Published On: Wed, Sep 9th, 2020

TVRDI DA IH SE STIDI: Komšić priznao pripadnost džihadističko-nacističkoj jedinici Zulfikar?

Stidjeti se neke grupe ljudi implicira pripadnost istoj toj grupi. Jedinica Zulfikar koja je zaustavila sav život u Grabovici izrasla je iz jedinice Handžar divizija, prvotno osnovane u Sisku od strane SDA RH koja je cijelo vrijeme rata bila franšiza Alije Izetbegovića. Šef Handžar divizije u Sisku bio je predsjednik SDA Labin. Handžar divizija je klala po Hrvatskoj, povremeno bi odlazili na ratišta u BIH a potom su se trajno preselili u BIH. Sastavljeni su bili od raznih grupa muslimana a bio je znatan dio džihadista s Kosova i Albanije. Odlukom Sefera Halilovića promijenjeno im je ime u Zulfikar. Što u prijevodu znači “Poslanikov mač”.  Dakle antifašistička armija , multietnička imala je jedinicu koja je prvotno nosila nacističko ime, da bi rat završila s džihad imenom. Ovo nećete čuti niti na FTV niti na BHRT. Ovu info Johan Sattler i Matt Field ne smiju znati. Njihovo je da znaju da se burek u Bosni zove samo onaj s mesom. Daljnji politički obzori nisu im dozvoljeni.
Budući da Komšić u miru čini ono što je Zulfikar činio u ratu – otima tuđe, hrvatsko, progoni manje i malobrojnije, plaća putničke karte Topalovićima, blagdanskim džihad ubojicama hrvatskih obitelji, podupire kulturu smrti, nabijanja na kolac, prijetnje silovanjem, dakle  zastrašuje i prijeti, bilo bi dobro da pojasni čega se točno stidi, i koje su političke manifestacije njegovog stida.
Inače samo izražavanje “stida” dok u slobodnohodajućeg sarajevskog junaka Ališpage pije irish coffe usred Sarajeva, i nije neki naročit stid. Evo neka izrazi stid Amerikancima,  neka im otvoreno prizna stidi li se suboraca iz onih aviona 9/11? Smije li reći da se stidi Hasana Čengića i Huseina Živalja? Smije li reći da se stidi kolege u Predsjedništvu koji je sudjelovao u izdavanju putovnice Bin Ladenu? Ne smije. I jako dobro znaš do kud smije.
Dakle javnost bi moglo zanimati stidi li se Komšić zločina iste divizije u Sisku? Handžar je tamo naime poubijao oko 500 zarobljenih Srba. Stidi li se Sefera Halilovića, Rasima Delića? Stidi li se Šerifa Patkovića? Stidi li se samog sebe jer kao potrčko Patkovićevog Prostora džihada nikada do sada nije lupio šakom o stol pred Cikotićem i kazao:
“Želim lokacije jama gdje ste ubacili nevine Hrvate Bugojna”. A tolike pare od Hrvata treći mandat krade.
Komšić i sam zna da bi od trenutka udarca te  najdraže Sabinine šakice o  stol i kraja njegove političke karijere na Prostoru džihada prošlo točno onoliko koliko je prošlo od povika “Tekbir” vojnika Armije BIH u NYC do udarca aviona koje su vozili u američke tornjeve.
Mladenka Zadro nije bila Amerikanka. Pa nema presude. Njeni preci nemaju naftna polja. Nitko iz Grabovice nema nikakvo naftno polje niti su trgovci zlatom. Pa svjetskoj haaškoj pravdi njihova žrtva nije naročito važna. Nema šeika koji će platiti da se presudi njihovim ubojicama.
Nema haaškog epiloga genocidu Komšićevih suboraca u ovom mjestu. Al eto , imamo protokolarnu izjavu tog otužnog Džaferovićevog psa. Kafanskog krvosljednika. Profesionalnog lovca na Hrvate.
Džaferović naime, nema potrebu govoriti kako se stidi svojih džihadista. Pravom džihadisti nije dozvoljeno sramiti se pobjeda džihada. Zato Džafer mirno šuti. Dok jazavac džihada pokušava Hrvate, čiji je lični i osobni progonitelj, uvjeriti kako je od oca i majke ipak nasljedio nešto empatije i ljudskosti.
Zezamo se. Ova rečenica “ja se drugovi eto maoo stidim” nije naminjenena Hrvatima. Tek pranju obraza Armiji BIH. I Bošnjacima.
No prihvatit ćemo je. Evo imamo samo jedan uvjet: O vi časni Bošnjaci, vi časni birači Željka Komšića, vi časni džihadisti , recite nam gdje su jame bugojanskih Hrvata. Recite nam to,  i uvažit ćemo vaš stid. I vjerovat ćemo vam da ste za stvaran suživot.

”Na današnji dan, prije 27 godina, u Grabovici je počinjen ratni zločin protiv 33 ljudi. Kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, stidim se onih koji su počinili ovaj zločin, znajući koliko je pravedna i časna bila borba naše Armije RbiH”, rekao je član Predsjedništva BiH Željko Komšić.

Poručio je da žrtve ovog zločina ne smiju biti zaboravljene.

Zločin u Grabovici dogodio se u noći s 8. na 9. rujna 1993. godine.

U vojnoj akciji “Neretva 93” pripadnici Armije RBiH ubili su 33 civila, među kojima je najmlađa Mladenka Zadro imala samo 4 godine, a najstariji Marko Marić 87 godina.

Za ovaj ratni zločin su osuđena dva vojnika Armije BiH. U rujnu 2007. su još su tri Bošnjaka, pripadnika Armije BiH nepravomoćno osuđena za ovaj ratni zločin. Nitko od visokih dužnosnika Armije BiH još nije odgovarao za ovaj zločin.

Naime, za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH, ali samo za pojedinačne zločine ubojstva, ne i za ratne zločine. Enesa Šakraka je Županijski sud u Sarajevu osudio na 10 godina zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić. Županijski sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubojstva troje članova obitelji Zadro i to Ivana, Matije i Mladena. Dakle, optuženi su odgovarali samo za zločine nad pojedincima.