (iako nikome ne odgovaraju). A iole zdravi razum pita i traži odgovore. Zašto je to tako? Jedan od prihvatljivih odgovora je da oni (još) ne žele odnosno (još) ne trebaju održiva i trajnija rješenja naših problema. A zašto ne trebaju? Jedan od odgovora reflektira strah u MZ: Uspostavom tri konfederalne etničke jedinice stvorila bi se još veća mogućnost islamskoga radikaliziranja u bošnjačkoj federalnoj jedinici. Drugi mogući odgovor: Geostrateški na Balkanu još nije sve posloženo, zašto onda jedno parcijalno rješenje u BiH dok nema prijeke opasnosti od rata pa se može čekati.
Dobro, ali zašto nam onda jedno propovjedaju, a drugo čine? Zašto nas prave budalama, zašto nas …. u zdrav mozak?… Zašto nam EU, umjesto uopćenih poziva na uspostavu vladavine zakona itd., konkretno ne pomogne? Zašto nam u Federaciji, odnosno Bošnjacima koji na to ne pristaju, ne ukaže na one “europske standarde” koji kod njih u sličnim multietničkim državama realno postoje i realtivno uspješno funkcioniraju kao federacije odn. konfederacije suverenih naroda?
Osim već ponuđenih odgovora, ovo je i propitivanje morala u politici. Bilo kako bilo, očito je da je EU beskrajno licemjerna i nedosljedna. Stoga je čudno kako su neki “hrvatski intelektualci” nekritički zaneseno i slijepo zaljubljeni u EU dok se razbacuju npr. zamućenim kritikama “stare paradigme i narativa plemenskih društava” i veličanjem europske “nove paradigme”. Istina, EU je na unutarnjem planu uređenija i uspješnija. Međutim njezin odnos prema Hrvatima u BiH ne smije biti tabu tema. Upravo bi ga intelektualci trebali propitivati, dakle oni koji su ideološki optimalno neovisni i jedino svom razumu i znastvenoj kritičkoj metodi odgovorni. Ali to bi bila zasebna priča.