Iskristaliziralo se pitanje koje sviju povezuje, iznad i izvan narativa o prošlosti, tj. kad će i kako će oni koji su proživjeli rat, prestati sa monopolizirati diskurs i fokus do te mjere da zaustavljaju one “na kojima svijet ostaje” pri pokušajima poboljšanja vlastitih života?
(Autorica je direktorica Magacin Kabarea u Sarajevu, gdje sa filmskim umjetnicima radi sa mladima u BiH na pitanjima pomirenja i društvene odgovornosti. U BiH se vratila, kako sama kaže, nakon 20 godina “nomadskog” života.)
_______piše: Nerina ČEVRA
Prije nekoliko dana održano je premijerno prikazivanje filma redatelja Emira Kapetanovića, ReGeneracija, u Kinu Meeting Point u Sarajevu.
Ovaj projekt je prva kreacija ove prirode za mene, i mogu reći da mi je na neki način ostvarena dugogodišnja želja, svrha mog dolaska i razlog angažmana u Bosni i Hercegovini nakon više od dva desetljeća nomadskog života po svijetu.
Kao dio Magacin Kabarea, bila sam sudionik stvaranja nečeg što je već imalo, i imat će konkretan pozitivan uticaj na ljude u BiH, kao i na mene osobno. Sveukupno 13 gradova smo prošli zajedno, saznali stotine istina, životnih puteva i narativa o najtežem vremenu u našoj bliskoj prošlosti.
Regeneracija se u Websterovom riječniku definira kao proces zamjene (dijela tijela) novim izrastom ili tkivom.
Kao proces preoblikovanja u drugačije, bolje stanje.
Regeneracija također ostavlja ožilljak i postaje sastavni dio novog tkiva koje zamijeni ono povrijeđeno.
Ambasadori filma ReGeneracija su u ovom slučaju prikaz regeneriranja našeg društva.
Svojim primjerom, ovi mladi ljudi moraju biti dio kritične mase u društvu. Grupe koja će raditi na svojoj boljoj budućnosti kroz ispitivanje narativa prošlosti njihovih roditelja i zajednica.
Film ReGeneracija je utjecala prvenstveno na Ambasadore Pomirenja, i pomogla im da iskoriste prilike koje im se ukažu da bi sebi unaprijedili život.
Ovih deset mladih ljudi, sve do jednog izbjeglice, rođeni u jednom, a žive u drugom mjestu u BiH, su direktni proizvod rata kojeg se ni ne sjećaju.
Ljudi su se pomjerili, milom, a većinom silom, i sad su se stvorile vještačke zajednice koje se od početka ne mogu uskladiti na primjeren način. To je jedan od simptoma post traumatic stress sindroma (PTSS), posljedice življenja u ratnim okolnostima. Kolektivnog PTSS-a. Kolektivne rane, koja je otvorena 90.-ih, koju još uvijek držimo otvorenom.
Ambasadori ReGeneracije su pričali sa više od 200 ljudi širom BiH, veteranima, žrtvama, političarima, religijskim vođama, novinarima, itd., i dokumentovali njihove priče, njihove perspektive i njihove autentične perspektive o tome što su proživjeli tokom rata 90-ih.
Kao takvi, oni su konkretna svjedočenja raznolikosti iskustava i težini bola i strahota koja su preživjeli ljudi tijekom rata u BIH.
Njihove izjave mogu i trebaju biti uzete u obzir kada se radi o stvarima koje se tiču njih, pogotovo njihovog iskustva i interpretacije tog iskustva, bilo da se radi o lokalnim ili međunarodnim inicijativama i projektima, koji se fokusiraju na poboljšanje državnosti, stabilnosti, i društvenog progresa naših zajednica.
Za mene su oni primjer kako da se uradi upravo to što međunarodna zajednica već desetljećima ne uspijeva ostvariti. Kroz autentičnu naraciju, kao što je predstavljeno u filmu, formira se slika složenosti tog vremena, i našeg osvrta prema istom.
Iskristaliziralo se pitanje koje sviju povezuje, iznad i izvan narativa o prošlosti, tj. kad će i kako će oni koji su proživjeli rat, prestati da monopoliziraju diskurs i fokus do te mjere da zaustavljaju ove “na kojima svijet ostaje” pri pokušajima poboljšanja vlastitih života?
Mora se prije svega prepoznati da bez obzira koju kategoriju društva smo interviewuirali, svi su na ovaj ili onaj način ranjeni, kao posljedica rata.
Ta bol i legitimitet te rane moraju biti uvaženi i priznati, da bi istinska katarza mogla zaživjeti u bh. društvu.
Iz vlastitog iskustva kažem, ne, ne možete vi meni oduzeti pravo na moj životni narativ i moja životna iskustva. Što god vi mislili o njima. Pogotovo ako se radi o strahotama koje su bile svakodnevnica u BiH u to vrijeme.
Moji sugrađani u ReGeneraciji potvrđuju taj stav, kao i vjerovanje da nam je pravda itekako važna.
Ne mogu zločinci biti podržani ni od jedne osobe u našoj zemlji. Čak i žrtve zločina kažu da oni sami nemaju pravo da podržavaju ikoga ko je radio zločine u ime njihove grupe.
Njihova djelovanja se u svijetu smatraju neprihvatljivim načinima, ratovanja, i moramo se staviti na pravu stranu istorije. Bez da osuđujemo cijele narode zbog njih, krivica mora biti individualizirana.
Ali pravda mora biti.
Kao što su me naučili Ambasadori, ovo mora početi od vlastitog, i mora uključivati suočavanje s vlastitom istinom i vlastitom prošlošću da bismo napravili odluku kakvu ulogu će to igrati u našim životima i našoj zemlji danas. I sutra.
Ja sam izuzetno počašćena što sam imala priliku da budem dio ovog pohoda, i nadam se da će naši budući pohodi pokazati ono što ja vjerujem da je točno – mi možemo bolje.
Nakon projekcije u Sarajevu, film “ReGeneracija” se prikazuje u Drvaru, Jajcu i Gornjem Vakufu – Uskoplju, 25, 26. i 27. listopada.
Nerina Čevra je Mostarka, napustila je BiH 1993, i nakon izbjeglištva u Italiji i Njemačkoj, gdje završava gimnaziju i počinje studije, sa obitelji odselila u SAD, Grand Rapids. U Washingtonu je dobila zvanje doktora prava na American University Washington College of Law.
Smatra da je imala veliku sreću da za mentora ima Paula Williamsa, koji je bio pravni savjetnik BiH delegaciji u Daytonu, i uz kojeg je izučila pravne studije izučavajući međunarodno pravo, ljudska prava, humanitarno pravo, kao i pitanja post-conflict ustavnih i pravnih reformi i razvoja vladavine prava i ljudskih prava.
Tijekom i nakon fakulteta radila je na globalnim pitanjima razoružanja, prava žrtava i osoba sa invaliditetom, i tranzicijskom pravdom, zbog čega je niz godina živjela na relaciji Washington, London, Ženeva.
Tijekom pregovora o Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom je kao pravni stručnjak, bila dio bh. delegacije i pomogla staviti BiH na mapu diplomatskih pregovora o međunarodnim sporazumima unutar Ujedinjenih nacija.
U Londonu živi od 2010-2014 kada se vraća u Hercegovinu a potom u Bosnu kao direktorica Westminster fondacije za demokratiju, i vodi projekte promocije učešća žena u politici u BiH.
Od prošle godine je direktorica Magacin Kabarea, udruženja za promicanje kulture i umjetnosti u Sarajevo. Tu između ostalog vodi projekt Re:Generacija, u okviru kojeg je snimljen i dokumentarni film, koji prati 10 mladih ljudi na putu ka pomirenju u BiH.
In English
wpDiscuz