Published On: Wed, Nov 20th, 2013

Ruska rampa na europskom putu Srbije

juzni_tok_main_epa

 

Da Rusija Srbiju na dulji rok ne vidi kao buduću članicu EU-a, zloslutno je nagoviješteno i prilikom potpisivanja bilateralnih ugovora o izgradnji plinovoda “Južni tok”.

Piše : Marko Matić

Početak gradnje plinovoda “Južni tok” kroz Srbiju, koji se događa u predvečerje početka pregovora o članstvu Srbije u Europskoj uniji, izbacio je na površinu dugo skrivane ozbiljne šumove u odnosima na relaciji Moskva – Beograd. Iako se nagovještaj ozbiljnih sumnji, koje Moskva ima naspram proeuropske orijentacije aktualnih vlasti u Beogradu, mogao naslutiti znatno ranije, prije svega u različitom odnosu prema Briselskom sporazumu i rješavanju kosovskog pitanja, dvije vlade su sve donedavno svoja razmimoilaženja pažljivo skrivale od očiju šire javnosti.

Uz stalno isticanje specijalnih odnosa između dvije zemlje, zvanična Moskva je uporno isticala kako nema ništa protiv članstva Srbije u EU-u, dok su vlasti u Beogradu zauzvrat u svojim javnim porukama uvijek isticale želju za nastavkom strateškog partnerstva s Rusijom, uz stalna uvjeravanja da Srbija čvrsto stoji na pozicijama proklamirane vojne neutralnosti i ostanka izvan članstva u NATO – savezu.

Kako bi Kremlj i srbijanske proruske nacionaliste dodatno uvjerio u privrženost Srbije specijalnim odnosima s Rusijom, najutjecajniji srbijanski političar Aleksandar Vučić je u funkciji ministra obrane uporno nastojao ojačati suradnju između dvije zemlje u domeni vojne industrije, a u istom cilju za njegova mandata donesena je i, u domaćoj javnosti dosta osporavana, odluka o kupnji novih ruskih MIG-ova.

Privid idile

I dok je na površini, preplavljenoj deklarativnim hvalospjevima o napretku međusobnih odnosa, vladao privid idile, iza scene je, naročito na ruskoj strani, intenzivno narastala nervoza koja je posljednjih dana prerasla u otvorene ucjene i pritiske potpuno neprimjerene odnosima među suverenim državama. Prvi znaci nervoze na ruskoj strani pojavili su se tijekom nedavne posjete predsjednika Srbije Tomislava Nikolića Moskvi, tijekom koje su ruski dužnosnici, na račun politike i odluka Vlade Srbije, iznijeli čitav niz “ozbiljnih zamjerki”.

Iako su se te zamjerke, formalno, uglavnom ticale realizacije postignutih energetskih sporazuma, koji uključuju i gradnju europskog magistralnog plinovoda “Južni tok”, ruski provladini mediji su otvoreno počeli plasirati tezu o pokušaju neimenovanih članova Vlade Srbije da sabotiraju taj za Rusiju strateški važan projekt. Ubrzo nakon toga u ruskim i srbijanskim medijima “krivci za sabotažu” su, nimalo slučajno, pronađeni među bliskim suradnicima vicepremijera Vučića.

Tako je, u očito orkestriranim medijskim nastupima, u intervjuu za srbijanski tjednik NIN Leonid Rešetnjikov, direktor provladinog Ruskog instituta za strateške studije, izravno optužio ministricu energetike Zoranu Mihajlović da “sabotira sporazum predsjednika Tomislava Nikolića i Vladimira Putina”. Neformalni glasnogovornik ruskih vlasti se, međutim, nije zadržao na primjedbama personalne prirode, već je otkrio i ono što u osnovi, unatoč službenim uvjeravanjima, predstavlja trn u oku zvanične Moskve.

“Jasno je da NATO i EU nemaju budućnost u Srbiji, da će polovica Srba biti konobari u njemačkim restoranima, a druga polovica ginuti po Africi ili Aziji zbog interesa SAD-a i zemalja Zapada koji su strani Srbima”, poručio je direktor Ruskog instituta za strateške studije. Nakon ovog neuobičajeno otvorenog nastupa uslijedile su otvorene optužbe ruskih provladinih medija da Vlada Srbije aktivno radi na pristupanju zemlje NATO-u, kao i poruke da se ne može surađivati ​​”tajno s NATO-om, a javno s Rusijom”.

Kampanja je svoju kulminaciju dostigla tijekom nedavnih posjeta generalnog direktora Gazproma Alekseja Millera i ruskog ministra obrane Sergeja Šojgua Srbiji, tijekom kojih je, na manje – više otvoren način, demonstriran ucjenjivački potencijal koji Rusija posjeduje naspram nesrazmjerno slabije Srbije. Tijekom tih posjeta postalo je ogoljeno da je upravo onaj dio srbijanskog rukovodstva, koji je iz pragmatičnih razloga nedvojbeno prozapadno orijentiran, nedovoljno snažan kako bi se ozbiljnije odupro pritiscima iz Moskve.

Tom prilikom postalo je više nego očigledno da meta napada iz Rusije nije samo srbijanska ministrica energetike, koja je pokušala zaštititi interese svoje zemlje u jednoj neravnopravnoj igri Golijata i Davida, već da je glavni cilj Moskve slabljenje one struje srbijanske vlasti koju predvodi, trenutno najmoćniji domaći političar Aleksandar Vučić.

Nepovoljni uvjeti

Samo dan nakon što je Vučić prvo otvoreno poručio da o personalnim rješenjima u Vladi Srbije neće odlučivati ​​strane države, a potom, u namjeri da ublaži nezadovoljstvo Moskve, najavio da će ministrica Mihajlović otputovati u glavni grad Rusije radi potpisivanja novih ugovora o suradnji u oblasti energetike, ruska strana je tu posjetu naprasno “odgodila”. Istovremeno, za Ruse sporna Vučićeva suradnica, upadljivo je izostala sa svih sastanaka na kojima su gosti iz Moskve sa srbijanskim domaćinima razgovarali o temama iz njenog resora.

Odmah nakon Nikolićevog gostovanja u Moskvi, mediji su bili preplavljeni informacijama iz srpskog izaslanstva, prema kojima su srbijanskom predsjedniku prezentirani navodno sporni detalji nekih odluka Vlade Srbije, kojima je ona ostvarivala svoje legitimno pravo da pravila igre na domaćem energetskom tržištu uskladi s važećom regulativom Europske unije. Kako se te odluke ne uklapaju u aktivno nastojanje Rusije da učvrsti i na duži rok osigura svoju dominantnu, pa čak i monopolsku poziciju na tržištu Srbije, Moskva je počela da se poziva na asimetrične sporazume, kojima je sebi, prije nekoliko godina, osigurala ucjenjivački potencijal u međusobnim odnosima.

Iako se kao razlozi ruskog nezadovoljstva za sada uglavnom navode odnos Srbije prema ruskim ekonomskim projektima i NATO-u, vremenom postaje sve jasnije da Moskvi u suštini smeta približavanje Srbije članstvu u Europskoj uniji. Rusija je u prethodnih nekoliko mjeseci i na primjeru Ukrajine pokazala da je, prema onim zemljama koje smatra svojom interesnom sferom, spremna koristi brutalne ucjene kako bi ih spriječila u čvršćem povezivanju s EU-om.

Da Rusija Srbiju na dulji rok ne vidi kao buduću članicu EU-a, o čemu je gore spomenuti Rešetnjikov otvoreno govorio, zloslutno je nagoviješteno i prilikom potpisivanja bilateralnih ugovora o izgradnji plinovoda “Južni tok”, kada su Srbiji nametnuti daleko nepovoljniji uvjeti u odnosu na sve ostale države koje su bile zaštićene članstvom u EU-u. Srbija je tako ostala u čvrstom zagrljaju energetske ovisnosti od Rusije, koja je za sebe prigrabila mogućnost da jednostrano nameće svoju volju i svoje interese u međusobnim odnosima, što je dovelo čak i do otvorenih zahtjeva i sugestija u pogledu podobnih i nepodobnih personalnih rješenja u Vladi Srbije.

Iako je jasno da u igri sa zapadnim državama Rusija dugoročno neće moći da se izbori za dominantni utjecaj na Zapadnom Balkanu, što uključuje i pitanje članstva Srbije u EU-u, nesporna je činjenica da Moskva posjeduje kapacitet da proces europskih integracija Srbije ozbiljno uspori. Nažalost, u slučaju jedne prilično posustale i ranjive države, kakva je danas Srbija, svako usporavanje i zaostajanje u procesu eurointegracija može imati gotovo iste učinke kao i njihov trajni izostanak. Zbog toga se otpor otvorenim ucjenama koje dolaze iz Moskve i čvršće vezivanje za EU, a po svemu sudeći i NATO, sve više nameću kao imperativ opstanka i očuvanja kakve – takve neovisnosti i perspektiva Srbije kao države.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere

Izvor: Aljazeera http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ruska-rampa-na-evropskom-putu-srbije