Jugoslavenska kinematografija je imala niz uspješnih filmova, filmova koji po gledanosti nisu zaostajali za američkim blockbusterima. „Valter brani Sarajevo“ je film koji je gledalo više milijardi Kineza, i to po više puta. Neki Kinezi su taj film gledali čak više puta nego većina nas kojima su te filmove prikazivali češće nego što smo ih mi uspijevali pogledati.
Uz jedan TV kanal i još polovinu drugog kanala, Valter Perić utjelovljen u liku i djelu Bate Živojinovića – Životinje, još uvijek oduševljava poslovično oduševljene Kineze. Taj se film kod nas, na Dan državnosti koji podržavaju i slave samo još Bošnjaci (nekad muslimani) i kozmopoliti (Srbi i Hrvati koji podržavaju bošnjački nacionalizam), prikazuje nesmiljenom žestinom, gazi preko činjenica poput odmorne švapske brigade opremljene brzim tenkovima, uhranjene i naoružane do zuba. Činjenica je da je partizanski pokret u to doba u Sarajevu smatran terorističkim, opasnim po državu i društvo.
________piše:Veselin Gatalo l pogled.ba
Činjenice da je lokalno stanovništvo tijesno surađivalo s okupatorskom vlašću i da je pokret slabašnih otpora imao više problema s domaćim kvislinškim vlastima nego s njemačkim Reichom. A i Valtera Perića se moralo uvesti. Valter Perić nije bio Sarajlija. Čak ni Bosanac. Bio je, naime, Srbin, i to ne bosanski nego baš iz Srbije. Iz Priboja, ako ćemo preciznije. Po staroj srpskoj navici, nije dao mira pragmatičnom Sarajevu koje je samo htjelo, kao i danas, dodvoriti se međunarodnom faktoru tada utjelovljenom u slavni njemački Reich koji je Bata Životinja totalno rasturio u filmu.
Mora da je Hitler samo zbog njega znao popiti tablu lexiliuma na dan, sedam dana poslije svake uspješne Životinjine akcije, a tadašnji general, visoki Reichov predstavnik koji se brinuo o miru u reichovskoj Bosni, po dvije. Tjerao je taj Valter – Bata – Živojinović – Perić iz zemlje njemačke investitore i zastupao one koji su zagovarali odcjepljenje od III. Reicha kao što danas neki zagovaraju neka druga odcjepljenja. S tim Srbima nikad Bosna na zelenu granu.
Kad se za film „Bitka na Neretvi“ birao glumac, morao je biti najveći i najljepši, kao drug Tito. U to vrijeme Brad Pitt još uvijek nije glumio, pa je Tita morao glumiti Richard Burton. Yul Brynner je glumio minera koji nije Prsan, onaj iz drugog partizanskog filma (danas ih zovu pirotehničari) i dobro je glumio. Ne kažem to zato što je ćelav nego zato što je dobar glumac. Postoji anegdota sa snimanja „Bitke na Neretvi“. Pitao, kažu, jedan statist hoće li im filmaši dati četničke odore ili će oni, statisti, morati od kuće ponijeti svoje.
Ali, to se prepričavalo tek u ono vrijeme kad je bivalo sve više slobode a sve manje države. Što se tiče Richarda Burtona, scene u kojima je on bio Tito snimane su rano, do deset sati ujutro, tako kažu. Masno plaćen, precijenjen, tetošen, mažen i pažen, već u deset sati prije podne bio bi potpuno beskoristan. Ležao bi Richard pijan u krevetu, stenjao, podrigivao i ispuštao druge, nimalo filmične zvukove kakve ispuštaju pijanci.
Liz Taylor bi se, u psihičkoj odsutnosti Burtonovoj, morala snalaziti bez njega, što Titu, onom pravom, nije nimalo smetalo. U rijetkim trijeznim trenucima, Burton je glumio Tita tako dobro da je bio bolji Tito od samog Tita, dobar, pametan i lijep kao što je Tito u čitankama bio. Kao Tito sa slike koja je visjela u svakom razredu osnovnih i srednjih škola u SFRJ, čak i u Sloveniji. Ovim putem bih zahvalio Federalnoj televiziji, koju inače slabo gledam, na onim partizanskim filmovima i na ovim za Dan državnosti.
Dobar je to eliksir za buđenje, bolji od rasola nakon pijanstva. ZAVNOBiH, AVNOJ, Jugoslavija, sve te nedemokratske, vojne i ideološke sesije i tvorevine držale su vodu poput priče o sarajevskom pokretu otpora Nijemcima u Drugom svjetskom ratu. Većina nas je, išamarana s tih 100.000 srpskih, hrvatskih i muslimanskih smrti kojima smo platili veliku avnojevsku i zavnobihovsku laž, probuđena i rasanjena. Nažalost, Richard Burton je umro a da se nije otrijeznio. Liz Taylor je poživjela do ožujka 2011., što je dokaz da je promiskuitet manje poguban od alkohola.
Barem za tijelo. A mi, neplivači niz oluk koji vodi slivniku globalnog svijeta, barem imamo više od jednog i pol TV programa. Ja gledam onaj Animal planet. Volim gledati prave životinje kako ponekad i uspješno bježe od leoparda i lavova, dok Bata Životinja – Valter tamani po stotinu Švaba na sat i, skupa s „pravim Sarajlijama“, i dalje brani Sarajevo. I da, sretan Dan državnosti svima koji ga slave.